Reinkarnacija – vječna preokupacija ljudi

Reinkarnacija - vječna preokupacija ljudi
Tibetanski lama Gangchen Rinpoche govori o budističkoj teoriji ponovnog rođenja, prema kojoj se svaka jedinka više puta obnavlja, kako bi se spojila sa svjetlošću. “Samo je u tom vidu, kaže on, moguće izaći iz kotača egzistencije…”

Bertoluccijev film “Mali Buda” snažno je nametnuo problem orijentalne duhovnosti. Jedna od centralnih tema budizma i hinduizma, na kojima se zasniva film slavnog talijanskog režisera jest vjerovanje u reinkarnaciju, mogućnost da se čovjek više puta rađa, kako bi svoj razvoj doveo do svjetlosti – tom konceptu u našoj kulturi odgovara pojam zdravlja.

Kršćanska religija još nije prihvatila reinkarnaciju, zauzimajući stajalište cara Justinijana, izneseno na vjerskom koncilu 553. Naime, na tom skupu kršćanskih otaca zauzet je njegov stav da se osudi učenje nekog Origena, koji je smatrao da postoji predživot svake duše. Carevo gledanje potaklo je kasnije prevoditelje da iz Biblije izbace svaki nagovještaj i ponovnom rođenju čovjeka.

Prije obnove, duša se kupa u rijeci zaborava…

Danas, međutim, crkva pokazuje manje zanimanja za taj problem, možda i zato što je značajan broj katolika sklon orijentalnoj hipotezi reinkarnacije: jedan svećenik, otac Andrea Resch, već godinama istražuje tu pojavu, radeći kao docent na vatikanskoj školi paranormalnog. U Parizu pak, neki pravoslavni svećenici su prihvatili tezu o vraćanju u prethodne živote. Uostalom, sve više iskustava o sjećanjima na prošle živote nagnalo je znanstvenike da počnu istraživati taj problem, ne kako bi stekli dokaze (što se nikada neće moći ni postići, zato što se ne može konkretno prikazati osnova učenja, tj. postojanje duše) nego u cilju da se formuliraju radne pretpostavke.

Pogledajmo najprije kako reinkarnaciju objašnjavaju i tumače orijentalne religije, budizam i hinduizam, koje se u svom vjerovanju razlikuju samo u nekim detaljima. Za vrijeme stvaranja, koje se zbiva kontinuirano, a ne nekom eksplozijom, energija se manifestira na planu vidljivoga, dajući život četirima elementima i prelazeći potom u carstvo minerala: tu njezin razvitak počinje kao kolektivna duša, da bi potom prešla u biljno, pa u životinjsko carstvo (psi, mačke, konji, dupini, itd.) postaje individualna, uključujući tu i iskušavanje osjećaja, iako je inteligencija još vrlo ograničena. Iz tog područja duša se preseljava u ljudsko tijelo, gdje započinje vrhunski razvoj.

Kad se čovjek prvi put pojavio na Zemlji, bio je obdaren instinktima i osjećajima, kao i osnovnim razumom, nalik na onaj životinjski. Prigodom svake inkarnacije, stječe nova iskustva, napredujući u evoluciji na fizičkom, psihičkom intelektualnom i duhovnom nivou, budeći vlastitu svijest. Ipak, kad dolazi u dodir s dušom, ne pamti zbivanja iz proteklog života. Do toga dolazi samo onda kad se aktivira osjetnost ili duhovnost. Prema starogrčkom filozofu Platonu, prije nego se čovjek ponovno rodi, duša se kupa u Leti, rijeci zaborava, kako ne bi sobom donijela vrlo teške uspomene.

“Svaki se čovjek reinkarnira”, tvrdi budistički lama Gangchen. Potpuno ime tog lame iscjelitelja glasi: Thunle Yarpel Lama Shresta Gangchen Tulku Rinpoche. On u Milanu vodi zavod Kumpen Lama Gancen u kojem se poučava sustav tradicionalne tibetanske medicine. On se rodio na Tibetu, gdje je dobio priznaje kao tulku (svjesna reinkarnacija jednoga lame, u njegovom slučaju kao lame iscjelitelja Gangchen Sapenia), obrazovao se u tibetanskim samostanima, a nakon kineske okupacije Tibeta, prešao je u indijske samostane. I ondje je Gangchen bio priznat kao veliki iscjelitelj, te je pozvan na nepalski dvor, a kasnije i u Europu. Na starom kontinentu je neko vrijeme živio u Grčkoj (“…zemlja koju volim jako, baš kao i Italiju, zato što u njima vidim veliku spiritualnost…”, kaže on). Odatle je otišao u Švicarsku i Njemačku, a zatim je uslijedilo dugo studijsko putovanje po Indiji, Nepalu i Europi. 1988. godine osnovao je Centar u Milanu. On kaže:

“Problem Europljana je u tome što oni žive orijentirani prema izvanjskom svijetu, i što su preokupirani prije svega materijalnim stvarima. Ali, duša trpi zbog nesposobnosti da se povede briga o vlastitoj oštroumnoj i spiritualnoj energiji, a to izaziva blokade, bolesti, patnje. Praksom meditiranja budizam poučava kako se može aktivirati svijest, preuzeti brigu o sebi na svim razinama i shvatiti duh.

Kad se rađamo, u nama se inkarnira istančan duh i kojem su pohranjena sva sjećanja na protekle živote. Takav duh možemo usporediti s kompjutorom, na čijim disketama ostaju utisnute sve akcije i razmišljanja.

U nama je dvojak duh: jedan povezan s grubim pogledima, mogli bismo reći fizičkim, čija je energija nečista i kojom se ne da upravljati, dok je drugi superiorniji, istančaniji i vezan za djelovanje karme, koja označava akciju i ukazuje na zakon uzroka i posljedica, te prema kojoj, svaki pothvat stvara konzekvence koje se javljaju kako u sadašnjem životu, tako i u budućnosti. U tom smislu mogu se reinkarnirati različiti oblici postojanja.

Sve češće pojave sjećanja na protekle živote

Za razliku od drugih vjerovanja, budizam drži kako se čovjek može reinkarnirati u nekoj životinji ili kao duh.

“Kad se neka jedinka priključi svjetlosti, može izaći iz lanca postojanja…”, nastavlja lama Gangchen. “U tom stadiju dospijeva na stupanj s kojeg može ući u kontakt s tankoćutnom dušom i može birati svoje ponovno rođenje: prema tibetanskoj tradiciji te se osobe zovu tulku.”

Sve se više osoba u našoj kulturi počinje sjećati prošlih zbivanja: ta su sjećanja nalik na fotografski fleš ili se mogu više razrađivati. U psihologiji je odavno poznat pojam dejavu (francuski termin koji označava nešto što je čovjek već jednom vidio), jer se sjeća ljudi ili stvari koje nikada prije, u sadašnjosti nije imao prilike sresti i upoznati. Isto su tako karakteristični snovi u kojima se, u jakim bojama, vide vrlo živahni prizori iz davno minulih vremena; na primjer, ljudi odjeveni u odjeću iz onoga vremena, što sve ostaje utisnuto kao stvaran događaj. Osobito se to zna dogoditi u hipnotičkom stanju.

Evo jednog primjera koji se, kao i sva ta svjedočanstva može gledati samo kao osobno viđenje. Kao što to tvrdi psihoanalitičar Carl Gustav Jung, u onom trenutku kad značajan broj ljudi bude iznio svoje iskustvo u sjećanju na prošli život, to će onda poprimiti realnu vrijednost, barem u pogledu psihičke stvarnosti.

“Oduvijek sam bila jako vezana za Francusku. Tu sam zemlju osjećala kao svoju: kao mala sam naprosto mislila na francuskom, jeziku koji sam počela učiti tek u srednjoj školi…”, priča Gabriella Bralla, prano – terapeutkinja iz talijanskog grada Vigevana. “Kad sam vidjela fotografiju i čitala opis francuskog kraljevskog dvora bila sam tako pogođena, kao da sam bila umiješana u tu atmosferu, nešto je u meni upozoravalo na te drevne senzacije. Između ostaloga, kao djevojčica, nisam htjela piti iz normalnih čaša, tražila sam kaleže, zatim najljepše servise s posebnim tanjurima, te htjela da se oni postave tako kao da sam neka plemenitašica. Moja mi je baka uvijek govorila kako sam neka francuska gospođica. I danas me ljudi pitaju jesam li Francuskinja, barem u Francuskoj. Pravih sjećanja, koja se mogu povezati za moju reinkarnaciju, nemam. Pa ipak, kao mala sam često sanjala poslužavnike na kojima su ležale odsječene glave. Mnogo godina me pratio jedan te isti san, koji je za mene jednak sjećanju, što sam ga nekoć doživjela. Vidom sebe u nekoj divnoj vili s vrlo brižno njegovanim vrtom, ograđen mirtom, gdje su se kretali mnogi vitezovi, odjeveni po modi kakva je vladala u doba Louisa XIV; na prsima su im bile čipkane košulje, a na glavama perike. Bila sam vrlo vesela i živahna, pa iako sam bila udana, zabavljala sam se zaluđujući muškarce. U jednom trenutku, posve iznenada, pojavio se moj muž i naložio mi da se vratim kući, jer mu se nije svidjelo moje vladanje. Jednoga dana, u sadašnjem životu, srela sam nekog prano – terapeuta, kojega sam prepoznala kao svog muža u prošlom životu; i on mi je pokušao zadati bol. Otkako je nestao iz mog života, nisam više nikada sanjala onaj san.”

Možda će vas zanimati i ovo: