Samozapaljenje – sagorjeti u vlastitom plamenu

Samozapaljenje - sagorjeti u vlastitom plamenu
Spontano samosagorijevanje osoba u prostoriji neoštećenoj vatrom ni do danas nije razjašnjeno, iako zapise o tom fenomenu pronalazimo i u 18. i 19. stoljeću. Što potvrđuje kontinuitet ovog neobičnog fenomena i zašto neki od istraživača ovih pojava smatraju kako bi njihovo objašnjenje moralo biti zastrašujuće?

Ovu neobičnu pojavu istraživali su brojni znanstvenici, ali i amateri, pa i autori britanske televizijske emisije Newsnight, u čijem se scenariju našao i sljedeći dijalog s bivšim kriminalističkim inspektorom koji je svojedobno bio pozvan zbog tajanstvenog požara u nekoj kući u uvali Južnog Welsa nad kojom se nadvio dim:

“Bio je hladan dan i tim me je više iznenadila vrućina te kuće. U dnevnoj sobi je bilo kao u kotlu. Pogledao sam okolo po prostoriji, gotovo sa stravičnim predosjećajem, primjećujući tragove dima na zidovima. Sjaj je bio neobičan, narančasto – crven. Kondenzirana para se slijevala niz prozore. Zidovi su jednostavno isijavali vrućinu. Prozor i žarulja također su bili prekriveni nekom narančastom materijom. Rešetka na otvorenom kaminu bila je netaknuta. Na krevetu su još ležali nemarno prebačeni pokrivači. Tepih je pretežno bio neoštećen. Dugmad televizora su se istopila, ali on je još bio uključen. Na podu se vidio par ljudskih stopala u čarapama. Držale su se za donji dio tijela. Hlače, koje su bile navučene na taj dio tijela do jasno ocrtane crte izgaranja, bile su neoštećene. Iz njih je izvirivala pougljenjena kost, a sve ostalo bilo je pretvoreno u amorfnu masu pepela”.

Bili su to ostaci čovjeka koji je živio u toj kući. Nikad nije pronađen ni razlog požara ni uzrok smrti.

“Moja prva misao”, rekao je kriminalistički inspektor, “bila je da je upravo ovako Dickens opisao Krukovu smrt – samoizgaranjem”.

“Jeste li u tako nešto vjerovali i prije ovog slučaja?”

“Ne. Jednostavno, nisam vjerovao…”

“A sada?”

“O da!”, odgovorio je inspektor.

Prvo medicinsko izvješće o ljudskom samoizgaranju može se naći u almanahu “Acta Medica et Philosophica Hafniensia” iz 1973. godine, u opisu slučaja jednog alkoholičara u Parizu koji je bio “pretvoren u dim dok je ležao na svojoj slamnjači”. Prostirka od slame bila je gotovo neoštećena, a jedino se po nesretnikovoj lubanji i nešto kostiju s prstiju moglo razaznati da je ova amorfna masa prije bila ljudsko biće.

Slične zapise pronalazimo i u 18. i 19. stoljeću, što samo potvrđuje kontinuitet neobičnog i zagonetnog fenomena. Godine 1828. dr. James Solfield, psiholog, izvješćuje kako je u Ontariju osobno vidio jednog čovjeka koji je “stajao uspravno usred jarkog plamena srebrnaste boje, podsjećajući na fitilj neke velike upaljene svijeće”. Poznati liječnik B. H. Hartwell bio je 1880. među nekoliko očevidaca smrti jedne žene u Americi: “Plamen je odjednom izbio iz njenog trupa i nogu; žena je pala na zemlju i umrla u zastrašujućem plamenu.

Priče o samoizgaranju susrećemo i u našem stoljeću. Postoje čak i neke statistike prema kojima, prema broju žrtava, spolovi su otprilike jednako zastupljeni, iako je žena nešto više nego muškaraca. Zanimljivo je kako se starosna dob žrtava kreće od samo 4 mjeseca sve do 114 godina, a isto kao alkoholičari i debele osobe, sagorjeli su i apstinenti od alkohola i mršave osobe.

Vanjski izvor vatre je u nekim slučajevima bio prisutan, ali je zato bilo i slučajeva osoba koje su izgorjele dok su hodale ulicom, vozile automobil ili čamac, ili čak dok su plesale.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Maybell Andrews (19) plesala je u jednom londonskom klubu sa svojim mladićem. Odjednom je, posve neočekivano i neobjašnjivo, iz njenih grudi i leđa izbila vatra, obuhvaćajući je tijekom par minuta i uspješno odolijevajući svim naporima prisutnih da je ugase. Istraga nije mogla pronaći ni jedan prihvatljiv razlog za tajanstvenu smrt djevojke, da bi na kraju cijeli slučaj bio stavljen ad acta, uz primjedbu: “Smrt zbog nesretnog slučaja izazvanog vatrom nepoznatog podrijetla”.

Dr. Ivan Sanderson, biolog, opisao je slučaj Engleskinje Mary Carpenter, koja se jednog lijepog ljetnog dana s obitelji vozila čamcem. Odjednom je, posve neočekivano, plamen zahvatio tijelo ove žene i za kratko vrijeme pretvorio ga u pepeo. Na sličan način stradao je i Amerikanac Bill Patersson, sjedeći za upravljačem svog automobila u Detroitu. Drama se odigrala u prisustvu brojnih prolaznika, koji unesrećenom nisu mogli pomoći.

Jedan od zanimljivih slučajeva samoizgaranja, koji je pedesetih godina izazvao i dosta publiciteta, vezan je za udovicu Mary Hardy Reizer iz St. Petersbourgha, Florida. Pronađena je u svojem naslonjaču, iako je od punašne žene doista malo toga ostalo: par pougljenjenih kostiju, lubanja smanjena za pola svog obujma zbog velike topline i satenska papuča u kojoj se nalazilo lijevo stopalo do gležnja. Dr. Wilton Krougmenn, koji je detaljno istraživao slučaj, nije bio zadovoljan rezultatima službene istrage, koja i tako nije uspjela razriješiti misterij ove smrti. Pritom je, između ostaloga, upozorio kako se samo na temperaturi od 1600 i više stupnjeva može vidjeti da se kosti istope do te mjere da postanu isparljive – a upravo se to dogodilo s lešom Mary Riezer, postavivši i pitanje:

“Kako je moguće da ljudsko tijelo, teško 75 kilograma izgori, a da iza sebe ne ostavi nikakav dim ili miris koji bi se proširio na cijelu zgradu. Također, uslijed takve topline, i stan i sve stvari u njemu morale su sasvim izgorjeti. Zašto je efekt bio tako lokaliziran? To jednostavno ne mogu shvatiti”.

Da bi sagorio leš, kažu stručnjaci za kremiranje, potrebne su velike količine topline i goriva, kao i stručno instaliran dovod kisika. Leš u krematoriju najprije biva izložen temperaturi od oko 1200 stupnjeva Celzijusa tijekom 20 minuta, a potom temperaturi od 1000 stupnjeva tijekom sljedećih 60 do 150 minuta. Ono što nakon toga izađe iz moćnih peći, međutim, nisu “prah i pepeo”, kako se to obično misli, već “komadići kostiju koji potom bivaju smrvljeni u prah”.

Ilustracije radi: najžešći kućni požari proizvode temperaturu samo nešto višu od 800 stupnjeva Celzijusa. Kako onda sagorjeti u vlastitom plamenu za nekoliko minuta, i uz koju to veliku temperaturu, a da istovremeno ostali predmeti u prostoriji uopće ne izgore? Zato, vjerojatno, i pojava samoizgaranja osoba u prostoriji neoštećenoj plamenom ni do danas nije u potpunosti objašnjena.

Postoje i druga objašnjenja fenomena samoizgaranja, poput pretpostavke o postojanju “pirotrona”, čestice koja u određenim situacijama stvara vatru unutarnjom subatomskom lančanom reakcijom.

Neki ukazuju na zapaljiv plin metan kao proizvod probave čovjeka, drugi govore o ljudima koji proizvode statički elektricitet visokog napona, a biokemičar Denis Davis ima najfascinantniju postavku: ona kaže kako ljudske stanice sadrže molekulu iznimne energije, tzv. phosphenol – pyruvic (PEP) kiseline, koja se umnožava zbog izostanka poruke kontrolnog gena. U normalnim okolnostima imunološki sustav uništava umnožene stanice, ali ukoliko on zakaže, kao što se zna dogoditi, sustav će biti preopterećen. Tada započinje lančana reakcija. Krv postaje vrlo kisela, temperatura naglo poraste sve dok dijelovi organizma ne počnu gorjeti, a tijelo se pretvori u pepeo.

Mišljenja su očito dovoljno kontradiktorna da se na osnovu njih ne može donijeti ni jedno posve prihvatljivo i samim tim konačno rješenje čitave enigme.

Mora biti da je zastrašujuće

Novinari iz londonskog lista “The Listenera” primijetili su kako je u katastrofama, poput zrakoplovnih, ljudsko tijelo prepoznatljivo kao izgorjelo truplo, a u navedenim slučajevima spontanog samoizgaranja truplo je gotovo sasvim pretvoreno u pepeo, a prostorije u kojima se to zbiva, jedva da su dotaknute plamenom!

Evo što o fenomenu kaže jedan od najiskusnijih vlasnika krematorija u Engleskoj:

“Kad vidite što je vatra učinila s tijelom, a kako je malu štetu prouzročila na tepisima i drvenom namještaju, to se onda jednostavno čini kako je vatra došla iznutra. Nemojte me pitati kako. Nikad nisam čuo za samoizgaranje, ali ono zahtijeva opširnije objašnjenje. Ako se takve stvari mogu dogoditi… potrebno je objašnjenje. A ono, vjerujte mi, po onome što vam ja mogu reći iz mog iskustva i po fotografijama samoizgaranja koje sam bio u prilici vidjeti, mora biti zastrašujuće.

Samozapaljenje nije prijevara!

Harry Price cijeli je svoj život posvetio otkrivanju prijevara u okultnim događajima. Otkrio ih je i zabilježio na tisuće, ali o samozapaljenju i samoizgaranju ljudi nije pronašao ni trunke prijevare.

Harry je svojevremeno zabilježio sve njemu poznate slučajeve samoizgaranja i obradio ih u posebnoj knjizi. Pravom istraživačkom akribijom prikupio je o samoizgorenim osobama sve, pa i najmanje sitnice, ne bi li u njima pronašao trag nekom razumnom objašnjenju. Uzalud! Okultno se nametalo samo po sebi, ali ni to okultno nije pružalo odgovarajuće rješenje.

Samoizgaranje postoji. To je parapsihološki fenomen kao i mnoge druge okultne činjenice, koje realnošću zaneseni pojedinci odbijaju prihvatiti – bio je mišljenja Harry Price.

Možda će vas zanimati i ovo: