Sveti Leopold Mandić gorostas ljubavi

Sveti Leopold Mandić gorostas ljubavi
Redovi pred njegovom ispovjedaonicom protezali su se od jutra do večeri, a mnogi su svjedočili kako su na njegovu preporuku i zagovor već za života dobivali posebne milosti: proricao im je događaje, ozdravljali su, preplavljivala ih je neobjašnjiva sreća i optimizam.

Samo 135 centimetara visok “MALI BOGDO” postao je sinonim za velikog čovjeka

Nije slučajno da se Leopold Mandić baš sada toliko spominje i slavi. Uz njegovo se ime veže ponajprije rad na povezivanju i pomirenju istočne i zapadne crkve. No nije nam prenio poruku samo svojim svjesnim djelovanjem nego i životnim okolnostima na koje nije mogao utjecati, ali ih je nadišao, a priča o tome počinje s činjenicom da je samo 135 centimetara visok čovjek “mali Bogdo”, kako su ga zvali rođaci i prijatelji, postao sinonim za velikog čovjeka koji je životom i djelovanjem zaslužio svetačku aureolu. Iako su mu preci podrijetlom iz dalmatinskog zaleđa, točnije iz Zakučca nedaleko od Omiša, rodno mu je mjesto Herceg Novi , grad koji se našao na putu kojim je ove godine prošlo Leopoldovo tijelo. Njegov je pradjed Nikola iz Zakučca došao u Herceg Novi gdje je i ostao. Leopold, kršten kao Bogdan, bio je dvanaesto dijete u obitelji Petra Antuna Mandića i majke Dragice rođ. Carević. Rodio se 12. 05. 1866. Roditelji su mu bili predani kršćani i otac je svako jutro pratio Bogdana na misu i pričest. U tako predanom vjerskom okruženju molitva je rano postala nerazdvojan dio svakodnevice malog Bogdana. U početku dobrostojeća obitelj nije očuvala svoj status što je dalo budućem svecu iskustvo i razumijevanje za druge u jednakim okolnostima. Ostalo je stoga zabilježeno kako je tijekom ispovijedi utješio jednog vjernika koji je izgubio veliko bogatstvo riječima “Razumijem vaš žalosni položaj jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sva svoja imanja i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.” Rano je govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu Bogdan je mislio da će svoj naum najbolje ostvariti kao član njihova reda. Kotorski je biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u kapucinsko sjemenište u Udinama izjavio za njega da je “od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”. U sjemeništu je bio u Veneciji, a prilikom stupanja u novicijat i odijevanja redovničkog odijela, u znak “novog života” poglavari mu dodjeljuju i novo ime : Lepolod. Sa 16 godina bio je u sjemeništu u Udinama u sjevernoj Italiji. Kardinal Domenico Agostini ga je 1890. zaredio za svećenika. Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. oca Franje rado primao svakog posla. Neko je vrijeme djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana u Kopru. Samo nekoliko dana tijekom 1923. djelovao je i u Rijeci. Prema volji svojih poglavara bio je potom poslan u Padovu gdje boravi od 1906. pa do smrti 1942., i to primarno kao ispovjednik. Imao je mnogo razumijevanja za one koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama. Nakon jutarnje bi mise cijeli dan provodio u ispovjedaonici, a sam se ispovijedao svakog dana. Nikada nije pokazivao da se umorio ili odbio ikoga tko bi mu prišao i nakon 12 – 14 sati ispovijedanja. Imao je dar poniranja u ljudska srca i mogao je pokornicima u ispovijedi otkriti pravo duhovno stanje. Zvali su ga “čitač ljudskih srdaca”. Već na samom početku ispovijedi često bi rekao: “Dosta, sve znam, ne trebaš mi više govoriti.” Jednom je blizu crkve i Leopolda prošao jedan čovjek kojega otac Leopold nikad nije vidio. Taj čovjek više od 40 godina nije bio u crkvi, te se loše izražavao o Crkvi i o svećenicima. Otac Leopold ga je uporno gledao pa mu je čovjek pristupio jer je pomislio da ga želi nešto pitati. A otac Leopold mu je rekao: “Želim da odmah pođete samnom u crkvu!” I zaista čovjek je pošao s njim u crkvu, a otac Leopold ga je ispovjedio. I od tada on je postao kršćanin, i svima je pričao o “čudesnom” pogledu oca Leopolda. Njegova je ispovjedaonica bila puna ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako gotovo 40 godina. A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i okolice nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije i Europe. K njemu su na ispovijed dolazili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka. Četrdesetak godina ispovijedao je, tješio i liječio u zagušljivoj sobici padovanskog samostana kapucina, koji su od franjevačkih redovnika održavali najveću razinu pokorničkog života. Fra Leopold je bio uzor svima, nikad se nije požalio i subraću je poticao da izdrže kao i sveti Franjo nekoć. Kako je satima tješio ljude u svojoj sobici, dobio je nadimak – Ljudima prijatelj. Mnogi su svjedočili kako su na njegov zagovor već za života dobivali posebne milosti, proricao im je događaje, ozdravljali su, preplavljivala ih je neobjašnjiva sreća i optimizam… Nikakvo čudo što njegovi poglavari nisu željeli ni čuti za njegove molbe da ga premjeste na drugu stranu Jadrana, u Dalmaciju, kako je govorio, “tamo gdje je moje srce”. Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. 07. 1942. preminuo u Padovi, narod ga je odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje munjevito proširilo, a u nas je štovanje počeo najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac. Bio je pokopan na gradskom groblju u Padovi, odakle je, 1963. njegovo tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa.

Za koricu kruha i čašu vina

Govorilo se da su kapucini nosili habit od tako gruba platna da je stajao sam, a ispod su imali još samo jednu hrapavu haljinu. Morali su biti bosonogi, u sandalama. Jedini im je obrok bio ručak, a večera komad kruha i čaša vina.

Leopold i Nikola su hrvatski sveci

Nakon dokazanog čuda koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda, hrvatski je narod dobio, poslije svetog Nikole Tavelića, drugog sveca u povijesti Crkve u Hrvata.

Svetac katoličke crkve

Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976., a nakon čudesna ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, kanoniziran je u sveca po dekretu pape Ivana Pavla II.

Možda će vas zanimati i ovo: