Visak u laboratoriju

Visak u laboratoriju
U rašljarskoj zoni, postoji za svaku osobu jedan neutralan položaj u kome se visak ne obrće. Ali, ako se čovjeku približi neki magnet, na visinu glave, na primjer, visak se počinje okretati. Postoje, prema tome, u čovječjem organizmu točke posebno osjetljive na magnetnu stimulaciju.

Kada se fenomenu ispitivanja viska posvetio Yves Rocard, član komitete za atomsku energiju Francuske koji je bio zadužen za istraživački program razvoja prve francuske atomske bombe, svoje je kolege naprosto skandalizirao, jer je bilo nepojmljivo da se jedan istaknuti fizičar angažira na takvim “perifernim” pojavama. Njegova knjiga o radiesteziji dočekana je s oštrom kritikom, a njegovi pokusi stavljeni su pod znak pitanja. Što je utvrdio profesor Rocard?

Znanstvenici na visak gledaju s velikim nepovjerenjem otkad je znanstvenik Eugene Chevreu 1854. osudio tu dotada popularnu tehniku. Na osnovi niza pokusa koje je obavljao, on je primijetio kako se visak prestaje okretati kad se ruka koja ga drži imobilizira na nekoj podlozi. To je, po Chevreu, dokazivalo kako je rotacija samo rezultat nevoljnih pokreta čovječjih mišića, a ne prisustva vode, materije ili zračenja. On nije ni pomišljao na to da bi neki fizički uzrok, npr. radioaktivnost, uopće mogao imati ikakav utjecaj na živu materiju. Stoga je zaključio kako se podrhtavanje ruke može objasniti jedino podsvjesnim hinjenjem da se nešto pronađe, ili je naprosto plod utjecaja čovječje mašte.

Od tada, znanstveni krug se prestao baviti fenomenom viska. Tek godine 1930. svećenik Bouly, fanatočni zastupnik tehnike viska, stvorio je termin, “radiestezija“, što je samo zakompliciralo problematiku, jer je fenomen viska uvučen u područje okultizma i parapsihologije. Radiestezisti smatraju kako su u stanju otkriti ne samo vodu, nego i lokaciju i prirodu neke bolesti, pa čak i pronaći nestale osobe ili stvari okrečući klatno iznad zemljopisnih karti. Znanstvenik Jean Rostand bio je jedan od onih koji su najoštrije osuđivali, po njemu “težak vid šarlatanstva”.

Međutim, 1962. jedan drugi znanstvenik usudio se podvrći kritici zaključke velikog Chevreua i ispitati fenomen viska. To je bio profesor Yves Rocard koji je tada bio na vrhuncu svoje znanstvene karijere, bio je direktor fizikalne laboratorije “Ekol normal – siperier”, te član Komiteta za atomsku energiju Francuske. Spomenuti komitet bio je zadužen za istraživački program razvoja prve francuske atomske bombe. Svoje kolege je naprosto skandalizirao, jer je bilo nepojmljivo da se jedan istaknuti fizičar angažira na takvim perifernim pojavama. Njegova knjiga o radiesteziji dočekana je s oštrom kritikom, a njegovi pokusi stavljeni su pod znak pitanja.

Refleks ne izaziva voda

Što je Rocard tako sablažnjivo objavio? Prije svega, obznanio je kako refleks viska zaista postoji i nije privilegija izuzetnih pojedinaca, već se pojavljuje kod većine ljudi. On, u stvari otiče od nevoljnih pokreta ruku. Time se stvar zakomplicirala, jer je Rocard zaključio kako tu mišićnu reakciju potiču male lokalne vibracije Zemljinog magnetskog polja. Drugim riječima, svaki je čovjek osjetljiv na zakvu vrst magnetizma.

“Osjetio sam kako me smatraju pomalo luckastim”, kaže profesor Rocard. Izvrstan fizičar i veliki erudit, otvorenog duha, i znatiželjan za sve oko sebe, on nije ništa izgubio od svog zanosa i svoje borbenosti. On piše: “Slučajno sam vidio jednog viskara pri radu, pa sam potražio racionalno objašnjenje njegovog ponašanja. Prisjetio sam se kako bi voda, filtrirajući se kroz zemljište, mogla izazvati vrlo slabe električne struje oko kojih bi se nalazilo slabo magnetsko polje. Kako sam raspolagao prvim protonskim magnetometrom, veoma osjetljivim instrumentom, mogao sam obaviti mjerenje u rašljastim zonama. Svaki put kad bi se pojavio refleks viskara, to je registrirao magnetski otklon na instrumentu, pa čak i ako nije bilo izvora ili tijeka podzemne vode.”

Rocard objašnjava “Morao sam stoga zaključiti kako refleks ne izaziva voda, već neki lokalni poremećaj Zemljinog magnetskog polja. Tako su npr. neko ležište metala, dubinska pukotina ili prolaz krečnjaka kroz ilovaču (koja sadrži mnogo željeza) dovoljan da dovedu do malog poremećaja koji primjećuju viskari. Srećom po njih voda se lako akumulira u ovoj vrsti geoloških formacija. To je hipoteza koju neki znanstvenici u Europi teško prihvaćaju.”

U Sjevernoj Americi, osobito od 1960 – ih godina, postojalo je veliko zanimanje za biomagnetizam, tj. za sve moguće interakcije između magnetnog polja i živih sustava. Kad je knjiga profesora Rocarda tiskana na engleskom jeziku 1964., biolozi su već bili pokazali kako vrlo snažna magnetska (i druga) polja mogu utjecati na rast biljaka i razvoj životinja, a u čovjeka izazivaju – svjetlosne dojmove.

“Istraživače jednog laboratorija u Utahu, SAD podstakli su moji radovi da ispitaju fenomen viska”, piše profesor Rocard, “Želeći izbjeći svaki rizik od moguće autosugestije, oni su tražili od svojih 150 studenata, sudionika pokusa, da pojedinačno propješače nepoznati teren u koji su, bez njihovog znanja, bili ukopani željezni pragovi. Pragovi su naravno na magnetometru izazivali signale. Istraživači su s iznenađenjem ustvrdili kako su reakcije studenata bile sukladne magnetometru, to jest ispitanici su s velikim postotkom pogađali mjesta zakopanih željeznih markera.”

Prijemnici u živim bićima

Sve to nije dovoljno da se objasni uz pomoć kojeg fiziološkog mehanizma čovjek zapaža magnetske anomalije u svojoj okolici. Raspolažemo li, a što i ne znamo, nekom vrstom šestog, magnetskog osjetila? U tom slučaju gdje se nalaze senzorski prijemnici (kao što su oči kojima vidimo ili uši kojima čujemo) koji ljudima daju tu čudnu sposobnost? Rocard je bio prisiljen priznati kako ih dotada nitko nije uspio naći. On kaže: “Ja sam samo fizičar, lopta je sada u rukama biologa.” Zapravo danas su već poznati prvi nagovještaji postojanja tajanstvenih receptora (prijemnika) magnetskih fenomena u živim bićima. Američki znanstvenici, zadivljeni složenošću i preciznošću životinjskih migracija, zapitali su se, ne raspolažu li možda, neke vrste migranata nekim biološkim kompasom koji im omogućava da se orijentiraju u prostoru?

Već 1962. Heinz Lowenstam iz Kalifornijskog instituta za tehnologiju, otkrio je u tijelu malih mekušaca, hitona, sitne kristale magnetita. Čini se kako se hitoni orijentiraju prema Zemljinom magnetskom polju. Desetljeće kasnije, primijećeno je kako su golubovi pismonoše i pčele veoma dezorijentirani ako se izlože umjetnim magnetskim poljima. Elektronskim mikroskopom je otkriveno kako se u moždanoj bazi tih životinja nalaze fine iglice magnetita.

Još se ne zna točno kako ti kristali magnetita djeluju u moždanoj masi, ali se pretpostavlja da bi oni, okrećući se zbog poklapanja sa crtama Zemljinog magnetskog polja, mogli obaviti određeni pritisak na živčane završetke koji ih okružuju. Tako golubovi mogu procjenjivati opći pravac svog leta u odnosu na magnetski sjever, te ga korigiraju nesvjesno procjenjujući kut lokalne inklinacije magnetskih crta sila.

Ta hipoteza je veoma prihvatljiva, jer se svakim danom proširuje spisak životinja koje posjeduju kristale magnetita u svojem organizmu. Oni su nađeni i kod carskog leptira i delfina. Znanstvenici vjeruju kako se kitovi orijentiraju na isti način u prostoru, te da kolektivna uginuća kitova nasukavanjem na obale potiču od nastalih snažnih anomalija zemljinog magnetnog polja. Sukladno tim istraživanjima znanstvenici Kalifornijskog instituta za tehnologiju predložili su 1980. smjeli zaključak: pozitivni rezultati viskara mogli bi se objasniti postojanjem biološkog kompasa u svakog čovjeka, sličnog onome kod golubova. To je ponovo zainteresiralo profesora Rockarda, pa se s novim oduševljenjem posvetio proučavanju magnetske osjetljivosti čovjeka. Svojim pokusima dokazao je kako se osjetljivost čovjeka (kao i kod golubova) nalazi na oko 200 nanotesli, te da brzo nestaje u jakim poljima od 6 militesli naviše. U tome je svakako objašnjenje činjenice kako osjetljivost veoma varira od osobe do osobe, i čak u tijeku dana, u ovisnosti od magnetnih poremećaja izazvanih na primjer vozilima, električnim uređajima ili metalnom armaturom zgrada. “Treba primijetiti”, kaže Rocard, “kako priroda magnetizmom  stijena nije davala signale dovoljno jake da otupe čovjekovu sposobnost zapažanja magnetizma. Do toga je došlo tek ulaskom u civilizaciju željeza.” Primijećena je još jedna činjenica: u rašljarskoj zoni, postoji za svaku osobu jedan neutralan položaj u kome se visak ne obrće. Ali, ako se čovjeku približi neki magnet, na visinu glave, na primjer, visak se počne okretati. Postoje, prema tome, u čovječjem organizmu točke posebno osjetljive na magnetsku stimulaciju. Prema Rocardu, one su podijeljene u šest razina, postavljene simetrično sa svake strane ljudskog tijela: u čeonim arkadama, vratnim tetivama, šupljini lakta, točkama spajanja slabinskih mišića, šupljini korijena i Ahilovim tetivama. Nedavno je engleski biolog Robin Baker sa sveučilišta u Manchesteru, pomoću elektronskog mikroskopa došao do značajnog otkrića: uspio je lokalizirati kristale magnetita u čovjekovoj arkadi, tj. upravo na jednom od mjesta koja je Rocard naveo! Bit će potrebno još dosta vremena da se točno utvrdi čemu oni služe: kao neka mineralna rezerva organizma ili kao stvaran biološki kompas u čovjeku. Bilo što je u pitanju, Yves Rockard je zadovoljan! Njegove ideje, svojedobno odbačene od znanstvenika s velikim prezirom, izgleda da se praktičnim pokusima dokazuju. U međuvremenu, veoma je napredovao i stav njegovih kolega znanstvenika. Kad su pitali Loius Neela, nositelja Nobelove nagrade za fiziku iz 1970., treba li radiesteziju uzeti ozbiljno, on je odgovorio: “Racionalan čovjek rekao bi ne! Ja ipak mislim kako je potrebno imati mnogo blaži stav. Hipoteze koje je predložio Rocard zanimljive su, ali su još potrebni strogi eksperimenti”.

Možda će vas zanimati i ovo: