Letargija – stanje prividne smrti

Letargija - stanje prividne smrti
Očajni Romeo je mislio kako je Julija umrla – i napravio grešku, koja nije privilegija samo zaljubljenih. Napravili su je i čine je i poznati stručnjaci u anatomiji.

Živi pokopani!

U 16. stoljeću poznati liječnik Andreas Versalius, vršio je obdukciju nad nekim španjolskim plemićem. Odjednom je tijelo oživjelo. Iskasapljeni “pokojni” plemić je ozdravio, ali je Versaliusa inkvizicija osudila na smrt.

Letargija je stanje prividne smrti. To je samo patološki san, povezan s nereagiranjem na podražaje i impulse. Već u srednjem vijeku je ovo stanje bilo predmetom zanimanja.

Platon u petoj knjizi “Države” piše o Armenisovom sinu, koji se probudio iz letargije neposredno prije spaljivanja. Iz srednjovjekovnih poruka i knjiga saznajemo da je postojala biljka Pulhra Domina, koja je uzrokovala letargiju. Apollodoros, liječnik cara Dioklecijana, uvodio je cara u sve dublji san, sve dok car nije postao sličan komadu drveta, ne reagirajući na svjetlo, zvukove, ni ostale podražaje.

Godine 1660. engleski brod “Desert Eagle” prevozio je crne robove. Stalno se nešto kvarilo, dolazilo do sukoba i na tajanstven način je nestajalo jelo. Jedan od robova se ponudio da će uhvatiti ribe za ručak. Odmah je hrana postala bolja, kvalitetnija. No, samo za članove posade. Na robove nitko nije ni pomislio. Drugog dana su jaki mornari padali od umora, imali su vrtoglavice i padali u nesvijest. Nakon nekoliko dana konzumiranja riba, nekoliko članova posade je umrlo, a ostali su ležali kao mrtvi. Rob je mogao osloboditi svoje supatnike i preuzeti vlast i komandu nad brodom.

Kasnije se ustanovilo da je riba, kojom je rob hranio posadu, u jetri imala tetradoxin, koji već pri minimalnom konzumiranju uzrokuje otežano disanje i začepljenje dišnih puteva, slabi rad srca i uzrokuje letargiju. Veće doze su smrtonosne.

Jedan od prvih misionara u Delhiju, svećenik Shwartz se probudio iz letargije zahvaljujući zvucima svoje omiljene himne. Mještani koji su sudjelovali u posljednjem ispraćaju, začuli su glas iz lijesa, koji se pridružio koru.

Jedan talijanski seljak duži život može zahvaliti lošim cestama. Zoretto se iz letargijskog sna probudio na putu prema groblju. Kada su lijes vozili po kamenoj cesti, pukla je osovina na kotaču kola i lijes je pao na zemlju. Prilikom ovog udarca se probudio i počeo kucati na lijes, tražeći da ga puste van.

Godine 1562. obavljen je pogreb Francisca de Civille. Pokopan je sa svim počastima, ali njegov brat blizanac je imao neobjašnjive sumnje o njegovoj smrti. Nakon šest sati je dao lijes otvoriti. Francisco se upravo počeo buditi iz letargije.

Guvernera Haitija je pred strašnom smrću spasio grobar. Neposredno prije početka pogreba iz lijesa je čuo nekakve zvukove. Otvorio je lijes i šokirani uzvanici su vidjeli da ih guverner Pedrais mjerka mutnim pogledom. Umrli nije shvaćao kako je i zašto dospio u lijes, a oni koji su ga trebali ispraćati na posljednjem putu, nisu shvaćali, i mislili su da je postao duh.

Nicephorus Glycas, biskup sa Lezbosa, napravio je veliku pomutnju među svojim vjernicima kada je nakon dva dana boravka u lijesu u crkvi, odjednom ustao, kao iz svoje biskupske stolice.

Petrarca cijeli dan mrtav!

Talijanski pjesnik Francesco Petrarca ležao je mrtav cijeli dan. Pogreb je trebao biti održan u četiri sata popodne, kada je odjednom ustao i počeo vikati na slugu – da će ga grozan propuh ubiti! Živio je još 30 godina, i baš u tom razdoblju je napisao većinu svojih najboljih soneta.

U 15. i 16. stoljeću se često nagađalo da je “mrtvi” ustao iz groba i mirno se vratio kući. Grobovi su tada bili vrlo plitki i lijes se pokrivao vrlo tankim slojem zemlje.

U newyorškoj bolnici patolog je počeo obdukciju. Već prilikom prvog reza “mrtvaca” je skočio i uhvatio doktora za grlo. Doktor je teško platio svoju grešku – umro je od infarkta.

Godine 1965. senzaciju u Palermu je izazvao Gianni Flasco. Dječak je oživio i počeo plakati kada je njegova teta došla popraviti cvijeće na lijesu.

Elsie Waring oslabila je u svojoj kući u Londonu. Odveli su je u bolnicu, gdje je troje liječnika utvrdilo smrt. Deset sati kasnije, kada su je stavljali u lijes, uzdahnula je i probudila se.

K sretnicima koji su se probudili iz letargije, pribrajamo i slavnog violinistu Niccolu Paganinia.

Sreće nije imao ni pisac Gogolj. Kad su nakon nekoliko godina otvorili njegov lijes, ustanovili su da je njegovo tijelo iskrivljeno. Bilo je vidljivo da je očajnički pokušavao osloboditi se i izaći van iz svog podzemnog zatvora.

Godine 1856. grobari su čuli zvukove iz jednog groba. Sređivanje dozvole od svećenika i policije je trajalo tako dugo da je nesretnik doista umro. Cijele ruke je imao izgrizene.

Tragični slučaj se dogodio 1893. na jednom škotskom groblju. Pokopali su ženu u osmom mjesecu trudnoće. Drugi dan iz groba su se čuli čudni zvukovi. Grob su otvorili, ali prekasno. Očajnica se porodila boreći se za život.

U 19. stoljeću strah od pokapanja “u živo” dostigao je vrhunac. Engleski pisac Wilkie Collins svaku večer je ostavljao detaljne upute što treba napraviti ako umre. Hans Christian Andersen bez takvog papira nije ni izlazio iz kuće.

Knez Karnicky, koji je živio na dvoru cara Aleksandra III, izmislio je spravu koju je želio prodavati upraviteljima groblja. Bila je to tanka cijev, čiji je zadatak bio da spaja malu posudu koja bi stajala vani, ispred groba. Posuda se dala otvoriti samo iznutra, a osiguravala bi zrak za pokojnika. Pritiskom iz groba, iz posude bi izašla mala zastavica, zvonilo bi zvono i svijetlilo svjetlo. Tako bi svi znali da “pokojnik” treba pomoć. Ovaj izum nikoga nije posebno zanimao.

Krapinski slučaj

Pregledamo li prašnjave komplete tiska, primijetit ćemo da se u njima vrlo često pisalo o zamrlim ljudima, koji su ustajali s odra, koji su se budili u lijesovima ili koji su noću silazili s odra i vraćali se svojim kućama, na zaprepaštenje bližnjih.

Na primjer, u “Večeri” iz 1923. opisuje se takav slučaj u Krapini, na tamošnjem groblju Petrovsko, koji se zbio 4. prosinca. Naime, tamo je bila pokopana 55 – godišnja Jelica Mužar iz sela Putkovca, općina Đurmanec. Ali, kako zbog mraka njezin grob isti dan nije mogao biti uređen, grobar se vratio sljedećeg jutra da dovrši posao. A kad tamo, iz groba se čulo prigušeno kucanje. Grobar je pozvao neke seljake koji su upravo prolazili, a potom još neke ljude i uskoro je oko groba Jelice Mužar bilo okupljeno dvadesetak ljudi koji su slušali tajanstveno kucanje.

Zagonetni je slučaj odmah prijavljen općini, a nakon dva sata pregovaranja općinski načelnik i drugi predstavnici vlasti odlučili su da se grob ipak otkopa, lijes otvori i vidi što je s nesretnom Jelicom.

Kad je zemlja otkopana, lijes je izvađen i otvoren, primijećeno je da Jelica ne daje od sebe nikakve znakove života. No, time slučaj nije bio završen. Nekoliko sati potom, na licu mjesta je izašla posebna komisija u kojoj je bio i općinski liječnik, dr. Stanko Butigan. Brižnim pregledom, ova je komisija ustanovila da je pokojna Jelica bila samo obamrla i da je živa zakopana, te da se u grobu ugušila uslijed pomanjkanja zraka.

Na to su upućivali nesumnjivi znakovi: glava joj je sva poplavila, usta su joj bila otvorena s ranama na usnama, a ispod usana i nosa bili su tragovi krvi.

Suprug pokojnice Mirko, kćerka Ljubica i mrtvozornik Mato Petrak branili su se da su prije prijave smrti brižljivo pregledali pokojnicu, koja je dva dana nakon ustanovljenja smrti još ležala u kućii pritom nije davala znakove života.

Kralj Louis IX. otvorio oči na odru!

Francuski kralj Louis IX. je u 29. godini života tako teško obolio od dizenterije da više nije davao znakove života, te su ga liječnici proglasili mrtvim. U času kad su dvorski svećenici započeli zadušnice, kraljevski “mrtvac” otvorio je oči. Louis IX. je živio još 26 godina i krenuo u križarski pohod u Jeruzalem, zbog čega su ga poslije stvarne smrti proglasili svecem.

Napuljski je sud 1877. godine raspravljao o jednom zaista neobičnom slučaju ubojstva iz nehata: jednu su ženu – misleći da je mrtva- odnijeli na groblje. Kad je nekoliko dana poslije grobnica bila otvorena da se u nju stavi još jedan lijes, ustanovljeno je grozno otkriće: žena je samo prividno bila mrtva, te je u lijesu opet došla k svijesti. U očajničkom pokušaju da se oslobodi, razderala je haljinu i prilikom nadljudskog napora da otvori lijes slomila si ruke i noge.

Ruski pisac Nikolaj Gogolj cijelog je života strahovao da će ga živa pokopati. I upravo se to i dogodilo poslije njegove službene smrti 4. ožujka 1852. Kad su poslije mnogo godina otvorili lijes, Gogoljeve su kosti bile tako neprirodno pomaknute da je bilo moguće samo jedno tumačenje: književnik je bio samo prividno mrtav i u grobu se borio za život.

Kako izgledaju posljednji čovjekovi trenuci

Vrijeme kao da je bilo stalo

Stotine ugodnih uspomena odjednom ožive pred očima čovjeka u onom munjevitom trenutku koji neposredno prethodi pretpostavljenom kraju života ili punoj fiziološkoj smrti – to je jedan od zaključaka grupe istraživača sa Sveučilišta države Iowa u SAD.

“Vrijeme kao da je bilo stalo”, izjavila je jedna mlada žena koja je u trenutku prometne nesreće mislila da je sve gotovo. “Imala sam dojam kako se sve odjednom niže u trenu jedno za drugim”.

“Bilo je to kao da sjedite u kinu i vrtoglavom brzinom gledate svoj život na ekranu. Uspomene su bile ugodne, ali me je istovremeno rastuživala pomisao da se rastajem s tim i takvim životom.”

Empirijska istraživanja u okviru studije kojom su obuhvaćene 104 osobe spašene iz situacija “na pragu smrti” potvrdila su kako ljudi u svom posljednjem svjesnom času oživljavaju veliki dio svog prethodnog života. Mnogi su opisali ove trenutke kao ugodno stanje, a 23 posto anketiranih su ih čak označili kao radosne.

“Meni je izgledalo kao da sam na pozornici i gledam sebe kako se prevrćem a autom u trenutku kada je sve počelo”, komentirao je vozač koji je izgubio kontrolu na vozilom pri brzini od oko 150 kilometara na sat.

Ovom studijom ubuhvaćene su najrazličitije “kritične situacije”, od alpinističkih nesreća, davljenja u vodi i nesreća do teških alergijskih reakcija i slučajeva kliničke smrti. Neki od anketiranih iznosili su kako im se činilo da “stoje po strani i gledaju što im se događa”. Po drugima, slike iz prošlosti su bile tako žive da su imali dojam kao da u trenutku ponovno doživljavaju ono što im se vraćalo u sjećanje.

Iako se u samom početku doživljavao strah, većina osoba ustvrdila je kako je on brzo ustupio mjesto smirenosti. Oko pedesetak njih su čak tvrdili kako općenito nisu bili svjesni nikakvog straha, dok se po nekima osjećalo postojanje kao nekakvog zida između njih i njihovih emocija.

Možda će vas zanimati i ovo: