Sveti Gral

Sveti Gral
Sveti Gral je nejasan i zbunjujući koncept, tajanstven i neuobičajen, a očigledno je da ga nisu shvatili ni autori arturijanskih romansi, jer ni jedan od njih nije jasno rekao što je to Sveti Gral. No, možda je netko od njih znao točno o čemu pripovijeda, ali to svoje znanje nije podijelio sa čitateljima. Sveti Gral je ponekad opisivan kao kamen, ponekad kao skrovište relikvija, a najčešće kao čaša iz koje je pio Isus na Tajnoj Večeri, i u koju je kasnije skupljeno nešto njegove krvi dok je visio raspet na križu. Tu čašu i koplje kojim je proboden Isus, donio je u Britaniju Josip iz Arimateje – barem tako kaže priča. U arturijanskim romansama, Sveti Gral je povjeren na čuvanje potomcima Josipovim, koji žive u tajanstvenom zamku…

Potraga za Svetim Gralom

Sveti Gral je predmetom nagađanja i sporova od kada se prvi put pojavio u srednjovjekovnoj literaturi. Mnogi su mu pripisivali najrazličitija značenja. Kršćani su poistovjećivali Sveti Gral s čašom iz koje je pio Isus na Posljednjoj večeri, a legendu o Arturu i njegovim vitezovima i traganje za Svetim Gralom smatrali su za alegorijski izraženo traganje na kršćanskom putu od ljudskog prema božanskom. Sudeći prema mišljenju nekih okultista ova legenda je mješavina stvarnosti i mistike. Freudisti i antropolozi zastupaju mišljenje kako je čaša simbol ženskih spolnih organa i organa za razmnožavanje. Ovakva različita mišljenja samo su naizgled suprotna. Tijesno povezana legenda o Arturu i Svetom Gralu zauzima važno mjesto u zapadnim ezoteričkim tumačenjima, a iako se objašnjenje legende neprestano mijenja, njen unutarnji sadržaj i smisao ostaje isti.

Literarna legenda

Tko je zapravo bio Artur? Keltski vladar i vojvoda, koji je, ako je uopće postojao, veliku većinu svoga života posvetio sukobima s vlastitom obitelji. Lik kralja Artura inspirira pisce podjednako danas kao i u prošlim stoljećima. Zbog toga je engleska literatura toliko isprepletena keltskim legendama i mitovima, npr. u djelima Thomasa Malroya, koji je živio u 15. stoljeću. U 20. stoljeću treba istaknuti T. H. Whita i Charlesa Williamsa.

Keltski mitovi o Svetom Gralu i Arturu, sastavljeni od samostalnih i uzajamno nepovezanih legendi, prepliću se u jednoj priči, koja u sebi nužno sadrži proturječnosti i nesporazume. Npr. ključni lik o legendi o Arturu – Merlin – nije u početku postojao. Bio je čarobnjak koji želi dobro, ali koji nije savršen. Njegovo ime nije bilo Merlin – nego Myrddin, i bio je veliki velški bard, koji je nakon bitke blizu Afterrida godine 573. najvjerojatnije poludio. Godinama je lutao celydonnskim šumama, gdje je naučio svoje znamenite čarobnjačke vještine, zahvaljujući i vezi sa svojom mlađom sestrom Gwendydom i njenim ljubavnikom. Na kraju 12. stoljeća promijenio je ime u Merlin, koje je postalo simbolom  kneginje od Walesa. Kneginja je Merlina začela s demonom. Merlin je imao čarobnu moć, ali zbog svoga napola ljudskog podrijetla trpio je zbog vječnih moralnih dilema. Pismeni izvori legende o Arturu su u ovom pogledu nepouzdani.

Arturova priča

U središtu legendi i mitova o Arturu nalazi se Sveti Gral, kojeg su tražili Arturovi vitezovi Lancelot, Galahord, Perceval, Parsifal i drugi. U većini slučajeva Sveti Gral se poistovjećuje s čašom koja se koristila na Posljednjoj večeri. U starijoj legendi koja se bavi posebno natprirodnim moćima koje su pripisivane Arturu, čaša se uopće ne spominje.

Artur je bio prema legendi sin cornwalske kneginje Ygrainy (ili Igreny) i britanskog kralja Uthera Pendragona. Uther je uz pomoć Merlina uzeo na sebe lik Ygraininog supruga i tako izborio pristup u njenu ložnicu. Njegov sin Artur je ugledao svjetlo dana na cornwalskom dvorcu Tintagel. Nakon što je njen zakoniti suprug poginuo u borbi, Ygrainy je sklopila brak s Utherom i tako je Artur postao zakonitim djetetom. Prijestolje je preuzeo kao petnaestogodišnjak, nakon što je iz kamena iščupao magični mač Excalibur, čime je dokazao da s pravom traži titulu kralja.

Viteštvo i prijevare

Mladi kralj je vladao dobro i viteški pod budnim okom i savjetima mudroga Merlina. Njegovi vitezovi – da izbjegnu nepotrebne sukobe zbog titula – sjedili su za okruglim stolom. Artur i njegovi vitezovi su putovali po kraljevstvu, ubijali divove, borili se sa čarobnjacima, oslobađali zatvorenike i radili ostala viteška i hrabra djela. Artura ni Merlinove čarolije nisu mogle spasiti od prijevara polusestre Morgaose. Rodila mu je sina koji je dobio ime Mordred. Kao što je Merlin prorekao, Mordred je postao vitezom, ali zlim, koji je pokušao Arturu oduzeti život. Prema autorima kasnijih priča o Svetom Gralu, vitezovi Okruglog stola su se razišli davno prije Arturovog pada, a vitezovi koji su napustili Arturov dvorac u Camelotu pošli su u potragu za Svetim Gralom. I francuske priče Volgate se bave pričanjem priča o Svetom Gralu. Nakon Isusove smrti Sveti Gral – što znači čaša – sa sadržajem kapljice njegove krvi, Josip Arimatejski je prenio u Britaniju. Čuvarem Svetog Grala je postao na kraju Josipov sinovac Alain, koji ga je čuvao u dvorcu Corbenic. Tu su čuvali i ostale svete relikvije Svetog Grala, od kojih je najvažnija krvava kopija.

U dvorac Corbenic postepeno su došli svi Arturovi vitezovi, ali samo je Parsifal shvatio iznimnu čistoću i svetost Svetog Grala.

Mnogi suvremeni okultisti smatraju izabranoga viteza za tip takvoga čovjeka, koji u sebi, u svojoj unutrašnjosti može otkriti mogućnosti mističnog jedinstva, božansku iskru Apsoluta.

Povijesni lik britanskog vojvode Artura ne krije za okultiste (ako ujedno nisu i povjesničari), puno zanimljivosti. Više ih zanima Merlin, Galahad, Ginerva, Lancelot i Parsifal, koji su glavni likovi srednjovjekovnih legendi. Sudeći prema današnjim ezoteričkim iskustvima, legendom o putovanjima punim avanturama alegorijski se izražava spiritualna potraga za čovječanstvom.

Bogata keltska kultura je zasnovana na predajama, magiji i ratovima. Simboli hijerarhije vrijednosti, vjere i razmišljanja prikazani su na oružju, nakitu i drugim umjetničkim predmetima putem slika ili rezbarija.

Sveti Brendan i ptice

Keltske legende o Arturu žive i dalje, ne samo u engleskoj literaturi. Na primjer, sljedeći redovi govore o tajanstvenom drvetu i pticama, koje pjevaju u njegovoj krošnji: “Vidio sam mnogo ptica… u krošnji jele… iako je svaka od njih pjevala drukčije, njihov pjev se slio u jednu melodiju… Prožela me golema radost… Potpuno me obuzela”.

Ovi stihovi su djelom arturovske romance Yvain, koju je spjevao francuski pjesnik iz 12. stoljeća, Chretien de Troyes. Drvo i ptice koje veselo pjevaju nalaze se u brojnim keltskim mitovima, ali izravnim prethodnikom navedenih stihova je najvjerojatnije anglo – normanska verzija latinskog opisa putovanja svetoga Brendana, koja potječe iz nepoznatih keltskih izvora.

Pronađen Sveti Gral?

Legendarni Sveti Gral, najsvetija kršćanska relikvija, za koju se dvije tisuće godina nije znalo gdje se nalazi, pronađena je u gomili starih stvari u engleskom potkrovlju!

Stoljećima su ga tražili hrabri vitezovi Artura i Sir Lancelota – pa sve do Indiane Jonesa. Na kraju ga je pronašao skroman, ali istrajan psiholog Graham Philips.

Prema dr. Philipsu priča o Svetom Gralu počinje 327. godine poslije Krista, kada su ga pronašli u navodnoj Kristovoj grobnici u Jeruzalemu. U Englesku su ga prevezli sto godina kasnije, da ga sačuvaju od horde barbara koji su tada ugrožavali Rim. Oko godine 500. poslije Krista, čaša je postala vlasništvom mjesnog kralja imenom Medved. Dr. Philips govori kako je to bio kralj Artur. Nakon invazije Normana, godine 1066. postaje vlasništvom francuskoga plemića Payana Peverila. U ovoj obitelji ostao je Sveti Gral sve do 1850. godine. Posljednji potomak ovoga roda, Francis Vernon i njezin suprug Thomas Wright su ga sakrili u pećinu.

Wright je umro 1860. godine. Prije toga je napisao pjesme: “Gawain” i “Crveni vitez”, u koje je utkao informacije o mjestu gdje je Sveti Gral skriven od nepoželjnih pogleda.

Walter Langham, unuk Frances Vernon, godine 1920. saznao je za ovu legendu i odlučio je odgonetnuti pitalicu postavljenu u pjesmama njegovog djeda. Sveti Gral je tako pronađen ponovno.

“Ostao je obitelji Waltera Langhama, dok ga nisu predali prapraunuci Viktoriji Palmer”, tvrdi dr. Philips. Svoj detektivski rad objavio je u knjizi “U potrazi za Svetim Gralom”.

Svi su očekivali zlatnu čašu ukrašenu nakitom, no ona je visoka 5 cm i napravljena je od bezvrijednog materijala od onixa. Svi su o njenom izgledu imali drukčiju predstavu, tako da su tvrdnje o njenoj autentičnosti u temeljima uzdrmane. Dr. Philips smatra da autentičnost Svetog Grala dokazuje upravo jednostavnost izrade. Vođe raznih tajnih vjerskih udruženja sumnjaju u njenu autentičnost. Red vitezova – templara tvrdi da pravi Sveti Gral posjeduju oni. Nekoliko predstavnika crkvenih redova tvrdi da pravi Sveti Gral imaju samo oni. Što je od toga istina?

Možda će vas zanimati i ovo: