Zaboravljeni narodi Sjeverne Amerike – Indijanci i građevine

Zaboravljeni narodi Amerike - Indijanci i građevine
Čudno je i neobjašnjivo koliko se malo zna o više od 100.000 građevina sagrađenih od zemlje na području SAD – a, od kojih neke prekrivaju površinu veću od one na kojoj se nalazi Keopsova piramida!

Prije najmanje 3000 godina – vjerojatno i prije više od 7000 godina – na području SAD – a živio je narod koji je raspolagao s razvijenom geometrijom, a koju je primjenjivao prilikom podizanja brojnih građevina. Pripadnici tog naroda, nazvani Mound Builders – graditelji brežuljaka bavili su se više poljoprivredom, a manje lovom. Bili su duboko religiozni i moralni, a nosili su odjeću bogato ukrašenu dragim kamenjem. Vjerovali su u jednog boga, koji je tvorac života.

Iza sebe su ostavili nekih 100.000 brežuljaka raznih geometrijskih oblika. Počevši od okruglih čunjeva visine jednog metra pa do pravokutnih brežuljaka visine veće od 30 metara, a koji prekrivaju površinu veću od 64.000 četvornih metara. Neke od tih građevina pokrivaju više tla od slavne Keopsove piramide.

U matematičkom smislu, sjeverno – američki zemljani brežuljci se ne mogu nazivati piramidama. Ponekad oni imaju nevjerojatno fantastične forme. Neki su sagrađeni u obliku savršenih četvorina, drugi u obliku savršenih krugova. Ponekad su u kvadrate upisani krugovi, mnogokuti, elipse ili lukovi, ali i razni likovi, kao što je takozvana Velika zmija Mound – Great Serpent Mound – u blizini Peeblesa, u Ohiu. Zajedničko ime svih tih građevina je Mounds. Podrijetlo tog imena je nejasno. Ono ne označava nužno grobni humak, ali ni piramidalni hram.

Tko su bili graditelji tih zemljanih građevina? Odgovori se kreću od pretpostavke o jednoj “nadmoćnoj, posebnoj rasi”, pa do onog koji kaže da su to bili Indijanci. Odakle su graditelji došli i kako su se oni razvijali, nitko ne zna. Sve donedavno je prevladavalo mišljenje da su graditelji došli iz Azije.

Zagonetka jest, isto tako, kako su graditelji tih brežuljaka organizirali svoj život, a koji im je omogućio gradnju tolikog broja, čak i izuzetno velikih građevina. Poznato je da su raspolagali velikom vještinom obrade bakra, keramike i kostiju. Kao što se ne zna odakle su došli, tako nije poznato ni kako su gradili svoje građevine i zašto su i kako nestali. U svakom slučaju, oni su stoljećima morali njegovati čvrstu i lojalnu zajednicu. U protivnom ne bi mogli graditi toliki broj građevina, a one ne bi mogle biti toliko složene u geometrijskom pogledu.

Te se građevine prostiru od Dakote do Pennsylvanie i od Velikih jezera do Meksičkog zaljeva. Neke su kvadratične s ravnim završetkom, ali većina ih je okrugla, ili pravokutna. Vjeruje se da su građevine s ravnim krovom služile kao hramovi, čime im se pridaje religiozno značenje. Ipak, prevladava mišljenje da su ta umjetna brda služila kao mjesta pokapanja mrtvih, jer su u njima pronađene kosti i darovi za pokojne. Graditelji tih brežuljaka su neke od svojih pokojnih spaljivali, da bi potom pokopali njihov pepeo, dok su u nekim slučajevima pokapali čitava tijela.

U Powerty Pointu, u Louisiani, mogu se vidjeti ostaci kompleksa zemljanih brežuljaka koji pokrivaju površinu veću od 11 četvornih milja. Složena gradnja koncentrično zemljišnog kompleksa pokazuje da oni koji su ga zamislili, vuku svoje podrijetlo iz kulture Maya. Tvrdi to John Lear, član znanstvene redakcije lista Saturday Rewiew. Teorija o “mostu za Aziju”, gubi svoje pristalice, kako bi se otkrili novi putovi.

“Danas se”, piše Lear, “arheološka znanost zalaže svim svojim autoritetom u prilog ideje da je Powerty Point jedna od međustanica za došljake Maye i Asteke, koji su putovali prema dolinama rijeka Mississippi i Ohio”.

Međutim, još uvijek ostaje jedno pitanje sporno. Naime, do sada se vjerovalo da su američki Indijanci stariji od Maya, Asteka i Inka, i da su od njih potpuno različiti. Pa čak i u dolinama rijeka, gdje su, prema svemu sudeći, bili koncentriraniji i jače zastupljeni, oni ne pokazuju nikakve sličnosti s bilo kojim plemenom ili narodom. Njihova visoko razvijena i karakteristična kultura čini ih jedinstvenom pojavom, različitom od kasnijih američkih Indijanaca, koje je ovdje našao bijeli čovjek.

Najpoznatije, do sada pronađeno indijansko arheološko nalazište je Serpent Mound u Adams Countyu, Ohio. Njegova je starost nepoznata. Građevina je dugačka oko 376 metara, šest metara je široka, a visina joj se kreće od 120 do 150 centimetara. Ima oblik svijene zmije. Smisao građevine može se naći jedino u njenom religijskom motivu. Usta zmije su otvorena. Izgleda da je upravo progutala jaje, koje je predstavljeno u obliku malog, ovalnog brdašca. Pogled na tu zmiju nezaustavljivo podsjeća na Kukulcan, pernatog, zmijskog boga iz srednjeg Meksika. Ova zmija, isto tako, nužno budi sjećanje na zmiju u rajskom vrtu, koja je zavela Evu.

Nalazi u grobovima pokazuju da su graditelji tih građevina imali razvijenu trgovinu na velikim udaljenostima. Naime, u grobovima su nađene perle, naušnice, školjke iz Zaljeva, tirkiz s jugozapada, zubi grizlija s Rocky Mountaina, tinjca iz Karoline, ostaci bakra s Gornjih jezera i keramike kakva se može naći u Peruu.

S tim u vezi čine se značajnim nalazi nedavno otkrivenog napisa u Georgiji. On opisuje religiozne ceremonije koje su prakticirali Maye, ali i stari Židovi u Palestini, a o kojima piše i knjiga Leviticus. Najnoviji nalazi u blizini Huntsvillea, Alabama, pokazuju da je čovjek na ovim prostorima živio 7000 godina prije Krista, dakle znatno ranije nego što se to do sada mislilo.

Prema svemu sudeći, postojala su brojna plemena graditelja zemljanih brežuljaka. Kako su nestala, može se samo pretpostavljati. Vjerojatno su ih pokorila i asimilirala druga, ratnička plemena. Opće je uvjerenje da nisu nestali prije dolaska kasnijih, indijanskih plemena. Irokezi, savez pet velikih plemena, odnosno naroda, čini se da su bili s njima srodni. Isto vrijedi i za Algonkinse u Kanadi. Irokezi su poznati po svojoj visoko razvijenoj poljoprivredi i po djelotvornoj upravi. I oni, poput drugih, modernih indijanskih plemena, poznaju legende o potopu i o propasti ranijih svjetova.

Sjevernjaci u Sjevernoj Americi

Američka tajna ne završava s pričom o Indijancima. Pojava bijelog čovjeka na tim prostorima nije ništa manje zanimljiva. Goti iz Norveške i Švedske bili su, vjerojatno, prvi bijeli ljudi koji su stupili na istočnu obalu Sjeverne Amerike.

Erik Crveni, kojeg su zvali i Erik Sretni, bio je jedan od prvih vođa hrabrih vikinga. On je bio otac Leifa Erikssona. Erik je 970. godine odjedrio na Island, gdje je osnovao naselje. Potaknut glasinama o velikoj zemlji na zapadu, Erik se uputio prema zapadu da bi se 980. godine usidrio na obali Grenlanda, gdje je također osnovao koloniju. Njegov sin Leif je, međutim, bio taj koji je prvi doplovio do obala Sjeverne Amerike, tvrde istraživači.

Međutim, “spavajući prorok” Cayce tvrdi da je i Erik doplovio do američkog kontinenta, a da su neki od njegovih ljudi tamo ostali živjeti s Indijancima. Leif je rođen na Grenlandu 970. godine, gdje je i odrastao u tradiciji hrabrih moreplovaca. Bio je poznat po svojoj neustrašivosti. Kad je 1003. godine otkrio Sjevernu Ameriku, bilo je to posve slučajno. Plovio je pod zaštitom norveškog kralja, ali snažna ga je oluja skrenula s njegovog željenog kursa, pa je tako završio na istočnoj obali današnjih SAD – a. Koje je to točno bilo mjesto, danas je sporno.

Leif je zabilježio da se usidrio na mjestu gdje raste žito i vinova loza, pa ga je nazvao Vinland. Vjerojatno se radi o Cape Codu u današnjoj državi Massachusetts. Glasine o otkriću novog kopna brzo su se širile, pa su sjevernjaci ubrzo prodrli daleko na sjeveroistok sve do Minnesote. Pretpostavlja se da su tamo stigli ploveći Velikim jezerima. Bilo bi, naime, neobično, da su kao moreplovci koristili kopneni put.

U kanadskoj provinciji Ontario postoji sporno otkriće, poznato kao nalaz iz Beardmora, na sjevernoj obali Gornjeg jezera. Na tom su mjestu otkriveni polomljen norveški mač, sječivo jedne sjekire i dijelovi jednog štita. Njihovo vikinško podrijetlo je nedvojbeno. Usprkos tome, godinama se sumnja u autentičnost tih nalaza. Još se i danas čuju glasovi kako su ti nalazi svojevrsna prijevara, iako nema nikakvih dokaza u prilog takvim tvrdnjama. Osim toga, poznato je da su došljaci sa sjevera Europe stigli sve do zaljeva Hudson.

Jedan je farmer 1898. godine rušio stabla na srednjem zapadu u Arizoni, pa je naišao na veliki pravokutni kamen. Kad ga je iskopao, na njemu je našao natpis na nepoznatom jeziku. Nakon pomnog proučavanja, znanstvenici su utvrdili da se radi o starogotskom, koji je poznavao samo 16 znakova. Sumnja se u autentičnost i ovog nalaza poznatog pod imenom runski kamen iz Kensingtona.

Natpis na njemu glasi: “Mi smo osam Gota (Šveđana) i 22 Norvežana, a na putu smo iz Vinlanda na zapad. Zaustavili smo se na jednom jezeru na kojem su dva otoka s pećinama. Ribarili smo jedan dan. Kad smo se vratili kući, našli smo ubijeno 10 naših ljudi oblivenih krvlju. Zdravo Marijo, spasi nas od nevolje. Bilo nas je 10 na moru, da bi pazili na naše brodove, na udaljenosti od 14 dana putovanja od tog otoka, godine 1362.”

U rujnu 1967. godine, dr. O. G. Landsverk, vodeći američki antropolog kad se radi o istraživanjima povijesti vikinga je objasnio da je kamen iz Kensingtona, doista pravi staronordijski kriptogram, a nikako falsifikat, kako to neki misle. Danas je kamen izložen u gradu Alexandria u državi Minnesoti. Nikad nije objašnjeno, ako bi kamen bio tek šala, tko bi naučio starogotski i uklesao takav napis u kamen težak 230 funti, da bi ga potom zakopao pod jedno stablo na udaljenoj farmi u nadi da će ga netko jednom otkriti? Tek toliko da se našali? Prema svemu sudeći, njemu bi bilo mnogo draže da za taj kamen na starogotskim natpisom nikada nije ni čuo.

Sjevernjaci su, nažalost, ostavili malo tragova svog boravka na teritoriju današnjih SAD – a. Skeptici misle da je toranj u Newportu na Rhode Islandu, Sjeverna Amerika, također prijevara. Prema jednom od njih, ovdje se “navjerojatnije radi o stražarskom tornju iz 16. stoljeća, kojeg su podigli Englezi”. Poneko, bez sumnje srednjovjekovno skandinavsko oružje, koje se pojavljuje tu i tamo, ti isti proglašavaju obiteljskim nasljeđem, odnosno dijelom zbirki onih koji sakupljaju staro oružje.

Bez obzira na sve sumnje, neosporno je da su vikinzi doplovili do Islanda, Grenlanda i Sjeverne Amerike i da su boravili u tim krajevima barem 500 godina. Prema jednoj nordijskoj priči, jedan je bogati Grenlanđanin doplovio do Vinlanda 1007. godine i tamo je osnovao koloniju. Neko se vrijeme pričalo o toj koloniji, a tada se glas o njoj potpuno izgubio. Kako i zašto je kolonija nestala, nitko ne zna.

Moguće je da su je uništili tamošnji stanovnici, ali je isto tako moguće, da je jednostavno izumrla.

Prema pričama, u sjevernoj je Dakoti živio plavooki Indijanac pripadnik plemena Mandan, koji je bio bijele rase. To navodi na zaključak da su se negdje u blizini morali nalaziti došljaci iz sjevera Europe, plavih očiju. Na Newfounlandu je pronađeno naselje s brojnim artefaktima, za koje se vjeruje da ga je osnovao sam Leif Eriksson. On je mnogo putovao, a nakon 1300. godine, takvih, istraživačkih putovanja je bilo sve manje. Posljednji, hrabri vikinzi su umrli na Grenlandu 1540. godine. Time je označen i kraj fascinantnim istraživačkim pohodima na kopno Sjeverne Amerike.

Cayce: Atlantiđani doselili i u središte SAD – a

U nekoliko readinga – poruka – Edgar Cayce navodi da su mnogi potomci Atlantiđana selili s Yucatana na sjever, a osobito u dolinu rijeke Mississippi, u Indianu, Kentucki i u Ohio. S tim seobama, koje su se odvijale u nama nepoznato vrijeme, oni su donijeli rana, atlantiđanska, temeljna vjerska pravila, kao i utjecaj kulture Maya s Yucatana, Hondurasa i Guatemale. Kasnije, kad im se priključila grupa ljudi koja je dolazila s Lemurije, nastala je kultura koju poznajemo pod imenom “graditelji brežuljaka”. Oni su bili seljaci, uzgajali su žito i ječam, a mljeli su žitarice. Slavili su prirodu, a klanjali se Suncu i kiši. Današnji Indijanci Irokezi su njihovi direktni nasljednici.

Začuđujuće jest da su došljaci Vikinzi, u 11. i 12. stoljeću, prema našem računanju vremena, bili u dubokim prijateljskim odnosima s graditeljima brežuljaka na sjeveroistoku današnjih SAD – a. U jednom od readinga čitamo: “Prije toga, Biće je bilo u istoj zemlji, u kojoj je rođeno i ovog puta i to u vrijeme kad su ovdje potražile utočište izbjeglice s Atlantide. Biće je pripadalo Atlantiđanima druge generacije, koji su se probili s Yucatana prema sjeveru, da bi se naselili u današnjem području država Kentucky, Indiana i Ohio. Pripadalo je generaciji koja je u ranija vremena gradila brežuljke.

U to je vrijeme Biće opskrbljivalo ljude s plodovima zemlje, učilo ih je mljeti žitarice i kuhanjem pripremati hranu od žita i zrnja iako se u to vrijeme pretežno jela sirova hrana. Pri tome je Biće znalo da sirova hrana – misli se na voće i povrće – doprinosi zdravlju i dobrom osjećanju ljudi, baš kao i druga hrana.” (Slučaj 3528 – I)

Cayce: Crveni Erik je ostavio svoju ženu

Na putu za Sjevernu Ameriku Crveni Erik ostavio je svoju ženu kod kuće, dok su druge vikinške žene pratile svoje muževe na dugom putovanju. Zbog toga je bila jako ljuta. Bio je to razlog njihovog razdora, koji je trajao mnoge godine. Erik je bio hrabar i iskusan moreplovac, ali je bio težak karakter. Potkraj života, zamrzio je more zbog svih teškoća koje je na njemu proživio.

U Sjevernoj Americi se Erik probio sve do srednjeg zapada u Minnesoti. Neki od njegovih ljudi ostali su tamo živjeti s Indijancima sve do svoje smrti. To je razlog zašto su antropolozi Lewis i Clark sa svojim ekspedicijama u ta područja doživljavali prijateljski prijem kod Indijanaca.

Neki među vikinzima su doprli još dalje na zapad, sve do Montane. Evo što o tome govori Cayce: “Prije toga, Biće je bilo u norveškoj zemlji, kod onih koji su se nalazili u većem, zapadnom dijelu, ili u blizini srednjeg dijela Minnesote. Biće je tada, kao Olsen – Olsen, bilo jedno od onih koji su postali dio tamošnjeg naroda. Na taj je način Biće bilo mirotvorac između raznih grupa naroda.” (Slučaj 3651 – I)

Cayce: Crveni Erik se ponovno inkarnirao na Zemlji

Leif Eriksson je, zajedno s Olafom i Olensenom pristao u Vinlandu, u Connecticatu i u Massachussettsu. Eriksson i njegovi ljudi osnovali su koloniju u blizini današnjeg mjesta Providence, Rhode Island. Drugi članovi njegove ekspedicije su putovali za Newfoundland i za Novu Škotsku. Međutim, prvo naselje podigli su u Vinlandu.

Zanimljivo je znati da se, prema Edgaru Cayceu, Crveni Erik ponovno inkarnirao na Zemlji. “Prije toga, ovo je Biće bilo u Norveškoj, kod onih koji su nazivani hrabrima, i to kao mornar. Biće je bilo Erik, kako se nazivalo u onoj egzistenciji. Putovao je u zemlju u kojoj je sada rođen. Međutim, zbog svojih ranijih iskustava, Biće u ovoj egzistenciji ne osjeća nikakvu privlačnost mora i vodenih tokova. Upravo zbog toga, ono pokazuje svoju hrabrost u zraku. U ovoj je egzistenciji Biće dobilo i izgubilo. Naime, u njegovom sadašnjem životu postoje razdoblja otvorenog neprijateljstva ne samo unutar njegovog obiteljskog i prijateljskog kruga, nego i unutar kruga u kojem radi.” (Slučaj 2157 – I)

Ovim readingom, završavaju poruke “Spavajućeg proroka” vezane uz povijest sjevernih ljudi u Sjevernoj Americi. Cayceove poruke sadrže naznake iz praktično svih razdoblja života Sjeverne Amerike i njegovog razvoja. One govore o ponovnim utjelovljenjima, o ratu za nezavisnost, o vremenu progona vještica u Novoj Engleskoj, o pionirskom proboju bijelih doseljenika na srednji Zapad, o secesionističkom ratu, o oba svjetska rata. No, Cayceovim readinzima se pridaje premalo pažnje, iako mnogi vjeruju da bi oni mogli doprinijeti, ako ne rješavanju, a ono svakako boljem razumijevanju, brojnih problema koji muče današnji svijet.

Možda će vas zanimati i ovo: