Kako izaći iz labirinta?

Kako izaći iz labirinta?
U kabalističkoj predaji, koju su preuzeli alkemičari, labirint je imao magijsku funkciju jedne od tajni što su se pripisivale Salomonu.

Labirint je zamršeni splet slijepih putova od kojih neki nemaju izlaz, ili ih se teško pronalazi, kako bi se putnike zadržalo u skrivenom središtu. Labirint nije samo enigmatska igra u kojoj se od neke početne točke, kroz zamršene putove, mora naći izlaz, već je njegovo značenje puno složenije.

Počelo je s grčkom legendom o Tezeju i Arijadni i njihovoj ljubavi na prvi pogled, a prepričava se do danas. Tezej se iskrcao na Kreti kako bi ubio čudovište koje se nalazilo u glasovitoj Dedalovoj građevini Labirintu. Pomogla mu je kraljeva kćerka Arijadna. Ona mu je priznala ljubav na tajnom sastanku i predala mu klupko pređe, objasnivši mu da jedan kraj tog klupka zaveže na ulazu u Labirint, i da ulazeći dublje kroz zamršene hodnike odmotava pređu dok ne stigne do mjesta gdje kralj Minor čuva dvolikog stvora, čudovište Minotaura. Sve se završilo sretno. Tako je nastala legenda o Tezeju i Arijadni, o Arijadninoj niti, o Dedalovoj građevini, o mističnom i zagonetnom labirintu…

Drugi smisao labirinta u helenskoj mitologiji je: čovjek koji želi izlaz izaziva bogove. Tako je labirint veza između bogova i ljudi. Ako pronađe izlaz, odnosno “uspostavi nit komunikacije”, čovjek rješava enigmu o vezi između racionalnog i iracionalnoga.

Što je zapravo labirint?

Na to pitanje pokušali su odgovoriti mnogi. Obično se navodi mišljenje talijanskog semiologa Paola Santarcangelia i njegove studije “Knjiga o labirintima”. Radi se svakako o “mučnom putu u kojem se ponekad moguće izgubiti”. Ali isto tako ističe da se čovjek “ne gubi u svim labirintima”. Prodrijeti u labirint, objašnjava, znači staviti se u namjernu samoću, odnosno prihvatiti zamršeno kretanje i nepoznatu strogost sudbine, te tako pokušati naći rješenje. To isto tako znači odbijati svaku pomoć, osim ako potječe od naše svijesti. Kad bismo se i našli u tako sretnom položaju da u ruci držimo konac izbavljenja, u krajnjem slučaju možemo to sebi zahvaliti.

Donedavno se smatralo da se teološko tumačenje izgubilo u srednjem vijeku, ali nije. Srednjovjekovno simboličko tumačenje može se usporediti s poganskim vjerovanjima kako će misterij (labirint) izvesti dušu na putove spasenja, naravno nakon mukotrpna lutanja i traženja izlaza.

U kabalističkoj predaji, koju su preuzeli alkemičari, labirint je imao magijsku funkciju jedne od tajni što su se pripisivale Salomonu. Zato se labirint u katedralama – niz koncentričnih krugova isprekidanih na nekim mjestima tako da čine neobičnu nerazmrsivu putanju – nazivao Salomonovim labirintom. Po toj predaji labirint vodi u neku vrstu unutrašnjeg i skrivenog svetišta gdje se nalazi najskrovitiji dio čovjekove osobnosti. U toj se kripti u nekoj vrsti nadahnuća ponovo postiže izgubljeno jedinstvo bića koje se bilo raspršilo u mnoštvu želja.

Priča o labirintu očito je duga i zamršena. O njoj se može, ali i ne mora, razmišljati kad se u enigmatskoj igri traži najkraći, a u pravilu jedini put izlaza.

Možda će vas zanimati i ovo: