NERASPADNUTA TIJELA – SRCE SV. LEOPOLDA MANDIĆA JE POTPUNO OČUVANO

NERASPADNUTA TIJELA - SRCE SV. LEOPOLDA MANDIĆA JE POTPUNO OČUVANO
Neraspadnuta tijela mogu biti djelo prirodnih faktora ili snage duha.

Autor: Drago Plečko

Desetljećima sam se bavio fenomenom “neraspadnuta tijela“, većinu ih osobno vidio a i snimio sam više TV filmova na tu temu. Bio sam prvi čovjek nakon 1818. godine koji je 1978. na svjetlo dana iznio čudesno očuvane ostatke Kopranke Nikoloze koii se čuvaju u crkvi sv. Blaža u Vodnjanu. Uz triptih koji je zabilježio neobjašnjena ozdravljenja jedne slijepe djevojčice i žene oboljele od raka dojke. Nakon što su došle u dodir s Nikolozinim ostacima. Na njoj nikada nije primjenjivana nikakva metoda mumifikacije.

Uskoro nakon toga putovao sam do Silkeborga na sjeveru Danske. Tamo čuvaju Tollundmana, “čovjeka iz Thorove šume” kojeg su zadavili germanski vojnici prije 2000 godina. Bio je rimski vojnik a tijelo su odložili u susjedno tresetište. Nakon uvida u dokumentaciju jednog kopenhagenškog instituta shvatio sam da je voda tresetišta bogata taninom i ionima željeza što je omogućilo prirodno konzerviranje tijela toliko efikasno da se na rentgenskom snimku vidi da mumija i sada ima mozak u lubanji!
Usput sam snimio i ostatke Grauballemana, slične ali slabije očuvane mumije da bi me zatim put odnio daleko na sjever, do zaseoka Laurilla, u finskom dijelu Laponije. Tamo je u crkvici iz 11. stoljeća zakopano tijelo Niklausa Rungiusa, svećenika umrlog 1629. godine. Očuvano je prilično dobro i mada se vjeruje da je prije smrti rekao “da se njegovo tijelo neće raspasti ako je za života propovijedao istinu”, imam osjećaj da je njegova mumifikacija djelo izuzetno jake zime i prirodnih faktora.
Kao rezultat djelovanja pustinjskog pijeska u Arizoni nastala je izvanredno očuvana i mumija jednog kauboja koji sada stoji u trgovini s turističkim atrakcijama.

Najslavniji neraspadnuti sveci, uz Mandića i Nikolozu, svakako su Padre Pio iz Rotonde i Bernadette iz Lourdesa koja je umrla u 35-oj godini, mirno, u jednom naslonjaču samostana u Neversu. Njihove biografije su tipične priče o ljudima koji su se odrekli svega u slavu Boga. Sveti Leopold Mandić iz Herceg Novog, 16-o dijete u obitelji je bio neobično malog rasta, prgave naravi, mucao je i slabo govorio talijanski jezik. Zato je završio u maloj ćeliji padovanskog samostana i posvetio se ispovijedanju kolona nesretnih ljudi što je radio čak 15 sati dnevno, u razdoblju od 40 godina. Pomalo se transformirao u istinskog sveca koji je tisućama ljudi pružio utjehu a legenda govori da je pod kraj svoje karijere znao radi čega mu netko dolazi bez da je isti išta rekao. Njegova je ljubav prema ljudima bila bez presedana. Umro je mučno, od karcinoma jednjaka i izmučen artritisom.
Kada je njegovo tijelo stiglo u Hrvatsku, kao obično, krenuli su prigovori zbog poliuretanske maske kojom je pokriveno njegovo lice. No, uskoro su primjedbe utihnule. Nakon što su talijanski liječnici potvrdili da je srce mumije – potpuno očuvano. To se smatra čudom i sa stanovišta znanosti jer se zna da se meka tkiva raspadaju prva a Mandića nitko nikada nije mumificirao.

Dakako, prvo sam se pitao postoji li ikakvo racionalno tumačenje za ovakav fenomen. Možda postoji. Osobe koje intenzivno mole ili meditiraju, prema mjerenjima koja je obavio dr Andrew Newberg, znatno smanjuju cirkulaciju u moždanom centru za percepciju Vremena i Prostora. Subjektivno doživljavaju duhovnu iluminaciju a moguće je da se takav doživljaj odrazi i na fizički dio tijela na kojemu je njihova pažnja u tom trenutku ili neposredno iza njega. Iako to tumačenje podržava određeni broj znanstvenika, još se uvijek radi samo o spekulaciji.

Izvor: Facebook – Drago Plečko

Možda će vas zanimati i ovo: