Kalendar godine kod Kelta

Kalendar godine kod Kelta
Keltski kalendar godine – dan “tajne neobrađenog kamena”

Julije Cezar i Tacit spominju keltski kalendar godine, njihovo neobično računanje vremena: …”Gali ne računaju vrijeme brojeći dane, nego noći; svi se važniji datumi računaju s početkom noći”.

Keltski kalendar godine – Mjesec važniji od Sunca

Zalazak Sunca, a ne zora, kao da potvrđuju njihovo gledište o većoj važnosti Mjeseca nego Sunca. Iz njihovih navika preostali su običaji u kršćanskom svijetu, pa se bdije uoči nekih važnih blagdana, na primjer Božića, Nove godine, Svih svetih…

Sačuvala su se i dva originalna keltska kalendara iz 1. stoljeća prije Krista. Kalendar iz Collignya, urezan u brončanu ploču veličine 1,5 x 1 metar, spominje 62 lunarna mjeseca, plus dva dodatna umetka, podijeljena na 16 kolona u kompleksnom sustavu istih polaznih točaka Mjeseca prema Suncu, što se događa svakih 30 godina.

Keltski kalendar godine – keltska nova godina

Rimski prirodoslovac Plinije Stari navodi kako se keltska nova godina računa s ulaskom našeg planeta u znak Bika, a tada lunarni mjesec iznosi točno 29 dana. Pomnoži li se 29 sa 12 godišnjih mijena Mjeseca, dobiva se broj od 348 dana. Dakle, 17 dana manje od sunčane godine. To bi bilo nezgodno, jer bi se manjkom od 17 dana svake godine bitno poremetili svi odnosi između godišnjih doba.

Zato su Kelti pribjegli sljedećem rješenju: dodavali su izgubljene dane, pa su u razdoblju od pet godina svake tri godine računali da imaju 12 mjeseci, a svake dvije godine po – trinaest mjeseci. Svakih 30 mjeseci ili svakih pet polugodišta bio je dopisivan jedan dopunski mjesec koji nije imao ime.

Prema kalendaru Atenoux, sredina mjeseca dijelila ga je na dva dijela: jedan svijetli, drugi tamni. U prvom dijelu Mjesec raste, u drugom opada. Dvadeset drugi ili dvadeset treći dan Mjesec je gotovo nevidljiv, noć je tamna, puna tjeskobe, pa su je Kelti smatrali kobnom.

Keltski kalendar godine – “tajna neobrađenog kamena”

Druidi su poznavali linearnu abecedu, čiji raspored nije odgovarao latinskoj, a svaki glas, odnosno slovo, bio je vezan uz neku biljku. Ti su glasovi na čudan način bili povezani međusobno s mjesecima i godišnjim dobima. Tako je nastao svojevrstan kalendar godine.

Kalendar godine drveća ostavlja jedan dan prazan – 23. prosinca. Taj se dan u legendi naziva “tajnom neobrađenog kamena”, a određuje neravnomjernu podjelu godišnjeg kruga na 14 dijelova, od kojih 13 ima po 28 dana, a četrnaesti se sastoji od samo jednog jedinog dana.

To je možda imalo magično značenje u raznim ritualnim ceremonijama. Svaki sektor tog “svetog gaja” nosi ime jedne od 13 svetih biljaka.

Keltski kalendar godine – raspored biljaka

Od praznog dana, 23. prosinca, pojedine biljke su raspoređene prema tzv. alfabetu ogham, a nose imena: Beth – breza, Luis – oskoruša, Nion – jasen, Feran – joha, Saille – bijela vrba, Huath – glog, Driur – hrast, Tinne – imela, Coll – lijeska, Nuir – borovica, Egort – bršljan, Ngteai – tisa, Risu – bazga.

Što je s onim tko je rođen 23. prosinca? Pitanje su analizirali mnogi stručnjaci. Jedna od pretpostavki jest da su četiri samoglasnika abecede Ogham bila znamenje četiriju magičnih dana u godini – dva solsticija i dva ekvinocija. Točnije, svaki je vokal bio povezan s nekom biljkom.

A = Ailm – srebrni bor uz zimski solsticij.

O = Ohn – žuka, brnistra uz proljetnu ravnodnevnicu (ekvinocij).

U = Ura – vrijesak uz ljetni solsticij.

I = Idho – trstika, uz jesenju ravnodnevnicu.

Ostao je peti samoglasnik E. Njega je trebalo rasporediti uz peti važan dan u godini, “prazan dan”, 23. prosinca, a ime biljke jest Fadha – topola. Tako i rođeni 23. prosinca imaju svoje drvo, svoj astrološki znak.

Kako se 23. prosinca završava jedan period od trinaest razdoblja, a počinje drugi, novi, to se dan “tajne neobrađenog kamena” u druidskoj tradiciji tretirao kao djelić vječnosti između kraja i početka, početka svih novih ciklusa.

Možda će vas zanimati i ovo: