Religija budizam i dug put u nirvanu

Religija budizam i dug put u nirvanu
Što se tiče smrti, religija budizam ima drukčiji značaj od onog što joj ga pridaje kršćanstvo. Duh pokojnika i dalje živi u obitelji.

Religija budizam, jedna od najvećih svjetskih religija, osnovana je od strane Sidharte Gautama, koji je živio od 563. do 483. godine prije našeg računanja vremena. Sidharta, koji je živio u najvećem tada mogućem svjetovnom luksuzu, jednog se dana posve odrekao svih zemaljskih bogatstava, da bi se dao u traganje za smislom života. Međutim, čak i najveće askeze, kojima se podvrgnuo, i koje su ga dovele do ruba života, nisu ga približile prosvjetljenju.

Tek tada je odabrao “srednji put” između obilja i posvemašnjeg odricanja, dospio je pod stablo smokve, u blizini BodhGaya, u dobi od 35 godina, do toliko željenog prosvjetljenja. Postao je svjestan da je ljudski život, zapravo, proces patnje. Ona je uzrokovana zavišću, ohološću i nesavjesnošću, odnosno neznanjem prave istine. Samo odricanjem i znanjem čovjek se može u ponovnom rađanju pojaviti u višem ciklusu življenja, da bi na koncu, dosegao stanje nirvane, odnosno stanje utrnuća života, oslobođenja od patnje.

Religija budizam ima razne škole

Sidharta je ovu svoju spoznaju razgovorom prenio svojim učenicima. Oni su njegovo učenje tek kasnije zabilježili. Nakon smrti, u blizini mjesta Kusinara, Sidharta je izravno ušao u nirvanu. Učenici su ga prozvali Buddha, odnosno Prosvijetljeni.

Buddha, međutim, nije bog u klasičnom smislu ovog pojma. Njemu se ne moli, nego ga se duboko štuje. Osim toga, on se ne miješa u život ljudi. Njegovo učenje treba promatrati kao postepeno utrnuće života. Sam Buddha nije za sobom ostavio ni jedan pisani tekst. Njegovo je učenje prenošeno usmenim putem iz generacije u generaciju. Zbog toga su i moguća različita tumačenja njegovog učenja.

Tijekom stoljeća, stvorene su razne škole budizma, a od 4. stoljeća poslije Krista javila su se dva temeljna, sporna pitanja: Može li svaki čovjek doseći stanje prosvjetljenja ili ne? I, može li se iskupljenje, odnosno ulazak u nirvanu postići brže, ako se u prvi plan života stave individualne zasluge?

Religija budizam ima konzervativnije oblike

Učenje, što odgovara pozitivno na oba pitanja, naziva se “mala kola” ili hinnayana. Ono odgovara konzervativnijem obliku budizma, takozvanoj theravadi. Ono se temelji na starim tekstovima Pali s Ceylona, a osobito je rasprostranjeno u Tajlandu, Burmi, Kambodži, Laosu i Vijetnamu.

Uz ovo učenje postoji i drugo, nazvano “velika kola”, odnosno mahajana. Pojavilo se u prvom stoljeću nakon Krista. Osobito je rašireno u Sjevernoj Indiji, Tibetu, Kini i središnjoj Aziji. Odavde se raširilo u Koreju i u Japan, gdje je poprimilo oblik zen-budizma. Dok je za mahajanu najznačajnija takozvana dijalektika “srednjeg puta” i idealiziranje Buddhine ličnosti, za zen je bitna meditacija.

Religija budizam je danas najjače izražen u Myanmaru. Ranije je to bila Burma, a danas je sjeverni Tajland. Putovanje u te predjele je poput putovanja u prošlost. Već na samom aerodromu osjeća se duh tog nekad kolonijalnog grada. Tek poneka građevina podsjeća da smo u 21. stoljeću. Jangona, glavni grad pokrajine Myanmar, ni danas ne zna što je žurba.

Rikše, konjske i volovske zaprege udaraju pečat prometnoj slici. Postoji tek mali broj automobila, a javna prijevozna sredstva – autobusi i kolektivni taksiji – su rijetkost. Ne postoje robne kuće, a nema ni super-marketa. Svuda se susreću mali ulični dućani i putujući trgovci na malo, koji nude dosta bogatu ponudu raznih roba. Gospodarstvo i politika, istina, nastoje oponašati zapadne uzore, međutim, svakodnevnom životu ipak glavni pečat udaraju tradicionalne vrijednosti.

Myanmar je najbudističkiji grad

Myanmar je, svakako, najbudističkiji grad na svijetu. Vjerovanje u duhove spojeno s theravadom daje ovom budizmu osobito znakovitu i nezamjenjivu dimenziju. Slično kao i u Laosu, odnosno Vijetnamu, i ovdje je socijalizam pokušao iskorijeniti budizam. Međutim, duboko ukorijenjena religija budizam i tradicija daje glavno obilježje svakodnevnom životu ovdašnjih ljudi.

Za slučaj potrebe pripadnici ovog smjera budizma mogu u svakoj životnoj situaciji zatražiti pomoć jednog od 37 duhova. Njihova je zadaća slična onoj svetaca-zagovornika u kršćanstvu. Svaki duh (nats) ima svoju tragičnu povijest i zato može pomagati drugima. Uz sve to, ovi budistički duhovi imaju i vidovnjačke sposobnosti. Mogu predskazati dobru žetvu, ili pak dati dobar savjet pri izboru životnog partnera, odnosno partnerice.

Svaki budistički nastrojen Burmanac, bez obzira na spol, provodi nekoliko mjeseci svog života u samostanu, kojeg ovdje nazivaju Kyaung. Svako selo održava takav samostan, a u njemu se nalazi i škola. Svaki dječak u dobi od devet godina uvodi se u život monaha inicijalnim ritualom zvanim shin-pyu. Taj ritual ujedno označava kraj djetinjstva. Djevojčice ulaze u krug odraslih ceremonijom zvanom nahtwin. Kao vanjski znak da su ušle među odrasle, one dobivaju naušnice u obliku prstena. Međutim, ceremonije u kojima sudjeluju djevojčice i žene, ne uzimaju se toliko ozbiljno.

Naime, ako se netko rodi ponovno kao žena, to je svojevrsno “plaćanje računa” za počinjene greške tijekom prijašnjih života. Inače. čitav se život nalazi pod utjecajem snaghe. Taj oblik zajedništa je više od bratstva ili sestrinstva. To je institucionalan oblik socijalne brige što pruža sigurnost i brigu o starim i nemoćnim ljudima.

Religija budizam i smrt

Što se tiče smrti, religija budizam ima drukčiji značaj od onog što ga pridaje kršćanstvo. Duh pokojnika i dalje živi u obitelji. Kad umre Burmanac budist, na žalobnu svečanost su pozvani svi njegovi prijatelji i poznanici, jer i sam pokojnik sudjeluje u njoj. Nakon svega, njega spaljuju, ili pokapaju. Pri tome mu se pod jezik stavlja novčić kako bi mogao platiti splavaru koji će ga prevesti preko rijeke u novi život.

Religija budizam je određena trima draguljima utjehe i nade. To su Buddhino utočište, dharma i snagha. Oni nude sigurnost i utjehu. Kršenjem pet budističkih moralnih zapovjedi budist se opterećuje krivnjom. Čak i kad osjeća niske nagone kao što su zavist, bijes, oholost i samozavaravanje, on griješi i dobiva biljeg krivnje. Njegove pokretačke sile moraju biti suosjećajne, mudrost i predanost. One mu donose, slobodno rečeno, pozitivne bodove na njegovom putu u nirvanu.

Posve je različitu sudbinu budizam dobio u Vijetnamu. Francuskom kolonizacijom bio je tijekom vremena potiskivan sve više i više, da bi, na koncu, gotovo posve izgubio svoj društveni utjecaj. Posljedica tog procesa bila je privatizacija vjeroispovijesti. Broj budističkih samostana se znatno smanjio, a tim se, za budizam pogubnim utjecajima, uspjelo oduprijeti tek nekoliko njih.

Da bi preživjeli, budistički monasi vode škole, tako da su postali vodeća snaga u procesu obrazovanja. Neki su samostani postali elitne škole, tako da su, zahvaljujući svojim duhovnim i filozofskim učenjima, uspjeli vratiti svoj ugled. Pod komunističkom vladavinom samostani su pretrpjeli mnoga zla. Komunisti su ih koristili za propagandu vlastitih ideja. Danas, samostani imaju nešto bolji položaj. Sve se više posvećuju socijalnim i karitativnim poslovima.

Religija Budizam je više zastupljen među seljacima

Za razliku od vladajućih struktura, religija budizam je ipak duboko ukorijenjen među seljaštvom i običnim pukom. Među seljaštvom je osobito rašireno vjerovanje u duhove i demone koji žive u spiljama i rupama u tlu, te u drveću. Da bi ublažili njihovo neprijateljstvo, odnosno da bi ih pridobili za svoje ciljeve, prinose im brojne žrtve. U njih je ugrađeno i štovanje predaka.

Uz sve to, religija budizam u Vijetnamu sve jače poprima oznake narodnog folklora. Povezan je s proricanjem i raznim praznovjerjem. Spaljuju se štapići i lažni novac da bi se stekla naklonost duhova. Za pokojnika se rade, na principu sam svoj majstor, svečana odijela od papira, modeli automobila i nakit, da bi se sve to potom spalilo. Dim tih žrtava paljenica prenosi duhovima sve željene, a neispunjene materijalne želje.

Nakon prve godišnjice smrti, u čast pokojnika se priređuje velika svečanost. Mnoge obitelji uzimaju kredit kako bi uopće mogli održati tu svečanost, ili da bi ona bila što bogatija.

Svečanost tet izuzetno značajna

Slavlje Nove godine – svečanost tet – također je izuzetno značajna obiteljska svečanost. Tijekom nje, Bog kuhinje odlazi u nebo da bi obavijestio boga Jadea o stanju u obitelji. Da bi ga zadivili Vijetnamci priređuju nevjerojatne spektakle. Bogu kuhinje se namažu usne medom, kako bi na nebu izvijestio samo o dobrim djelima članova obitelji. Svi se dugovi u to vrijeme izravnavaju, a svi društveni poslovi privode se svom kraju.

Oltar Kuhinjskog boga kiti se stabalcima jabuke i stručcima cvijeća. Kuća se obnavlja, a svim simbolima sreće u kući daje se maksimalan sjaj. Kako zli duhovi ne bi kvarili obiteljsku idilu, plaši ih se raznim udaraljkama i vatrometom. Od te silne buke i kaosa, što traje čitavu noć, čovjek nenaviknut na ovakve svečanosti, posve se izgubi. Sljedeći dani pripadaju obitelji. Ona priređuje bogati stol, a njeni se članovi međusobno daruju. To su vrlo naporni dani, od kojih se neki Vijatnamci moraju odmarati najmanje tjedan dana.

Možda će vas zanimati i ovo: