Potraga za srodnom dušom je velika zabluda
Od ljubavi do kratkog spoja ne dolazi zato što je netko od partnera lošiji ili bolji. Svi smo mi u svojim vezama ili brakovima okvirno i jedno i drugo. Prihvaćajući takvu činjenicu već smo na pola puta da zajednički suživot obasjamo svjetlom umjesto tamom. Svjetlo je različitost naših osobina, ambicija, prioriteta… Zato je potraga za srodnom dušom zapravo velika zabluda koju razotkrije vrijeme. Rezultat srodnosti obično završava dosadom. A dosada je ubojica i najveće ljubavi dvoje ljudi. Sjetimo se toga prije nego počnemo optuživati partnera. Ako nas doživljaj naše različitosti emotivno urušava, ponižava ili nas obostrano čini napetim, tada nismo shvatili misterij pojma ljubav. Takav nas misterij ne obvezuje na podjelu zadataka. To bi značilo kako tu esenciju života iskorištavamo, pravdajući se nekim izmišljenim pravilima. Ljubav s pravilima poprima devijantan oblik života koji podjednako umara oba partnera. Umoran odnos ne završava u krevetu pomirenja nego na sudu. Kada ljubav uđe u sudske spise, nikome se dobro ne piše. Njoj tamo sigurno nije mjesto. Suditi ljubavi može samo neupućen čovjek koji je taj sveti osjećaj krivo prakticirao. Jer, ljubav i praksa potpuno se razlikuju u svom smislu i svrsi. U najužem smislu riječi ljubav podrazumijeva dopuštanje, a praksa usavršavanje. Međutim, uvijek ima pomoći, posebno kada je čovjek zbunjen nečijim ponašanjem. Očekujemo jedno, a dobijemo sasvim suprotno. Razočaranja se gomilaju, odnos doseže kritičnu točku i evo potopa. U vrijeme potopa svatko se spašava na svoj način vjerujući kako je odabrao najbolje rješenje. Ali kad se voda povuče posljedice postaju vidljive. Naravno emotivne, čiju bol nije lako podnositi. Nađe se tada puno duša savjetodavnog karaktera temeljenom na svojim iskustvima koji nastoje iscijeliti naše ranjeno srce. Potpuna pogreška.
Potraga za srodnom dušom i ego
Ego je čovjeku potreban za psihofizički opstanak. Svjesnost da postojimo i da možemo činiti djela pomaže nam da ne odustanemo i kad je najteže. Zato ga se ne odričemo, nego ga potičemo. On je svojevrsna obrana od određenih napasti života. Kako ne bismo postali nečija igračka, mi koristimo paletu ponuda našeg ega. A paleta nas često puta uvodi u stanje pretencioznog poimanja sebe kao osobe. Ako sam nešto stvorio, to je moje. Jalova garancija sretne budućnosti s nekim. Prisvajanje je mnogima prisjelo, jer je dobra podloga da u odnosima stvori konkurenciju.
A konkurencija naše duše zavije u crnu energiju. Zato je ego crna rupa naše ljubavi koja će kad-tad usisati osjećaje dvoje ljudi. I što preostaje? Praznina. Ona se vidi u očima čovjeka, makar je čovjek sakriva i od sebe i od drugih. Jesmo li zaslužili takav život? Nismo. Ali to ovisi o našoj predaji. Predamo li se pretjerano egu misleći kako će on održati ljubav živom, čekaju nas vrlo neugodna iznenađenja. Svemu je kriv ponos. On je maskirani zavodnik čijem šarmu je teško odoljeti. Zavodi nas polako nudeći lažnu sigurnost. I kad nas potpuno preuzme već je kasno za povratak. A čovjek se uvijek želi vratiti svojoj pravoj kući. Kući ljubavi. Ne učinimo li tako na kraju budemo razneseni u komade na sve strane. Tek kao razneseni počinjemo zbrajati vlastite gubitke koje nam je priuštio ponos proizašao iz ega. Ništa od svega ovog nije utješno po čovjeka.
Zapravo poražavajuće je, ako si želimo priznati istinu. Ako si želimo nastavljati lagati da ne bismo povrijedili vlastite osjećaje jednom će nam biti jako, jako žao. Ali žaljenje ne vraća izgubljeno vrijeme, osim ako pogrešno skretanje u prošlosti ne ispravimo u sadašnjosti. Zbog ega žrtvovati ljubav ne opravdava žrtvu, jer nitko nas ne prisiljava čemu ćemo više prikloniti. Iako se pravdamo ljubavlju, upitno je jesmo li doista ljubili ili prakticirali ljubav. U praktičnu ljubav uključen je ego, što se pokaže u stvarnosti vrlo nepraktičnim. Da ne bi došlo do zabune, ovdje nitko ne zagovara isključenje ega, već kontrolu nad njim i razumijevanju čemu on služi. Služi da nas održi u realnosti.
Doživimo li pojam ega drugačije, razlike među partnerima postaju nepomirljive. A razlike nas zapravo spajaju, ako uhvatimo onu zlatnu nit pomirljivosti ljubavi i prakse. Spoj je vrlo jednostavan. Ljubav jednog partnera dopušta drugom partneru da u praksi djeluje na način koji ga usrećuje, a ne opterećuje. Uvjetovanje, ‘morao/ morala’ bi ovako činiti, pokušaj je provedbe modernog ropstva.
Robovi takve vrste ljubavi uvijek traže mogućnosti za bijeg. Zato počnimo djelovati poput izmjenične struje što podrazumijeva promjenu smjera u ljubavnom odnosu. Tako će ljubav i praksa imati isto lice. Zadovoljno do samoga kraja!
Ljubav govori mudrošču
- Laž i istina mogu skladno živjeti pod istim krovom, ako si oboje priznamo da nismo nevini.
- Doživotno povjerenje prisutno je dok smo svjesni da od pogrešaka nitko nije izuzet.
- Dok zajedno gradimo most bez obzira na nepovoljne uvjete, nitko ga neće uspjeti srušiti.
- Nismo se upoznali zbog sličnosti, nego da bi naše razlike testirale veličinu ljubavi.
- Prije nego osudiš moje mane, preispitaj iskreno svoje vrline.
- Obratiš li pažnju što ti govori moja duša, naš će dom zaobići šutnja.
- Razlike naših osobnosti prestaju biti kamen oko vrata kada ih zavolimo.
Ego govori s predumišljajem
- Od tebe očekujem odanost, poštovanje, pohvalu… jer ja tebi sve to dajem. (uvjeravanje često puta bez pokrića)
- Lagao sam iz razloga da ti ne povrijedim osjećaje. To je ionako bijela laž. (opravdanje za sve sadašnje ili buduće crne laži)
- Da sam te svijećom tražio, ne bi bolju našao. (do prve bolje prilike)
- Prepuštam to tebi, jer ćeš to obaviti bolje od mene. (izbjegavanje odgovornosti)
- Zanemarivanje mojih potreba natjeralo me na nevjeru. (prebacivanje krivnje)
- Ako me voliš, voljet ćeš i moju braću, sestre, roditelje… (uvjetovanje opstanka ljubavi)
- Uvijek sam imao osjećaj da smo stvoreni jedno za drugo. (do prve svađe)
