Tumačenje snova – u posjetu “onom” svijetu

Tumačenje snova - u posjetu "onom" svijetu
Osnivač dubinske psihologije, teorije sinhroniciteta i arhetipova, Carl Gustav Jung jedna je od središnjih ličnosti svjetske intelektualne scene prošlog stoljeća. Njegove brojne knjige omogućuju uvid u najrazličitija znanja iz psihologije, svjetskih mitologija i religija, prirodnih znanosti, starih ezoterijskih disciplina, alkemije i mistike, do najsloženijih tvorevina suvremene umjetnosti. Pred kraj života, Jung je dozvolio da se objavi njegova autobiografija “Sjećanja, snovi, razmišljanja” koja, prema njegovim riječima, predstavlja ključ za razumijevanje cjelokupnog njegovog djela.

Snovi Carla Gustava Junga

Shvatio sam da je bilo ispravno što sam ovakvo tumačenje snova smatrao osnovanim…

KAKO JE TVORAC ANALITIČKE PSIHOLOGIJE U VLASTITIM SNOVIMA VIDIO I PROTUMAČIO VRIJEME NEPOSREDNO PRED IZBIJANJE PRVOG SVJETSKOG RATA?

Nakon što sam krenuo drugim pravcem od Freuda, za mene je počelo razdoblje unutarnje nesigurnosti. Nije pretjerano ako ovo stanje nazovem stanjem dezorijentacije. Imao sam dojam da lebdim u zraku, jer još uvijek nisam bio pronašao vlastito uporište. Prije svega, osjećao sam veliku potrebu da razvijem novi stav prema svojim pacijentima. Za početak, odlučio sam da nikakvim teorijskim pretpostavkama ne vršim pritisak na njih, već da čekam i vidim što će pacijenti spontano reći. Cilj mi je bio da stvari prepustim slučaju. Ishod ovakvog postupka sastojao se u tome što su mi pacijenti spontano priopćavali svoje snove i fantazije, a ja bi ih samo pitao: “Što vam pada na pamet u svezi s tim?” Ili, “Kako to tumačite, odakle to potječe, što mislite o tome?” Na osnovu njihovih odgovora i asocijacija zaključio sam kako su tumačenja pacijenata spontana… Uskoro sam shvatio da je bilo ispravno što sam ovakvo tumačenje snova smatrao osnovanim, jer sami snovi zahtijevaju takvu interpretaciju.

Golub i dvanaestorica mrtvih

Približno u to vrijeme doživio sam trenutak neobičnog prosvjetljenja u kojem sam sagledao put kojim sam do tada dugo išao. Pomislio sam: “Sada posjeduješ ključ za mitologiju, i slobodno možeš otključati sva ulazna vrata nesvjesne psihe”. Ali tada je nešto u meni progovorilo: “Zašto da otvoriš sva ulazna vrata?” I ubrzo se javilo pitanje, što sam to, na koncu, postigao? Objasnio sam mitove naroda iz prošlosti, napisao sam knjigu o heroju, o mitu u kojem je čovjek uvijek živio. Ali, u kojem mitu čovjek živi danas? U kršćanskom mitu, mogao bi glasiti odgovor. “Da li živiš ti u njemu?”, upitao sam samoga sebe. Iskreno rečeno, odgovor je bio niječan. To za mene nije bio mit u kojem sam živio. “Da li to znači da više nemamo nikakav mit?” Ne, očito više nemamo nikakav mit. Ali, što je onda tvoj mit – mit u kojem živiš? U toj točki, dijalog sa samim sobom postao je neugodan i prestao sam razmišljati. Dospio sam u slijepu ulicu.

Negdje oko Božića 1912. godine, sanjao sam jedan san. U tom snu našao sam se u divnoj talijanskoj lođi, s mramornim podom i ogradom od mramornih stupova. Sjedio sam na zlatnom renesansnom stolcu, ispred mene nalazio se stol rijetke ljepote. Bio je od zelenog kamena, poput smaragda. Sjedio sam tu zagledan u daljinu, budući da je lođa bila smještena visoko ma kuli zamka. Za stolom su sjedila i moja djeca.

Iznenada se spustila neka ptica, mali morski galeb ili golubica. Graciozno se spustila na stol da se odmori, a ja sam djeci dao znak da budu mirna kako se ne bi uplašili i otjerali lijepu bijelu pticu. Neposredno nakon toga, golubica se pretvorila u malu djevojčicu, staru oko osam godina sa zlatno plavom kosom. Otrčala je s djecom i igrala se s njima među kolonadama zamka.

Ostao sam zamišljen, razmišljajući o onome što sam toga časa doživio. Mala djevojčica se vratila i nježno mi stavila ruke oko vrata. Zatim je iznenada nestala, umjesto nje tu se opet nalazila golubica koja je lagano progovorila ljudskim glasom: “Samo u prvim noćnim satima mogu se pretvoriti u ljudsko biće, dok se golub bavi dvanaestoricom mrtvih”. Zatim je odlepršala u plavetnilo neba, i ja sam se probudio.

Bio sam duboko uzbuđen. Što bi golub mogao raditi s dvanaestoricom mrtvih ljudi? U svezi sa smaragdnim stolom, sjetio sam se priče o Tabuli Smaragdini, smaragdnom stolu iz alkemijske legende o Hermesu Trismegistosu. Za njega se govorilo kako je za sobom ostavio stol na kojem su bila ugravirana osnovna načela alkemijske mudrosti na grčkom jeziku.

Figure koje se pomiču

Razmišljao sam također o dvanaest apostola, dvanaest mjeseci u godini, zodijakalnim znakovima, itd. Ali nisam znao odgonetnuti ovu zagonetku. Na koncu sam morao odustati od daljnjeg razmišljanja. Jedino sam sa sigurnošću znao da san ukazuje na neobičnu aktivnost nesvjesnog.

Jedna fantazija neprestano se ponavljala: u njoj je bilo prisutno nešto mrtvo, ali istovremeno ipak živo. Leševi su, na primjer, bili smješteni u pećnici krematorija, ali bi se zatim ispostavilo da su još uvijek živi. Ove fantazije istovremeno su dosezale vrhunac i rješenje u snu.

Bio sam u oblasti sličnoj Alikampu, blizu Arla. Tamo se nalazi jedan iz sarkofaga koji vode podrijetlo još od vremena dinastije Meroving. U snu, vraćao sam se iz grada, i ispred sebe ugledao sličnu stazu s dugačkim nizom grobova. To su bili pijedestali s tankim kamenim pločama na kojima su ležali pokojnici. Podsjećali su me na stare crkvene svodove grobnica, na kojima se nalaze opruženi vitezovi oklopnici. Tako su u mojem snu ležali mrtvi u antičkoj odori, preklopljenih ruku, s jednom razlikom što nisu bili isklesani od kamena, već mumificirani na čudan način. Još uvijek sam stajao ispred prvog groba i gledao u mrtvog čovjeka, osobu iz tridesetih godina osamnaestog stoljeća. Razgledao sam njegovu odjeću sa zanimanjem, kad se on odjednom pokrenuo i oživio. Rasklopio je ruke, ali, to se dogodilo jedino zato što sam ga promatrao. Osjećao sam se izuzetno neugodno, ali nastavio sam hodati i stigao sam do sljedećeg mrtvaca. Pripadao je 18. stoljeću. Tu se dogodila potpuno ista stvar: kad sam ga pogledao mrtvac je oživio i pokrenuo ruke. Tako sam prošao duž čitavog reda, dok nisam stigao do dvanaestog reda – tj. do križara u pancirnom oklopu koji je tu ležao prekriženih ruku. Njegova figura kao da je bila izrezbarena od drveta. Dugo sam ga promatrao i mislio kako je doista mrtav. Ali iznenada sam zamijetio kako se prst na njegovoj lijevoj ruci počeo pomicati.

Snovi, ipak nisu mogli pomoći mojem osjećaju dezorijentarosti. Nasuprot tome, živio sam u stalnom osjećaju unutarnje potištenosti. Povremeno, pritisak bi postajao tako snažan da sam posumnjao kako sam psihički poremetio. Zato sam dva puta razmotrio sve detalje svog cjelokupnog života, obraćajući posebnu pozornost na detalje iz djetinjstva, jer, mislio sam da se u mojoj prošlosti moralo nešto dogoditi što nisam u stanju sagledati i što bi, možda, moglo predstavljati uzrok tog poremećaja. Ali, ovo osvrtanje u prošlost nije me dovelo ni do čega, osim do ponovnog uočavanja vlastitog neznanja. Zato sam sebi rekao: “Obzirom da baš ništa ne znaš, jednostavno se prepusti slučaju”. Tako sam se svjesno prepustio impulsima nesvjesnog.

Kako se približavala jesen 1913. godine, pritisak koji sam osjećao u sebi počeo je dopirati izvana, kao da je nešto bilo u zraku. Atmosfera mi je zapravo djelovala mračnije nego što je to doista bila. Činilo se kao da osjećanje potištenosti više ne izvire isključivo iz psihičke situacije, nego iz konkretne stvarnosti. Ovaj osjećaj postajao je sve intenzivniji.

U listopadu, dok sam se nalazio na putovanju, iznenada me je preplavila snažna volja: vidio sam kako strahovit potop prekriva sve zemlje na sjeveru i one ispod njega između Sjevernog mora i Alpa. Kad je poplava stigla do Švicarske, vidio sam kako planine sve više rastu u vis da bi zaštitile našu zemlju. Shvatio sam da se sprema strašna katastrofa. Vidio sam snažne žute valove, plutajuće krhotine civilizacije, i tisuće utopljenika. Zatim se cijelo more pretvorilo u krv. Ova vizija je trajala oko jedan sat. Bio sam zbunjen, gadilo mi se, sram me je bilo moje slabosti.

Prošla su dva tjedna, onda se, pod istim uvjetima, vizija ponovila, čak jasnije od prethodne, a krv se još više isticala. Neki glas u meni je progovorio: “Pogledaj dobro, sve je to stvarno, i tako će biti. Nemoj u to sumnjati.” Te zime, netko me je upitao što mislim o svjetskim političkim perspektivama u bliskoj budućnosti. Odgovorio sam kako ništa ne mislim, ali da sam vidio rijeke krvi.

Pitao sam se: ne ukazuju li ove vizije, možda, na revoluciju, ali ništa slično nisam doista mogao zamisliti. Zato sam zaključio da vizije imaju veze jedino sa mnom i pomislio da mi prijeti psihoza. Ideja o ratu nije mi uopće padala na pamet.

Bespomoćan pred nepoznatim svijetom

Uskoro, u proljeće i rano ljeto 1914. godine, tri puta zaredom sanjao sam kako se usred ljeta spustio hladan arktički val i cijelu zemlju zamrznuo. Vidio sam, na primjer, cijelu Lorenu i njezine kanale zamrznute, te čitavu oblast napuštenu od ljudskih bića. Sve živo ubio je mraz. Ovaj san javio mi se u travnju i svibnju, a posljednji put u srpnju 1914. godine.

U trećem snu, strašna zima, ponovno se spustila iz svemira. Ovaj san se, međutim, završio neočekivano. Na koncu se pojavilo razlistalo drvo (moje drvo života, pomislio sam) čije se lišće pod djelovanjem mraza pretvorilo u slatko grožđe puno zdravog soka. Kidao sam grozdove i dijelio ih ljudima koji su čekali u redu.

Koncem srpnja 1914. dobio sam poziv od Britanskog liječničkog društva da održim predavanje “O značaju nesvjesnog u psihopatologiji”. Osjećao sam da će se nešto dogoditi, jer su takve vizije i događaji sudbonosni. U mojem duševnom stanju, sa strahovima koji su me progonili, činjenica da upravo ja trebam govoriti o značenju nesvjesnog u takvo vrijeme, djelovala mi je fatalistički.

U kolovozu je izbio prvi svjetski rat. Moj je zadatak sada bio jasan: morao sam pokušati shvatiti što se dogodilo i u kojem stupnju se moje vlastito iskustvo podudaralo s iskustvom čovječanstva u cjelini. Moja prva obveza sastojala se stoga u tome da istražim dubine vlastite psihe. Počeo sam zapisivanjem fantazija koje su mi navirale. Taj posao dobio je prvenstvo nad svim ostalim.

Došlo je do oslobađanja jednog neprekidnog strujanja fantazija i ja sam dao sve od sebe kako ne bih izgubio glavu, nego da pronađem način razumjeti te čudne stvari. Bespomoćno sam stajao pred jednim nepoznatim svijetom: u njemu je sve djelovalo teško i neshvatljivo. Živio sam u stanju neprekidne napetosti, često sam imao dojam da se gigantski kameni blokovi obrušavaju na mene. Jedna oluja s grmljavinom slijedila je za drugom. Moje podnašanje ovih oluja ovisilo je od životinjske snage. Ovakve bure neke su uništile: Nietzschea, te mnoge druge. Ali, u meni je bilo demonske snage i, od početka, ni jednom nisam posumnjao u nužnost značenja onog što sam doživio u tim fantazijama. Kad sam izdržao napadaje nesvjesnog, stekao sam nepokolebljivo uvjerenje da se pokoravam višoj volji. Taj osjećaj me je držao sve dok nisam svladao zadatak.

Sve dok sam uspijevao da emocije prevodim u slike – to jest, da pronađem slike skrivene u emocijama – bio sam u sebi smiren i stabilan. Da su ove slike ostale skrivene u emocijama, mogle su me raznijeti u komade. Moguće je da bih uspio i da ih međusobno razdvojim; ali, u tom slučaju, neizbježno bih upao u neurozu i tako, u svakom slučaju, bio uništen od njih. Iz ovog eksperimenta naučio sam koliko, s terapeutskog stajališta, otkriće određenih slika koje leže iza emocija može pomoći.

Od samog početka, svoje dobrovoljno suočavanje s nesvjesnim smatrao sam znanstvenim eksperimentom kojim sam osobno upravljao i za čiji sam ishod bio živo zainteresiran. Danas bih isto tako mogao reći kako se radilo o eksperimentu koji mi je bio nametnut. Da bi razumio fantazije koje su se “podzemno” komešale u meni, znao sam da moram poput olovne utege, zaroniti u njih. Nisam samo osjećao žestok otpor prema ovome, već i jasan strah. Bojao sam se da ne izgubim kontrolu nad sobom i da ne postanem žrtva fantazija, a kao psihijatru bilo mi je dobro poznato što to znači. Nakon izvjesnog oklijevanja razumio sam, ipak, da nemam drugog izlaza. Morao sam riskirati, morao sam pokušati steći moć nad njima, jer sam shvaćao da ću se, ako ne postupim tako, izložiti riziku da one svladaju mene. A uvjerljiv motiv da se upustim u ovaj pokušaj bilo je uvjerenje da ne mogu očekivati od svojih pacijenata nešto što se sam nisam usudio učiniti. Izgovor, da se pored njih nalazi netko tko im može pomoći, nisam mogao prihvatiti jer sam bio potpuno svjestan da tzv. pomagač – tj. ja – ne bi im mogao pomoći ukoliko ne razumije njihove fantazije na osnovi vlastitog neposrednog iskustva, i da zasad posjeduje jedino nekoliko teorija sumnjive vrijednosti. Ova ideja – da se ne prepuštam opasnom pothvatu zbog samog sebe, nego radi svojih pacijenata – pomogla mi je tijekom nekoliko kritičnih faza.

Kristalni pokrivač za pakao

Koncem 1913. godine – 12. prosinca, da budem precizan – poduzeo sam odlučujući korak. Sjedio sam ponovno za svojim radnim stolom razmišljajući o vlastitim strahovima. Onda sam se prepustio propadanju. Kao da se, iznenada, tlo doslovno otvorilo pod mojim nogama, i uronio sam u tamne dubine. Nisam se mogao osloboditi osjećaja panike. Ali tada sam, ne na tako velikoj dubini, stopalima dotaknuo mekanu, ljepljivu masu. Osjetio sam veliko olakšanje, iako sam se očito nalazio u potpunom mraku. Nakon nekog vremena oči su mi se priviknule na mrak, koji me najprije podsjetio na kasni suton. Ispred mene se nalazio ulaz u tamnu pećinu u kojoj je stajao patuljak od kože, kao da je mumificiran. Provukao sam se pored njega kroz skučen prolaz i, s nogama do koljena u ledenoj vodi, prešao do drugog kraja pećine gdje sam, na stijeni, ugledao sjajni crveni kristal. Dohvatio sam dragulj, podigao ga, i ispod njega otkrio jamu. Najprije nisam mogao ništa razlučiti, ali onda sam ugledao vodu. U njoj je plutao leš mladića plave kose, s ranom u glavi. Nad njim je bilo tek rođeno sunce, koje je izranjalo iz dubina vode. Zaslijepljen svjetlošću, želio sam kamen vratiti na otvor, ali je tada izbila nekakva tekućina. Bila je to krv. Debeli mlaz tekućine šiknuo je u vis, i osjetio sam mućninu. Činilo mi se kao da krv šiklja neobično dugo. Na koncu se zaustavila, i to je bio kraj vizije.

Pljusak ispire tragove ubojstva

Šest dana kasnije, 18. prosinca 1913. godine, sanjao sam sljedeći san. Nalazio sam se s jednim nepoznatim čovjekom smeđe kože, divljakom, u pustom predjelu stjenovitih planina. Bilo je vrijeme pred zoru; nebo na istoku već je bilo svijetlo, a zvijezde su nestajale. Onda sam čuo kako se zvuk Ziegfridovog roga razlaže planinom i znao da ga moramo ubiti. Bili smo naoružani puškama i ležali na uskoj stazi iznad stijena čekajući.

Tada se, visoko na grebenu planine, pod prvim zrakama izlazećeg sunca, pojavio Ziegfrid. Na kočijama od mrtvačkih kostiju, vozio se ogromnom brzinom niz vrlo strmu padinu. Kad je skrenuo iza ugla, pucao sam u njega i on se srušio, smrtno pogođen.

Ispunjen odvratnošću i grižnjom savjesti zbog uništenja nečeg tako velikog i lijepog, dao sam se u bijeg u strahu da bi ubojstvo moglo biti otkriveno. Ali, tada je uslijedio strahovit pljusak, i znao sam da će on ukloniti sve tragove ubojstva. Izbjegao sam opasnost da budem kriv, život se mogao nastaviti, ali je jedan glas u meni progovorio: “Moraš san rastumačiti, i to odmah!” Unutarnja prisila je rasla sve do trenutka kad je glas rekao: “Ako ne protumačiš san, moraš se ubiti!” U ladici mog noćnog stola nalazio se napunjen pištolj, i ja sam se uplašio. Zatim sam još jednom stao razmišljati i, iznenada, značenje sna mi je postalo jasno.  “Pa, to je problem koji se odigrava u svijetu.” Ziegfrid, mislio sam, predstavlja ono što Nijemci žele postići, da nametnu svoju volju, da imaju vlastiti put. “Gdje ima volje, tu ima i puta!” Ja sam želio isto. Ali to sada više nije bilo moguće. Ovaj san mi je pokazao kako mi stav oličen u Ziegfridu više ne odgovara. Stoga je morao biti ubijen. Ove su me misli zadovoljile i ponovno sam zaspao.

Mali, tamnoputi divljak koji me je pratio i u stvari preuzeo inicijativu za ubojstvo, predstavljao je otjelovljenje primitivne sjene. Kiša je pokazala da je tenzija između svijesti i nesvjesnog okončana. Iako u to vrijeme nisam mogao shvatiti značenje sna izvan nekoliko pretpostavki, u meni su se oslobodile snage koje su pomogle da eksperiment s nesvjesnim izvedem do zaključka.

Kako bih odmjerio opseg fantazije, često sam zamišljao kako se spuštam u nevjerojatne dubine. Nekoliko sam puta, takoreći, dosegao dubinu od oko tisuću stopa; sljedeći put našao sam se na ivici svemirskog ponora. Bilo je to nalik na putovanju na Mjesec, ili uranjanju u prazan prostor. Prvo se javila slika kratera. Imao sam dojam da se nalazim u zemlji mrtvih. Tu je vladala atmosfera drugog svijeta. Pored strmog stjenovitog nagiba vidio sam dvije figure, jednog starca s bijelom bradom i lijepu mladu djevojku. Skupio sam svu snagu i približio im se kao da se radilo o stvarnim ljudima. Pozorno sam slušao što mi govore. Starac je objasnio da je on Ilija, i to me je šokiralo. Ali djevojka me još više zapanjila, jer je kazala da se zove Salome. Bila je slijepa. Kakav čudan par: Ilija i Salome. Ali, Ilija je uvjeravao kako on i Salome pripadaju jedno drugome oduvijek, što me potpuno zbunilo. S njima je živjela i jedna crna zmija koja je pokazivala očitu naklonost prema meni.

Držao sam se Ilijine blizine zato što je djelovao najrazumnije i najinteligentnije od svo troje. Prema Salome bio sam otvoreno sumnjičav. Ilija i ja vodili smo dugi razgovor koji, međutim, nisam razumio.

Pokušao sam, prirodno, pronaći uvjerljivo objašnjenje za pojavu ovih biblijskih figura u mojoj mašti, sjećajući se kako mi je otac bio svećenik. Ali, ta činjenica nije doista ništa objašnjavala. Što je starac označavao? Što je Salome simbolizirala? Zašto su bili zajedno? Tek mnogo godina kasnije, kada sam znao mnogo više nego tada, veza između starca i mlade djevojke djelovala mi je savršeno prirodno.

Spomenuo sam da se u mojoj fantaziji pored Ilije i Salome nalazila i treća figura: velika crna zmija. U mitovima, zmija često predstavlja dvojnika heroja. Postoje brojni primjeri koji govore o njihovoj srodnosti. Heroj, na primjer, ima oči kao zmija, ili se nakon svoje smrti pretvara u zmiju i kao takav postaje predmet obožavanja, ili je njegova majka zmija, i slično. U mojoj fantaziji, dakle, prisustvo zmije predstavljalo je inkarnaciju mita o heroju.

Voda, a ustvari, nebo

Uskoro nakon ove fantazije iz nesvjesnog izronila je još jedna figura. Ona se razvila iz Ilijine ličnosti. Nazvao sam je Filomen. Filomen je bio poganin i sa sobom je donio jednu egipatsko-helenističku atmosferu s gnostičkom koloracijom. Njegova figura prvo mi se javila u sljedećem snu.

Nebo, plavo poput mora, nisu prekrivali oblaci nego plosnati smeđi grumeni zemlje. Izgledalo je kao da je ovo grumenje razbijeno na dijelove, a između njih se mogla vidjeti morska voda. Ta voda bila je, ustvari, plavo nebo. Odjednom, s desne strane, pojavilo se krilato biće jedreći preko neba. Shvatio sam da je to starac s bikovim rogovima. Nosio je četiri ključa od kojih je jedan držao tako kao da njime namjerava otvoriti bravu. Starac je imao krila vodomara karakterističnih boja.

Budući da nisam razumio ovaj san-sliku, naslikao sam je kako je ne bih zaboravio. Tijekom dana, dok sam se bavio slikanjem, pronašao sam u svom vrtu pored obale jezera mrtvog vodomara. Bio sam kao gromom pogođen, jer su vodomari rijetkost u blizini Zuricha, a dotad nisam nikad naišao niti na jednog mrtvog. Vidjelo se da je tijelo nedavno uginulo – najviše prije dva ili tri dana – i nije pokazivalo nikakve znakove povrede.

Filomen i druge figure iz moje fantazije dovele su me do ključne spoznaje da u psihi postoje stvari koje ne proizvodim ja nego koje same sebe reproduciraju i imaju svoj vlastiti život. Filomen je predstavljao silu koja nije bila moja. U svojim fantazijama vidio sam konverzaciju s njim, a on je govorio stvari o kojima nisam svjesno razmišljao. Jasno sam primijetio da to govori on, a ne ja. Rekao je kako ja misli stvaram vlastitim tvorevinama, ali, po njegovom mišljenju, misli su kao životinje u šumi, ili ljudi u sobi, kao ptice u zraku, i dodao: “Kad bi u sobi vidio ljude, ne bi pomislio da si ih ti stvorio, ili da si odgovoran za njihovo prisustvo.” On je bio taj koji me je naučio psihičkoj objektivnosti, realnosti psihe. Preko njegove figure postala mi je jasna razlika između mene i objekta mojih misli. Suočio se sa mnom u opredmećenoj formi. Shvatio sam da u meni postoji nešto što je u stanju izgovarati meni nepoznate i neprihvatljive činjenice, koje čak mogu biti uperene protiv moje ličnosti.

U psihološkom smislu, Filomen je predstavljao višu svijest. On je za mene bio mistična figura. Ponekad mi je djelovao apsolutno realno, kao živa ličnost. Šetao sam s njim po svome vrtu, i Filomen je za mene označavao ono što Hindusi nazivaju guruom. U svom neznanju nisam mogao poželjeti ništa bolje od stvarnog, živog gurua, nekog tko posjeduje superiorno znanje i moć, tko bi umjesto mene odgovorio na spontane tvorevine moje imaginacije.

Nakon više od 15 godina posjetio me jedan visoko obrazovani stariji Hindus, Gandhijev prijatelj. Vodili smo razgovor o indijskom obrazovanju – osobito o odnosu između gurua i učenika. Oklijevajući, pitao sam ga, može li mi nešto reći o ličnosti i karakteru njegovog vlastitog gurua, na što mi je sasvim ležerno odgovorio: “O, da, to je bio Shankarakar”.

“Ne mislite na komentatora Veda, koji je umro prije više stoljeća?”, upitao sam.

“Da, mislim upravo na njega”, rekao je na moje zaprepaštenje.

“Znači, govorite o duhu?”, upitao sam dalje.

“Naravno da je to bio njegov duh”, potvrdio je.

U tom trenutku sjetio sam se Filomena. “Postoje također gurui duhovi”, dodao je. “Većina ljudi ima žive gurue. Ali uvijek postoji netko tko za učitelja ima duha”.

Ova informacija na mene je djelovala prosvjetljujuće i umirujuće. Očito, dakle, nisam doživio nešto neuobičajeno, nego jedino nešto što se moglo dogoditi i drugima koji ulažu iste napore.

Tumačenje snova – Carl Gustav Jung

Možda će vas zanimati i ovo: