Čudnovati kult mrtvih

Čudnovati kult mrtvih
Stanovnici Madagaskara duboko vjeruju da se besmrtne duše umrlih predaka upliću u živote živih. Ako se pokojnik ne poštuje kako bi trebalo, ničim se neće moći spriječiti nesreća koju će njegova gnjevna duša sručiti na krivca.

Legenda kaže da je Madagaskar veliki zalutali jedrenjak koji su čudni vjetrovi sudbine prikovali za afričku obalu. Tu je, kažu, umoran i iznenađen ostao usidren pred vratima Afrike, sa srcem u Aziji, od koje ga dijele nepregledna prostranstva Indijskog oceana, otkuda i započinje njegova povijest.

Madagaskar je čudesni otok, na njemu je sve drukčije nego bilo gdje drugdje. Klima, ljudi i običaji. Čak je i drveće neobično s krošnjom u zemlji, a deblom u zraku.

Madagaskar je sličniji nekom polinezijskom otoku ili dalekoj Javi. A zapravo ovaj čarobni otok nije nikome nalik, on je svoj i neponovljiv, s volovima koji gaze rižinim poljima, vukući za sobom drveni plug i pogrbljenu ženu. Otočani vjeruju da je ženska ruka blagoslovljena i da samo ona može udobrovoljiti škrtu crvenkastu zemlju na veću plodnost. Tu se još uvijek živi s čudnim kultom plodnosti.

Malgašani se u mnogo čemu razlikuju od ostalih Afrikanaca, a između ostalog i po usvajanju napuštene djece. Nije u pitanju čista sentimentalnost, nego i praktičan razlog. Ostarjele supružnike neće imati tko dostojno sahraniti i to je ono što svakog posebno zabrinjava. Briga o kraju životnog puta ravna je ushićenju pri njegovom početku. Tako se od neminovnog kruga ljudske sudbine na Madagaskaru, više no igdje na svijetu život i smrt smatraju sastavnim dijelom življenja. U tradiciji ove zemlje smrt zauzima važno mjesto. Narod tu od iskona njeguje kult prema mrtvima, a poštovanje predaka se gotovo pretvara u druženje s mrtvima.

Otočani duboko vjeruju da se besmrtne duše umrlih predaka upliću u živote živih. Ako se pokojnik ne poštuje kako bi trebalo, ničim se neće moći spriječiti nesreća koju će njegova gnjevna duša sručiti na krivce.

Čišćenje mrtvih

Više od jednog i pol stoljeća kršćanstvo nije uspjelo izaći na kraj s malgaškim kultom mrtvih koji odolijeva svim pritiscima brojnih misionara. Jedan od najneobičnijih oblika ovog čudnog kulta je običaj iskopavanja mrtvih. Sličan ritual ne postoji u ikojem drugom dijelu svijeta. Naprotiv, u svim drugim civilizacijama smatralo bi se svetogrđem izvući iz groba ostatke pokojnika kako bi se mrtvački plašt, sav u dronjcima zamijenio novim plaštem, a potom nakon čišćenja svih trulih kostiju ponovo obavio pokop. Malgašani nalaze opravdanje u ovom ritualu, vjerujući da su svi članovi obitelji vječno ujedinjeni, u životu i u smrti. Ukoliko se slučajno dogodi da neki bliski član obitelji bude pokopan u dalekom kraju, treba otići po njegove posmrtne ostatke i položiti ih u obiteljsku grobnicu.

Ceremonije iskopavanja mrtvih ne smatraju se otužnim dužnostima. One su neka vrsta obiteljske svetkovine. Zbog toga se često na otočnim putovima, od svibnja do rujna susreću čudne povorke, koje uz pratnju razigrane glazbe, prenose ostatke pokojnika zamotane u neobične plahte.

Sam ritual traje obično dva dana. Prvog dana se obavlja iskopavanje posmrtnih ostataka. Od ranog jutra glava obitelji, u pratnji poznanika, odlazi na groblje i kucanjem na vrata grobnice pokušava probuditi preminulog. Nakon što očiste kosti, stavljaju ih na čiste plahte i zalijevaju rumom i medom, zatim zavežu u plahte koje povorka nosi po selu na ispruženim rukama, drmajući ih kao da žele probuditi pokojnika. Sljedećeg dana se posmrtni ostaci zamataju u nove plahte i uz svirku ponovo zakapaju. Na kraju rituala odigrava se središnji događaj ceremonije. Naime, svatko od prisutnih nastoji se dočepati barem djelića crvljive asure u koju je do tada bio ukopan pokojnik. Posebno se za prljave i poderane krpice otimaju žene, jer im služe kao čudotvorne plahte na kojima leže, vjerujući da im dodir s njima osigurava plodnost. Tako se smrt pretvara u svoju suprotnost i postaje izvor novog života.

Poseban značaj mrtvima

I u svakidašnjem životu stanovnici ovog otoka pridaju značaj mrtvima. Zato je u svakoj prostoriji kuće sjeveroistočni dio svetinja. On pripada mrtvim precima. Nijedan obrok ne započinje prije no što se u taj ugao sobe ne baci nekoliko zrna riže namijenjene mrtvima. Ako se nešto pije, obavezno je prosuti nekoliko kapi na pod kako bi se ugasila žeđ pokojnika.

Kult mrtvih duboko je usađen u dušu svakog stanovnika otoka. Zato se na Madagaskaru pokraj trošnih koliba podižu raskošne grobnice. Bogatiji otočani katkada svi svoju ušteđevinu potroše na sjajne grobnice u kojima počivaju i po tri stotine njihovih davnih predaka.

Kult mrtvih zajednički je svim stanovnicima ovog neobičnog otoka, bez obzira na stupanj obrazovanja. Šef države podnosi zakletvu “pred Bogom, ljudima i precima”, prije no što stupi na dužnost, jer ništa toliko ne izjednačava žive i mrtve kao zemlja.

Legende su veoma moćne, iako nama graniče s apsurdom. Tako je malgaška kraljica Ranavalona I. godinu dana poslije muževe smrti rodila prestolonasljednika kojeg su svi smatrali sinom pokojnika. Kult plodnosti i kult smrti toliko su značajni za otočane, da oni ne govore kako je netko preminuo, već samo otišao. Poneki, izgleda, se i povremeno “vratio”.

Možda će vas zanimati i ovo: