Egipatsko carstvo mirovanja

Egipatsko carstvo mirovanja
Za stare Egipćane smrt je bila život, ali u mnogo boljem izdanju. Ona je značila prelazak u “carstvo mirovanja”, “odlazak u bolji život”. Bili su zaljubljeni u besmrtnost.

Kako je nastao život i zašto nestaje čovjek? Anonimni pjesnik plemena Dinka iz Afrike jednostavnim riječima daje objašnjenje:

“Kad je Bog u svom prapočetku stvarao stvari, On stvori Sunce; ono izlazi, zalazi i ponovno se vraća. On stvori Mjesec; on izlazi, zalazi i ponovno se vraća. On stvori čovjeka; on dođe, prođe – ali se ne vraća.”

Tu neumitnost prolaznosti sročili su u mudrost naši stari: “smreti se nemre vujti”, odnosno “uzeti človiku nigdor smrt nemore”, kako je to rekao hrvatski ban i pjesnik Petar Zrinski.

Međutim, za stare Egipćane smrt je bila život, ali u mnogo boljem izdanju. Ona je značila prelazak u “carstvo mirovanja”, “odlazak u bolji život”. Bili su zaljubljeni u besmrtnost. Vječnost je za njih bila poput droge.

U njihovom vjerovanju čovjek je posjedovao drugo JA, takozvani KA. Taj KA živio je i nakon smrti. Naime, prema staroegipatskom shvaćanju, čovjek se sastoji od duha, duše i KA. Današnjem poimanju uma odgovarao je staroegipatski pojam ACH. Taj je ACH nakon smrti odletio u nebo, da bi vječno kružio oko Polarne zvijezde. Tako je pokojnik postao besmrtnim dijelom svemira.

Pojmu duše odgovarao je BA. Nakon smrti BA je napuštao tijelo pokojnika i sjedinjavao se s Bogom sunca Reom. Svake noći BA je odlazio s Reom na noćno putovanje kroz podzemlje, a ujutro, s izlaskom sunca, vraćao se u tijelo pokojnika. Sada je jasno zašto je tijelo Egipćana moralo biti mumificirano, jer ako bi se raspalo, BA se ne bi imao kamo vraćati.

Da bi taj kult mrtvih bio potpun, a umrli bio sretan pokojnik, potrebni su, osim njegove mumije, još i grobnica i Knjiga mrtvih.

Najpoznatiji od grobova svakako su piramide. Grobovi moćnika bili su oslikani raskošnim zidnim slikama što su najčešće prikazivale slavne scene iz njihova života. U njima se nalazio i kompletan jelovnik, kako pokojnik ne bi gladovao. A da bi se dobro osjećao, rodbina bi s umrlim u grobnicu stavljala stvari koje je volio: namještaj, figurice njegovih slugu, takozvane “uschebiti”, koje su se javljale, kako su vjerovali stari Egipćani, na zapovjed gospodara. Dakle, ništa nije prepušteno slučaju.

Ni tri kovčega, u kojima se nalazila mumija, nisu bili nikakav luksuz, već potreba. Egipćani su vjerovali da i u podzemlju na pokojnika vrebaju mnoge opasnosti, kao uostalom i u životu. Zbog toga su kovčezi s mumijama prekriveni hijeroglifima. Oni su označavali imena svih zlih bića, koja su na taj način izgubila svoju moć.

Da bi BA mogao lakše pronaći svoje tijelo u koje će se svakog jutra vraćati, na kovčegu i na mumiji su se nalazile točne crte lica pokojnika. Naime, glava je bila središte života i zato su odrubljivanje glave Egipćani smatrali nezamislivim postupkom.

Za lakše snalaženje na “onome svijetu” pokojnik je dobivao Knjigu mrtvih. Najvažnije na tom papirusu bijaše “negativno nabrajanje grešaka”. S tim se “dokumentom” pokojnik branio pred sudom mrtvih. U njemu je nabrojano sve što pokojnik nije učinio. Tako je neki Ani, suvremenik faraona Seta I, i oko 1305. godine prije Krista, napisao: “Nisam ubio nikoga sebi ravnoga, nikome nisam nanio zlo, nisam od onih koji ne pomagaju udovice, nisam prouzročio ničiju glad.”

Balzamirajući svoje mrtve, sahranjujući ih u bogato opremljene grobnice i opskrbljujući ih Knjigom mrtvih, stari Egipćani su vjerovali da se pokojnik neće poželjeti vratiti na ovaj svijet. Psiholozi, naime, tvrde da se Egipćani nisu bojali toliko smrti, koliko mrtvaca i da su, zapravo, zbog toga toliko pažnje posvećivali pokojnicima i njihovom smještaju.

Možda će vas zanimati i ovo: