Teorija reinkarnacije prakršćana

Teorija reinkarnacije prakršćana
Budući da dušu koja se želi inkarnirati može privući samo majka koja ima odgovarajuću titrajnu sklonost, nisko titrajuće (opterećene duše) neće se moći inkarnirati u budućim vremenima. Umjesto njih, svjetlije duše nastanjivat će Zemlju.

Način na koji će osoba biti rođena kao ljudsko biće, određuje samo ona sama

Prihvaćanje teorije o reinkarnaciji od velike je važnosti pri objašnjavanju smisla ljudskog postojanja. Pitanja koja se odnose na grijeh, patnju i oslobođenje, na koja se inače može teško ili nepotpuno odgovoriti, nalaze time prihvatljiv odgovor. Čovjek je vezan za velike svemirske događaje koje određuju željezni duhovni zakoni, a ipak on je, u svom unutarnjem biću, potpuno slobodno, svjetlo, ispunjeno čisto božansko biće. Čak i kao zasjenjena duša, on uvijek ima slobodnu volju.

U svjetlu teorije o reinkarnaciji, Bog ljubavi postaje vidljiv na jasniji način – bez teološkog ograničenja kojim Bog kažnjava one koje voli. On je i ostaje ljubav; On nikome ne šalje patnju, ni bolest; On ne oblikuje niti jednu dušu u osakaćeno tijelo zbog nekog tajanstvenog razloga, niti nekoga pretvara u čudo od djeteta. Način na koji će osoba biti rođena kao ljudsko biće, određuje samo ona sama.

Naš nebeski Otac dao nam je slobodnu volju. Prema tome mi smo također odgovorni za svoje ponašanje, mi moramo žeti sjeme koje smo sami posijali u prethodnim životima – ako ne promijenimo naše postupke. Nije Bog taj koji nas kažnjava, već mi sami. On jedino dozvoljava učinke uzroka koje smo sami prouzročili.

U ovom svijetu, dakle, Zemlja i ljudski život ne izgledaju kao prokletstvo ili kao naša zadnja sudbina. Iako je Zemlja u svojem materijalnom obliku nastala procesom Pada, Bog nam ju je također ponudio kao školu života, kao mogućnost i šansu da se brzo očistimo od opterećenja duše, što bi u onostranom moglo trajati eonima.

Doktrina o reinkarnaciji sa stajališta prakršćana tvrdi također da ne može biti vječnog prokletstva. Nebo i pakao su u nama, oni su naša stanja svijesti. Budući da svaka duša nosi u sebi iskru Otkupljenja, koja teži da se ponovno vrati u Apsolutnost, nastavit će se razvijati brže ili sporije; prije ili kasnije svaka duša će se vratiti u čista nebesa.

To također znači da nema nazadovanja evolucije, niti degeneracije duše. Preko Otkupiteljske iskre, djetinji odnos prema Bogu je održan u duši, ma kako opterećena ona bila. To znači da reinkarnacija kao životinja ili čak kao biljka (seljenje duše) nije moguće. Istočnjačke religije poučavaju seljenje duše jer su njihovi rukopisi nastali prije otkupiteljskog čina Isusa Krista i stoga ne sadrže znanje o žrtvi na Golgoti, koje je jednom zauvijek zaustavilo degeneraciju i rastvaranje svih oblika u vječni eter.

Posljedice za medicinsku znanost

Na osnovu duhovnog znanja, sljedeće pitanje se pojavljuje u svjetlu istine. Da li je zakonito održavati tjelesni život djeteta rođenog prije vremena ili osobe koja umire, pomoću medicinskih aparata?

O tome bi se mnogo moglo reći iz Božjeg zakona. Međutim, dok god ljudi imaju svoje zemaljsko zakonodavstvo, novorođenče je već pod utjecajem zemaljskih zakona. Neki zemaljski zakoni ne drže se unutar granica onoga što je dozvoljeno u Duhu, npr. do granica duhovnih zakona, već to često daleko prekoračuju, uzrokujući tako znatnu patnju, nevolju i bol u dušama. Niti jedan čovjek na Zemlji ne može zamisliti patnju duše čije je tijelo priključeno na aparate za intenzivnu njegu.

Gledano sa stajališta materije i ljudskih zakona, zemaljski život treba svakako biti očuvan. S duhovnog stajališta, međutim, to često znači nezamislivu patnju za duše koje su praktički vezane za tijela preko medicinskih aparata. One moraju i dalje živjeti u svojim tijelima, iako je njihov zemaljski životni vijek istekao. Za dotične duše, to vrlo često znači novu patnju, jer one ponovno vezuju te vanjske utjecaje za svoja zemaljska tijela. Prisilno produljenje zemaljskog životnog vijeka često rezultira novim, dodatnim opterećenjima duše.

Kako je smiješno stoga zvati liječnika “spasiteljem života”, kad on uzima u obzir samo tjelesnu odjeću na koju priključuje aparate i daje lijekove da bi organizam održao na životu. Kakvo proturječje, s jedne strane život se održava na svaki način, a s druge strane vrše se pobačaji. Pobačaj je ubojstvo. Onaj tko ukloni embrio, bez obzira kako je on velik i u kojem je mjesecu trudnoće buduća majka, izvrši ubojstvo.

S duhovnog stajališta to znači da roditelji ne preuzimaju odgovornost koju su preuzeli prilikom začeća, naime da daju duši mogućnost da se inkarnira i očisti karmu. U tom pogledu oni su krivi. Ubijanje embrija uzrokuje ozbiljan uzrok koji će izazvati posljedice kako u sadašnjem životu, tako i u budućim životima duše koja se reinkarnira. Reinkarnirana duša bit će vođena da ponovno sretne osobu kojoj u prijašnjem zemaljskom životu nije dala mogućnost da se inkarnira. Osoba koja se opteretila tom krivicom pomoći će da se očisti dio opterećenja duše čiju je inkarnaciju jednom spriječila. Jer, u prijašnjoj inkarnaciji ona nije dala mogućnost čišćenja opterećenja toj duši, koja bi baš u to vrijeme bila dosegla potrebnu zrelost da to učini, što nije moguće u tako kratkom vremenu u carstvima duša.

Što se tiće situacije u zemljama u razvoju – postaje jasno iz prethodnog, da niti kontrola rađanja, kontracepcija, ni pomoć za razvoj na potpuno materijalnoj razini ne predstavljaju zakonito ni dugoročno djelotvorno rješenje. Pored zemaljskog kruha, koji je dobro dati ljudima u siromašnim zemljama, oni iznad svega trebaju duhovni, živi kruh – prosvjećivanje o zakonu uzroka i posljedica i duhovnu pomoć da ga se oslobode, i što je također važno, objašnjenje i upute o življenju zakona “moli i radi” da bi ponovno postigli duhovno i tjelesno zdravlje.

Daljnji razlog zašto mogućnosti reinkarnacije postaju sve rjeđe i što duše vrše pritisak prema inkarnaciji je taj, što se djelovanje božanskog Duha sve više i više pojačava kako ulazimo u Doba Vodenjaka.

Ta pojačana aktivnost prasnage s jedne strane pokreće uzroke koji leže u dušama, vodeći u velike katastrofe svjetskih razmjera. Posljedice pojačane radioaktivnosti i razaranja je regresija plodnosti; katastrofe također smanjuju mogućnost inkarnacije. S druge strane, duhovna težnja ljudi, poriv prema višem duhovnom razvoju, poticana tim pojačanim zračenjem snage svjetla, koja preobražava sve niže titranje Zemlje i njenih stanovnika, bit će postupno podignuta.

Budući da dušu koja se želi inkarnirati može privući samo majka koja ima odgovarajuću titrajnu sklonost, nisko titrajuće, to jest teško opterećene duše neće se konačno moći inkarnirati u budućim vremenima. Umjesto njih, svjetlije duše nastanjivat će Zemlju. One će graditi Kraljevstvo Duha na Zemlji koje je najavljeno od proroka Starog Zavjeta, Isusa Krista, u Ivanovoj objavi i mnogim drugim proročanstvima.

Kasnije, sve će biti preobraženo na višu razinu – Zemlja, ljudska bića i sva područja pada – dok se konačno sve vrati u fina područja čistih nebesa.

Tada ćemo ponovno živjeti kao čista duhovna bića, sjajni i svjetleći, ispunjeni Njegovim duhom, Njegovom beskonačnom slavom svjetla, u našem vječnom domu, čistim nebesima.

Možda će vas zanimati i ovo: