Autor napisa “Na granici života i smrti” dr. Raymond A. Moody prenosi zapažanja ljudi koji su bili “klinički mrtvi”, ali su se vratili u život i opisali što im se događalo dok su bili “mrtvi”. Njihovi doživljaji na granici života i smrti mogu se, najblaže nazvati – fantastičnima.
Na granici života i smrti: Život nakon života
Dr. Raymond Moody: Veliki dio života posvetio istraživanjima “doživljaja na granici života i smrti”.
Tijekom godina susreo sam mnoge ljude koji su mi pripovijedali o svojim “doživljajima na granici života i smrti“. Prvog sam upoznao još kao mlađi student filozofije na Sveučilištu Virginia. Bio je to profesor psihijatrije na medicinskom fakultetu, koji mi se osobito sviđao zbog svoje srdačnosti, dobrote i smisla za šalu. Poslije sam saznao da je jednom već bio “mrtav”, a imao sam priliku i slušati ga kako skupini studenata pripovijeda o tom zadivljujućem događaju. Njegovo tadašnje predavanje duboko me se dojmilo. No, kako nisam imao gotovo nikakvih predznanja da bih mogao analizirati takva zapažanja, ono što sam čuo pohranio sam u svojoj svijesti kao da sam njegovo pripovijedanje snimio magnetofonom.
Besmrtnost
Nekoliko godina poslije – budući sam promoviran za doktora filozofije – postao sam docent na jednom od sveučilišta u Sjevernoj Karolini. Jednoga dana student me zapitao ne bismo li mogli razgovarati o – besmrtnosti. Zanima ga to zato što je njegova baka “umrla” za vrijeme operacije, a poslije je pripovijedala o neobičnim zapažanjima; bila su gotovo istovjetna onima što ih je, svojedobno, opisao profesor psihijatrije. Tada sam počeo u svoja filozofska predavanja unositi tekstove o životu čovjeka nakon tjelesne smrti, ali sam namjerno izbjegavao govoriti o zapažanjima dviju spomenutih osoba. Nemalo sam se iznenadio kad su mi poslije gotovo svakog od predavanja – obično je bilo oko tridesetak slušača – prilazio barem jedan od njih i govorio o osobnom “doživljaju granice”.
Tunel
Dosad sam doznao za oko 150 takvih slučajeva, koje bih svrstao u tri različite kategorije:
- Zapažanja ljudi koji su oživjeli budući se mislilo da su mrtvi ili su ih mrtvozornici ili liječnici proglasili mrtvima;
- Zapažanja ljudi koji su, zbog ozljeda u nesreći ili od posljedica bolesti, bili vrlo blizu fizičkoj smrti;
- Zapažanja ljudi koji su ono što su doživjeli pričali svojim bližnjima, a ovi, pak, meni.
Premda su okolnosti blizine smrti i karakteri koji su ih doživjeli toliko raznoliki, ipak među opisima doživljaja ima čak zapanjujuće sličnosti. Dopustite mi da na temelju tih sličnosti sastavim uzorak “tipa zapažanja” koji će sadržavati sve zajedničke elemente. Čovjek umire. U trenutku potpune tjelesne klonulosti čuje kako ga liječnik proglašava mrtvim. U to začuje neugodni zvuk, glasnu zvonjavu ili zujanje. Istodobno mu se čini da brzo prolazi dugim, mračnim tunelom. Potom se, iznenada, nađe izvan svojeg materijalnog tijela i vidi ga izdaleka kao da je promatrač sa strane. Sa tog neobičnog mjesta promatranja prati pokušaje da ga vrate u život. Opaža da još ima “tijelo”, ali posve drugačijih svojstava i sposobnosti nego što ih ima materijalno tijelo koje je napustio.
Na granici života i smrti – Stvor od svjetla
Ubrzo se pojavljuju druga bića da ga pozdrave i ohrabre. Raspoznaje duhove pokojnih rođaka i prijatelja. Pred njim se pojavi ljubazan duh – stvor od svjetla. Taj mu stvor – ne govoreći ništa – postavlja pitanje kojim ga navodi na to da sastavi bilancu vrijednosti svog života. Stvor mu, pritom, pomaže tako što mu munjevitom brzinom pokazuje snimke najvažnijih događaja iz njegova života. Na neki način približava se svojevrsnoj rampi ili granici za koju misli da razdvaja zemaljski od onoga sljedećeg života. No, ispada da se mora vratiti na Zemlju, da još nije došlo vrijeme njegove smrti. Opire se, jer je već spoznao da mu se sviđa na onome svijetu i ne želi se vratiti. Obuzima ga snažni osjećaj radosti, ljubavi, mira. Ipak, unatoč opiranju, nekako se ponovno spaja sa svojim materijalnim tijelom.
Poslije pokušava to saopćiti drugima, ali nailazi na poteškoće. Ne uspijeva naći prikladne riječi kojima bi opisao nadzemaljska zbivanja. Doživljava i da mu se drugi rugaju, te prestaje pripovijedati o tome.
Na njegovu je životu, međutim, novo iskustvo ostavilo duboki trag.
Pozornica
Mnogi od mojih sugovornika spomenuli su da u smrti ili neposredno prije nje dolazi do raznovrsnih i neobičnih akustičnih opažanja. Većina je krajnje neugodna. Neki čovjek, koji je za vrijeme operacije trbuha bio mrtav 25 minuta, govorio je o “užasnim kricima što su dolazili iz glave; to mi je bilo najteže”. Neka je žena pripovijedala da je u nesvijesti čula “glasnu zvonjavu, ali i krike”.
U drugim su slučajevima te akustične pojave, čini se, poprimale ugodne glazbene oblike. Primjerice, čovjek koji je pri dolasku u bolnicu proglašen mrtvim, ali je poslije oživljen, čuo je za vrijeme umiranja “kako u daljini zvone zvona”.
Istovremeno s pojavom buke umirući su – zacijelo je dopušteno ih tako nazvati – često osjećali da brzo prolaze kroz neki mračni prostor. Spominjali su mi taj prostor kao spilju, okno, prokop, ogradu, tunel, cijev ili dolinu; jasno je, međutim, da su svi željeli izraziti istu predodžbu.
Materijalno tijelo
Po izlasku iz tunela moglo se dogoditi da je umirući izvana gledao na svoje vlastito materijalno tijelo, kao da je on “zapravo netko drugi u istoj prostoriji” ili je promatrao ljude i zbivanja “kao na pozornici”. Evo što je ispripovijedala neka žena:
Prije približno godinu dana dovezli su me u bolnicu zbog srčanog infarkta. Sutradan ujutro, dok sam ležala u krevetu, osjetila sam vrlo jaku bol u prsima. Od njezine siline nisam mogla ležati na leđima, pa sam se okrenula na bok. Okrećući se, prestala sam disati, a moje je srce prestalo kucati. Čula sam kako sestra viče: “Srce otkazalo!”. Dok je ona vikala, osjetih da se odvajam od tijela, te između madraca i ograde kreveta klizim – činilo mi se da propadam kroz rešetke – na pod. Zatim sam lagano ustala. Lebdjela sam naprijed, pokraj zidne svjetiljke. Vidjela sam je sa strane posve jasno – i zastala tik ispod stropa. Gledajući odozgo, činilo mi se da sam komad papira što lebdi u zraku.
Promatranje
Odozgo sam gledala i kako su me vratili u život! Moje je tijelo ležalo tamo dolje ispruženo na postelji, jasno sam ga vidjela, a svi su stajali oko njega. Čula sam kako je neka sestra rekla: “Umrla je!” Druga se nagnula nad mene i davala mi je umjetno disanje usta na usta. Pritom sam je gledala u zatiljak. Zatim sam vidjela kako su dogurali neki uređaj i kako su mi na prsa stavili elektrode. Kad su uključili struju, vidjela sam kako se moje tijelo na krevetu trznulo uvis i čula kako su zaškripale pojedine kosti u tome tijelu. Bilo je strašno. Neki 19 – godišnjak opisao je nesreću koja se dogodila kad je svog prijatelja vozio automobilom kući:
Zaustavio sam se i pogledao u lijevo i u desno, ali ništa se nije vidjelo. Krenuo sam i u to začuo prijateljev krik. Ugledao sam svjetla nekog automobila što je jurio na nas. Čuo sam strašnu lomljavu kad su ta kola udarila u bok mojih i načas mi se učinilo kao da letim u mraku kroz neki hodnik. To se odigralo veoma brzo. Zatim sam lebdio možda metar i pol iznad ceste i, rekao bih, pet metara daleko od mojih kola; u isti je čas zamuknuo i zvuk lomljave. Vidio sam ljude kako se okupljaju oko mog automobila, iz kojeg je izašao prijatelj, očito vrlo prestrašen. Vidio sam svoje tijelo među svim tim ljudima što su se okupili oko razbijenog vozila, i trudili da izvuku tijelo. Moje su noge bile posve izvrnute, a posvuda je tekla krv.
Neobično stanje
U takvim situacijama ljudima prostruje mozgom najneobičnije misli i osjećaji; reagiranja na to neobično stanje posve su različita. Neki su govorili da su se najprije grozničavo pokušavali vratiti u svoje tijelo, a da nisu imali pojma kako da to postignu. Drugi su se sjećali da ih je obuzimao strah, gotovo panika.
Tijelo
Većina osoba s kojima sam razgovarao napominjala je da je, poslije odvajanja od svog materijalnog tijela, osjećala drukčiju tjelesnost. To novo tijelo, međutim, spada u one dvije ili tri crte opažanja umiranja za koje zasad nema odgovarajućih izraza. Gotovo svi koji su mi govorili o tome tijelu bespomoćno bi slijegali ramenima: “To se ne može opisati”. Unatoč tome, izjave su im bile veoma slične. Zbog toga sam ga nazvao “duševnim tijelom”, jer bi to bilo najbliže onome što je spominjala većina mojih sugovornika. Umirući postaju svjesni svojeg “duševnog tijela” najčešće zbog njegove ograničenosti. Izašavši iz svog materijalnog tijela, opažaju da ih, čini se, nitko ne čuje bez obzira na to koliko se upirali upozoriti druge na svoje stanje. Osim toga, drugima su nevidljivi i nemaju čvrste građe.
“Ljudi su iz svih smjerova trčali prema razlupanom automobilu. Žurili su pokraj mene, ali me očito nisu opažali. Jednostavno su trčali dalje, gledajući ravno naprijed. Kad bi mi se posve približili, pokušavao sam im se skloniti s puta, ali su oni jednostavno trčali kroz mene. “Čim se spozna ta tajna, svako mijenjanje mjesta u takvom stanju postaje očito neslućeno lakim. Materijalni predmeti nisu zapreka, a put s jednog mjesta na drugo prevaljuje se strahovito brzo, gotovo brzinom misli. I svi koji su doživjeli to stanje slažu se u tome da je “duševno tijelo” nešto konkretno, koliko god se činilo nemogućim da ga opišu. Među oznakama koje su navele razne osobe bile su: magla, oblak, para, dio energije. Slažu se i u izjavama da je duševno tijelo imalo oblik i stas, pa čak i dijelove tijela: ruke, noge, glavu.
Usamljenost
“Slušanje” je u stanju “duševnog tijela” relativan pojam; većina je izjavila da zapravo nije čula konkretne glasove ili zvuke. Čini se da su, umjesto toga, razaznavali misli ljudi što su ih okruživali. Neka žena mi je pripovijedala: “Vidjela sam ljude oko sebe i razumjela što govore. Nisam ih čula akustički, kako sada slušam vas. Bila je spoznaja onoga što misle, ali samo po smislu, ne kao što je uistinu izrečeno. Počela sam ih razumijevati uvijek neposredno prije nego što bi otvorili usta i progovorili.
Ne iznenađuje što se, nakon izvjesnog vremena u takvom stanju javljaju snažni osjećaji usamljenosti i napuštenosti. Neki je muškarac pripovijedao da je, doduše vidio sve oko sebe u bolnici, ali se ljudima nikako nije mogao javiti. “Bio sam očajno sam”. Međutim, takvi osjećaji ubrzo nestaju. Jer, kad – tad pojave se druga bića koja novajliji u prijelaznom stadiju pomažu da ga prebrodi.
Svjetlo
“Doživjela sam to rađajući. Porođaj je bio užasno težak, pa sam izgubila mnogo krvi. Liječnik me ostavio i mojim bližnjima rekao da umirem. No, cijelo sam vrijeme bila sasvim budna, a u trenutku kad sam ga čula kako to govori, učinilo mi se da se budim iz nesvijesti. Tada sam opazila da su oni svi bili ovdje, mnoštvo rekla bih; lebdjeli su naokolo po sobi, tik uz strop. Bili su to sve ljudi koje sam poznavala, a koji su već bili pokojni. Prepoznala sam baku, i neku školsku kolegicu, i mnoge rođake i prijatelje. Htjela sam im reći da uistinu vidim njihova lica i osjećam njihovu prisutnost. Činilo se da su svi radosni. Bili su sretni i mislila sam da su došli da me zaštite i povedu. Bilo je gotovo kao na nekoj svečanosti ponovnog viđenja, svi okupljeni da mi izraze dobrodošlicu. Bio je to prekrasni, uzvišeni trenutak.”
Možda najvjerovatniji zajednički element u tim zapažanjima, što sam ih obradio, i nedvojbeno element koji se pojedinaca najdublje dojmio, jest susret s vrlo snažnim svjetlom. To je svjetlo u prvi mah slabo, ali brzo postaje jačim dok, napokon, ne dosegne nadzemaljsku snagu. Nijedan od mojih sugovornika ni jednom nije posumnjao u to da je spomenuto svjetlo zapravo živo biće. Uz to – po njihovim izjavama – ono ima izrazito osobni karakter. Pristupačnost i toplina što je iz tog bića zračila na umirućeg ne može se opisati riječima – osjećao je kako ga ono potpuno okružuje i štiti. Čim se pojavilo, biće bi uspostavljalo vezu s umirućim. Komuniciranje se odigralo neposredno – neograničenim prijenosom misli. Općenito su moji sugovornici pokušavali te misli formulirati kao pitanje: evo nekih, onako kako su mi prenesena: “Jesi li spreman umrijeti?”, “Što želiš iznijeti kao rezultat svog života?” i “Što je bilo dobro od onoga što si učinio u životu?”
Snažno svjetlo
Svi su izričito tvrdili da to pitanje nije postavljeno ni prijetećim, ni optužujućim, ni prijekornim tonom. Svi su se osjećali da od svjetla zrači potpuna ljubav i razumijevanje, bez obzira na to kakav bio odgovor. Čini se da je smisao pitanja u tome da se umirući navede na to da razmišlja o životu.
Čuo sam liječnike kako govore da sam umro i učinilo mi se kao da padam ili, bolje rečeno, kao da lebdim kroz mračni prostor. Sve je oko mene bilo posve crno, samo sam u daljini vidio to svjetlo. Bilo je to vrlo snažno svjetlo, ali u prvi mah ne osobito veliko. Postajalo je sve veće što sam mu se više približavao.
Razumljivo, svi su se moji sugovornici nekako “preobratili” u tijeku svojih doživljaja. Njihov odnos prema smrti u međuvremenu se promijenio iz temelja. Po njihovim izjavama, u prvim trenucima nakon smrti najčešće se pojavljuju dva osjećaja: grozničavi pokušaji da se vrati u vlastito tijelo i žalost zbog vlastitog umiranja. No, čim umirući prodre dublje u taj doživljaj, više se ne želi vratiti. Osobito to vrijedi za one koji su susreli biće od svjetla. Neki je čovjek tvrdio: “Želio sam zauvijek ostati uz to biće od svjetla”.
Upitani o tome kako su se vratili u život, gotovo svi su odgovorili da su jurili kroz tunel kojim su prolazili i u prvim trenucima poslije “smrti”. Samo malobrojni su, međutim, mogli opisati povratak u vlastito tijelo.
Spremnost
Netko je pak pripovijedao ovo:
Kad se pojavilo svjetlo, nisam u prvi čas znao što se događa. No, tada me ono zapitalo jesam li spreman umrijeti. Bilo je kao da razgovaram s nekim čovjekom, ali to nije bio čovjek. Bilo je to svjetlo što mi je govorilo glasom.
Prvo pojavljivanje bića od svjetla i njegova pitanja prethode trenutku brzog razjašnjavanja, u kojem biće od svjetla umirućem pokazuje opširnu retrospektivu njegova života. Često se pokazivalo da biće od svjetla pred sobom vidi cijeli život umirućeg i nisu mu potrebne nikakve obavijesti. Njegova je jedina namjera bila da umirućega navede na razmišljanje o sebi. Ta bi se retrospektiva mogla nazvati obnavljanjem sjećanja – bar je najbliža toj poznatoj pojavi – ali ipak je toliko svojevrsna da se razlikuje od svakoga uobičajenog načina razmišljanja.
Prvo, to obnavljanje sjećanja odigrava se iznimno brzo. Sve se pojavljuje istovremeno i može se, tako reći, obuhvatiti jednim jedinim pogledom – po zemaljskom računanju vremena, u sekundama. No, unatoč tolikoj brzini – u tome se slažu moji sugovornici – retrospektiva je nevjerojatno plastična. Ako se pred njima pokazuju prizori, biće je, čini se, zainteresirala da im se činilo kako su jednostavno “zaspali” ili kako su se onesvijestili, a poslije kako su se probudili kao opet živi.
Ljudi puni života
Ljudi s kojima sam razgovarao uravnotežene su osobe, pune života. Svi su svoje doživljaje pripovijedali ne kao snove, već kao nešto zbiljsko što im se uistinu dogodilo. Svjesni su toga da današnji svijet jednostavno nije pogodna sredina da dobronamjerno i s razumijevanjem primi takve pripovijesti. Kad sam kojega od njih saslušao o osobnom doživljaju i, nakon toga mu rekao da su i drugi imali ista opažanja, u pravilu je osjetio olakšanje.
Veseli me što čujem da nisam jedini koji je to doživio. To, uostalom, dokazuje da nisam lud. U onome što zaključuju poslije takvih susreta sa smrću svi se začuđujuće slažu. Gotovo svatko ističe kako je važno u ovome životu voljeti druge ljude ljubavlju posebne vrste i dubine. Neki čovjek, koji je susreo biće od svjetla, osjećao je za cijeloga života da je voljen i poštovan, što je i vidio kad se pred bićem od svjetla otvorio film njegova života. Osjetio je da pitanjima biće od svjetla zapravo provjerava je li on jednako ljubio druge. Danas misli da je njegova jedina dužnost na Zemlji da drugima iskaže takvu ljubav. Mnogi su uz to spoznali kolika je važnost učenja. Za vrijeme njihovih doživljaja upozoreni su na to da stjecanje znanja ne prestaje ni u onome životu.
Stav
Logično je da se takav doživljaj duboko odražava na stav prema smrti, pogotovo onih ljudi koji prije nisu ni pomišljali na to da bi nečega moglo biti i poslije smrti. Gotovo svi su mi govorili da se više ne plaše smrti.
Ne osjećam želju da umrem i nisam sit života. No, ne plašim se umiranja. Razlog je u tome što znam kako ću proći kad napustim Zemlju; ta jednom sam već bio tamo.
Čak su i oni koji su prije imali ovakve predodžbe o “onome svijetu”, čini se, nakon dodira sa smrću, na određeni način promijenili svoje mišljenje. Uistinu, ni u jednom od zapisa koje sam prikupio, nitko nije govorio o nebeskim vratima, zlatnim stazama i krilatim anđelima što sviraju na harfi ili o plamenu pakla i đavlima što mašu trorozima…
