Umjetna proizvodnja gena

Umjetna proizvodnja gena
Nevjerojatno je kako znanost brzo napreduje. Gotovo da nema dana u kojem nije učinjen značajan znanstveni pomak prema naprijed. Ponekad nas je strah tog munjevitog napretka, ali on ima i svoje dobre strane.

Hoćemo li postati besmrtni?

Vijest je prošla nezapaženo. Vjerojatno zato što javnost nije bila svjesna njenog značenja. Naime, znanstvenicima je pošlo za rukom umjetno proizvesti dijelove ljudskih gena. Istina, mnoge hvata strah kad pomisle što nas očekuje od mogućnosti manipulacije genima. Strah ih je od mogućnosti što otvara umjetna proizvodnja gena koji bitno određuju nasljedne osobine. Pitanje poput ovog, hoćemo li uskoro vidjeti miša s glavom mačke, prelaze iz znanstvene fantastike u realnost. Miša, kojemu uho nije implantirano, nego mu je izraslo na leđima, već smo vidjeli. Ipak, napredak genetike nosi i svjetlije strane. Mnoge bolesti bit će unaprijed eliminirane. Na primjer – rak! Možda genetičari uspiju zamijeniti oboljele stanice raka zdravima, pa će na taj način iskorijeniti “kugu 20. i 21. stoljeća”. Možda, uskoro, znanstvenici uspore, ili čak uklone proces starenja, pa će ljudi, mjereno današnjim mjerilima, praktično postati besmrtni. Ono što nam se danas čini nemogućim, sutra već može postati dio svakodnevice.

Napredak znanosti je nezaustavljiv. Ne bismo ga smjeli promatrati isključivo s negativnog stajališta. Istina, svako je znanstveno dostignuće moguće zloupotrijebiti. To je rizik svakog napretka. Zbog toga se moramo zalagati za razvoj i za pridržavanje moralnih normi, kako u svakodnevnom životu, tako i u primjeni znanstveno-tehničkih dostignuća. Već sada moral podosta kasni za dostignućima znanosti i tehnike, pa to budi opravdani strah. Nadajmo se da će pobijediti ono dobro u čovjeku. U protivnom smo izgubljeni.

Nacrtana nova genetska karta

Američki znanstvenici objavili su kartu s popisom gotovo polovice ljudskih gena i njihovim položajem na kromosomima koji bi trebali olakšati dijagnosticiranje i liječenje bolesti, objavili su američki Nacionalni znanstveni instituti.

Na toj je karti točan popis 30.181 ljudskih gena, što je dva puta više nego na karti objavljenoj u listopadu 1996., a i njezina je točnost tri puta veća, kažu dužnosnici iste organizacije sa sjedištem u Bethesdi, mjestu u američkoj saveznoj državi Maryland.

Broj gena u ljudskom genomu procijenjen je na 6 do 80 tisuća, objašnjava dr. Gregory Schuler iz Nacionalnog informativnog centra za područje biotehnologije, dodajući da nova genetička karta predstavlja pola puta do cilja.

Popisivanje mjesta na kojima se nalaze geni ipak je samo dio projekta proučavanja ljudskog genoma kojemu je cilj popisati tri milijarde njegovih sastavnih dijelova ili baza, odnosno dijelova DNK, deoksiribonukleinske kiseline koja nosi čovjekov genetski zapis. Čak i prije otkrića cijeloga genoma, nova karta s genima trebala bi mnogo pridonijeti novim spoznajama o antropologiji i potrazi za genima odgovornim za neke bolesti, kaže dr. Schuler.

Osim američkih nacionalnih instituta, organizacija koja vodi cijeli projekt, novu genetsku kartu crtali su i znanstvenici Sveučilišta Stanford, Instituta Whitehead iz Cambridgea, Sanger Centra iz Cambridgea i Wellcome Trust Centra iz Oxforda (Velika Britanija), te Generhone iz Evryja (Francuska).

U utrci za otkrivanjem ljudskoga genoma pridružila su im se i dva privatna laboratorija.

Cijeli je projekt pokrenuo 1990. godine Američki nacionalni institut za istraživanje ljudskog genoma.

Opasnost prijeti iz laboratorija?

“Uvjeren sam kako će za stotinjak godina fizika i kemija znati kako je građen svaki atom u tijelu čovjeka. A kad znanost dosegne taj stupanj razvitka, vjerojatno će Bog sići na Zemlju sa svežnjem svojih ključeva i reći: ‘Gospodo, stigao je konac vremena’!”

Marcelin Berethelot, francuski kemičar (1827-1907)

Već dva stoljeća znanost i tehnika se razvijaju brzinom od koje zastaje dah. Čovjek je osvojio Mjesec, istražio je tajne atoma da bi iz njega izvukao ogromnu energiju i strašan razorni potencijal. Znanost se pozabavila tajnom postanka čovjeka i s planom po kojem je on građen. Uskoro će se naći pred rješenjem temeljne zagonetke života.

Znanstvenici gledaju na prirodu kao na područje na kojemu mogu eksperimentirati po volji, kojom mogu manipulirati na sve moguće načine i kojoj mogu oteti posljednje tajne. Odjednom, priroda se pobunila i odgovara na čovjekove udarce i izazove. Više nismo sigurni nije li ona uvukla čovjeka u jedan veliki eksperiment i promatra čovječanstvo kritičnim pogledom u namjeri da ga se riješi poput pokusnih kunića, koji nisu ispunili očekivanja.

Lekcija je dovoljno, jesmo li štogod naučili?

Optimizam je uhvatio duboke korijene. Političari su bili uvjereni da će nerazvijeni narodi uspjeti sačuvati svoje energetske rezerve zahvaljujući atomskoj, odnosno nuklearnoj energiji, da će pustinje biti navodnjavane zahvaljujući desalinaziciji morske vode, da će prašume i područja pod vječnim snijegom i ledom biti uključena u gospodarski razvoj uz pomoć velikih hidroelektrana. Očekivalo se da će pomorski i zračni promet početi koristiti nova goriva, da će biti dovoljno samo pola kilograma nove energije, pa da zrakoplov osam puta obleti zemaljku kuglu.

Političari su polagali veliku nadu u atomsku energiju. Čarobna slika svekolikog napretka i blagostanja, što su trebali uslijediti njenom primjenom, zamijenile su apokaliptične slike propasti svijeta i čovječanstva. Sudbina tih nadanja zakopana je u atomskim bombama bačenim na Hirošimu i Nagasaki, izgubljena je u naslagama betona što su prekrile reaktore atomske elektrane u Černobilu, nestala je u zagađenju i u povećanoj radioaktivnosti čovjekova okoliša, u mutacijama flore i faune, u klimatskim promjenama.

Nažalost, ni ostala područja znaosti u zadnjih 50 godina ne daju mnogo razloga za nadu. Gomila satelita što ih je čovjek lansirao u putanju oko Zemlje, mogu izvještavati jedino o odumiranju šuma, o širenju pustinja i ozonskih rupa, o otapanju glečera. Međutim, rješavanju spomenutih i drugih svjetskih problema, ne mogu pridonijeti. I dok medicina u razvijenim zemljama napreduje velikim koracima, u nerazvijenim ljudi umiru kao što su to činili i stoljećima prije ovog našeg.

Možda je sada posljednje vrijeme za odustajanje

Talijanski znanstvenik Roberto Vecca prorekao je 1973. razvoj događanja u svojoj studiji “Predstojeće tamno doba” na sljedeći način:

“Svijet je postao ovisan o super-sustavima. Ljudi su organizirani tako da ne mogu bez strojeva, pošte, telekomunikacija, televizije, kompjutora, medicine, farmacije, prometa, energije, industrije, vojske i drugih velikih sustava. Svi su ti sustavi izloženi stalnim pritiscima. Budemo li još više povećavali pritiske, sustavi će postati nestabilni i srušit će se. Tehnički prekidi i pogreške pojedinih sustava, kojih smo danas svjedoci, postat će u skoroj budućnosti još učestaliji i još teži. Situacija će se pogoršati do te mjere da će jednom  uslijediti mega-kvar, mega-rušenje sustava. To će onesposobiti za život velike gradove, pa i države, a moglo bi doći i do svjetskog kolapsa. Dođe li jednom do takvog infarkta, nužno slijedi rat za preživljavanje”.

“Sa svime što smo započeli, dotjerali smo do apsurda”, tvrdi publicist Juergen Dahl. “U želji da se obranimo od neprijatelja spremni smo ući u svjetski rat. Nastojanje da izliječimo bolesne, došlo je do ruba čovječnosti. Ako bi znanstvenici o nečem trebali ozbiljno razmišljati, onda je to misao kako da prekinu svoja opasna istraživanja”, zaključuje Dahl.

Znanost, svakako, ni ne pomišlja da prekine istraživanja, ali se pri tome susreće sa sve većim teškoćama. Da bi proizvodnja lijekova otkrila novi, djelotvorni lijek, mora proučiti nekih desetak tisuća supstanci. Istodobno brojni lijekovi gube učinkovitost, jer su se mikrobi navikli na njihovo djelovanje i naučili su kako ga zaobići. Uz sav napredak medicine, uz sve suvremene aparate, izgleda da se medicina, usprkos svih pojedinačnih uspjeha, nije odmakla predaleko u temeljnoj zdravstvenoj zaštiti većine čovječanstva.

Otkako su znanstvenici otkrili genetski kod, mogu izravno utjecati na razvoj biljaka i životinja. Istina, za takvo što potrebna su velika sredstva. Uza sve to, brojni znanstvenici upozoravaju da bi se biljke i životinje, čiji su geni manipulirani, mogli izmaknuti kontroli, a kakve bi to mogle imati posljedice na čovjeka i njegovu okolinu, nitko ne može predvidjeti. Tako, na primjer, američki biokemičar Ross McNail opisuje da bi “osamostaljenje virusa moglo biti opasnije za opstanak čovječanstva od svjetskog atomskog rata”.

Istraživanje gena – opasnost opstanka čovjeka

McNail pretpostavlja da bi virus, koji bi nekontrolirano mutirao, mogao usmrtiti svekoliko čovječanstvo, jer ga naš obrambeni sustav jednostavno neće prepoznati i neće se moći boriti protiv njega.

Kolika je i kakva nemoć u takvim slučajevima, najbolje svjedoči pojava kravljeg ludila. U Engleskoj je do 1994. godine oboljelo od te bolesti 200.000 životinja. “Budemo li prekasno spoznali opasnost ove bolesti, kao što je to slučaj sa sidom (AIDS), posljedice bi mogle biti nesagledive”. Ovo je upozorenje izrekao njemački ministar Horst Schoeffer 1994. godine. Pri tome, kako upozorava američki istraživač Paul Brown, “pojedini virusi zaobilaze više nego uspješno ove obrambene mjere kojima se služi današnja medicina”. Ispitivanja su pokazala da od kravljeg ludila može oboliti svaki sisavac. Ono što budi još veća strahovanja jest sumnja kako je bolest bila prisutna i kod divljači i drugih domaćih životinja.

Bezbrojni su primjeri katastrofalnih posljedica nedovoljno promišljenih znanstvenih istraživanja. Još je uvijek nejasno kako se sigurno može skladištiti, odnosno uništiti radioaktivni otpad iz atomskih elektrana. Usprkos tome, broj atomskih elektrana neprekidno raste.

Kretanje čovjeka je još uvijek neraskidivo vezano za automobil, iako je on odgovoran za veliko zagađenje čovjekove okoline, kao i za iscrpljivanje svjetskih rezervi nafte. Isto tako, proizvodnja ambalaže nije se promijenila generacijama. Plastične mase, eksplozivi i medikamenti počivaju na staroj tehnologiji, a koja bitno ugrožava čovjekov okoliš. Osobito su opasni spojevi na temelju klora. Pri njihovom otkriću, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, vjerovalo se kako su oni apsolutno bezopasni. Tek se u 70-im godinama spoznalo kakva je, zapravo, opasnost fluoroklorovodik, a koji je odgovoran za razaranje ozonskog sloja. Nije stoga čudno da znanstvenici, poput njemačkog atomskog fizičara Hans Petera Duerra zahtijevaju “novi” svježi pogled na ekološke probleme čovječanstva.

A što se tiče napretka medicine, Edgar Cayce je govorio još prije 70 godina: “Doći će vrijeme kad će medicina analizom samo jedne kapi krvi doći do dijagnoze stanja svekolikog organizma”.

U međuvremenu se to i ostvarilo. U Američkom društvu za rak testiraju se mogućnosti analize krvi, što bi omogućilo uočavanje bolesti, među njima i raka, prije nego što se pokažu njihovi simptomi. Drugim riječima, rak se više ne bi otkrivao u ranom stadiju kao do sada, nego čak i prije toga, prije nego što je i prva stanica postala njegovom žrtvom.

Medicina potvrđuje predviđanja Edgara Caycea

U svojim transcendentalnim readinzima, Cayce nije samo vidovnjak, nego je iscjelitelj. Brojni su slučajevi u kojima je on utvrdio točne dijagnoze bolesti i to samo koncentracijom na prebivalište oboljelog, ponekad uz pomoć fotografije. Već 1940. godine Cayce je upozorio na opasnost od vitaminskih pilula. Preporučivao je prirodne vitamine, sadržane u voću i povrću. Umjetne bi dozvoljavao samo u slučaju akutne avitaminoze. Stalno korištenje vitamina, praktično obezvređuje njihovo djelovanje. Pretjerano njihovo korištenje, čak što više, može biti i uzrokom bolesti. Cayce naglašava:

“Sve supstance, kao što su vitamini, a koje su potrebne našem tijelu, mnogo su djelotvornije ako se upotrebljavaju u prekidima. Jer, kad se organizam posve osloni na njihovo djelovanje, njegov se zaštitni sustav uspava, postaje slab i djelotvoran.”

Cayce, doduše, nije bio nikakav liječnik. Ipak, moderna medicina potvrđuje njegove spoznaje. Kao zaštitu protiv raka, Cayce je preporučivao žvakanje tri badema dnevno. Ovu je informaciju primio u jednom od svojih readinga. I doista, desetak godina potom, potvrđeno je kako bademi sadrže laetrile, supstancu što pokazuje začuđujuću djelotvornost u preventivi i u liječenju raka.

THE JOURNAL OF GERONTOLOGY: Ljudskome vijeku nema granica

“Postojanje tisućama godina staroga drveća i 140 godina stare ribe ukazuje na to da nema čvrstih ograničenja trajanju života ugrađenome u ljudski genom”, kaže biolog i gerontolog dr. Caleb Finch s južnokalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu. On poziva na stvaranje “banke tkiva” za istraživanje dugovječnosti, u koju bi se smjestio DNK-a najstarijih biljaka i životinja na svijetu. Te bi se uzorke koristilo za istraživanje mehanizama protiv starenja.

Bor star 4862 godine!

Najduži zabilježen ljudski vijek je 122 godine i 3 mjeseca, a dosegla ga je Francuskinja Jeanne Calment. No, ta dob blijedi pred onom najstarijeg živućeg organizma na svijetu – 4862 godine starog čunjastog bora u visokim planinama američke savezne države Nevade. Finch dodaje da i određene životinje, poput pridnene ribe s kamenog dna sjeverozapadnog Tihog oceana i narančastog grubijana, koji živi u južnim oceanima, obično dožive i 140 i više godina.

On ističe da, kada ljudi dožive krajnje duboku starost, fiziološka životnost njihovih ranijih godina postaje dalekom uspomenom, te oni “opstaju u vrlo krhkom stanju”. To je tako stoga što ljudski život, poput onoga većine sisavaca, slijedi uzorak “postupnog starenja” – “isključivanje” sposobnosti razmnožavanja, sredinom života slijedi polagan ali stalan pad tjelesnih i umnih djelovanja.

Čunjasti bor, pridnena riba i druge dugovječne vrste, međutim, ne slijede taj uzorak.

Neke životinje ne stare

Laboratorijskim proučavanjem težine sjemenki te klijanja i rasta, znanstvenici su ustanovili da nema nikakvih uz dob vezanih promjena u spolnom razmnožavanju stabala starih od 700 do 4173 godina. Dapače, ako ih ne unište vatra, insekti ili druge opasnosti, većina čunjastih borova zadržava mladenačku krepost do duboko u peto tisućljeće. I proučavanje vrlo starih pridnenih riba otkrilo je u ženki obilje novostvorenih jajašaca. Ribe su, uz to, bile dobrog zdravlja. Činjenica da te životinje ne stare govori da proces starenja nije neizbježan. Finch kaže da ta “gipkost” životnog vijeka ukazuje na hormonalne i okolišne činitelje, a ne na genetsko programiranje, kao na prve odrednice dugovječnosti.

Prilagodba života

Napori da se ljudsko starenje prilagodi lijekovima te uplitanje u prehranu i način života, posve su u skladu s prilagodbama životnog vijeka koje vidimo u drugih vrsta – kaže Finch. No, on upozorava da je mnogima od tih rijetkih dugoživućih vrsta čovječanstvo zaprijetilo izumiranjem.

Upravo stoga treba stvoriti “banku tkiva” kako bismo pružili uzorke dugoživućih organizama istraživačima mogućih mehanizama protiv starenja, koji bi nam omogućili da dosegnemo mnogo stariju dob. Te vrste spadaju u najveće svjetske vrijednosti i mora ih se uključiti u napore za spašavanje ugroženih vrsta – zaključuje dr. Finch.

Možda će vas zanimati i ovo: