Zagrobni život – pojave duhova i prikaza

Zagrobni život - pojave duhova i prikaza
Tajni agent George Langelaan skupio je niz svjedočanstava o pojavama duhova i prikaza i uvjeren je da je uspio dokazati da postoji zagrobni život.

Postoji li zagrobni život? Vjernici ne sumnjaju u to. Oni drugi se – smiju. Za njih je sa smrću sve gotovo. Međutim, britanski tajni agent George Langelaan je posve siguran: “Postoji onostranost i zagrobni život!” Na koncu, tijekom svoje karijere, prikupio je iskustva koja to nedvojbeno potvrđuju.

Zagrobni život – misterij mrtvaca u ribnjaku

Istina, tajni agent Njenog Veličanstva ne voli mnogo pričati, ali ponekad ipak čini iznimku. Nakon umirovljenja, toliko ga je zaokupio zagrobni život da je postao pravi stručnjak za to pitanje, a osobito kad je riječ o duhovima i prikazama. Uzgred rečeno, posve je siguran u postojanje duhova, a to ga je saznanje jednom gotovo odvelo u smrt.

Evo kako se to dogodilo. Jedan ga je prijatelj upozorio da u brdima zapadne Engleske postoji gostionica s prenoćištem koju sigurno posjećuju duhovi. Njihova je pojava učestala, pa je vlasniku zadavala mnoge glavobolje. Bio je prisiljena da određene sobe prestane izdavati gostima. Iz ranijih pritužbi je spoznao da u tim sobama “normalan čovjek ne može živjeti”.

Kad bi netko spavao u jednoj od njih, bio bi probuđen usred noći. Probudilo bi ga neko nevidljivo biće i istjeralo iz sobe. Uskoro se to počelo ponavljati iz noći u noć. Ono što je još strašnije, gost koji na vrijeme nije pobjegao iz sobe, bio bi nađen sljedećeg jutra u obližnjem jezeru. Nitko nije mogao objasniti da li se utopio, ili je bio ubijen, ali, u svakom slučaju, gost je bio mrtav.

U misterij je uključena policija. Iz njenih spisa je vidljivo da je u tom jezeru našlo neobjašnjivu smrt čak – 30 ljudi. Svi su prenoćili u sobi s duhom. Ribnjak, u kojem su tijela pronađena je mali, prljav zapušten.

Male je dubine, tako da su samoubojstva utapanjem gotovo isključena. Naime, nikome ne bi palo na pamet da koristi tako malu dubinu i tako prljavu vodu za put na onaj svijet. Broj unesrećeni isključuje i slučajan stjecaj okolnosti. I tako je tajni agent Langelaan odlučio istražiti misterij i prenoćiti u toj smrtonosnoj sobi za goste.

Zagrobni život – borba s nepoznatom silom

I tada se desilo. Nakon ugodne večeri, tajni agent se uputio u ukletu sobu. Legao je na krevet i smireno je zaklopio oči. U ponoć se probudio. Gonjen nekom tajnom silom zakoračio je prema prozoru. Otvorio ga je i odjednom se našao na zaštitnoj ogradi prozorskog otvora.

I nakon mnogo godina, tajni agent Langelaan ne može objasniti što ga je natjeralo na takav čin. Ipak, nešto mu je bilo jasno. Da je podigao drugu nogu, prekoračio bi zaštitnu ogradu i pao bi kroz prozor. Kad je već i htio zakoračiti, odjednom je shvatio da će se i on – prijeđe li ogradu – naći na dugom popisu žrtava.

Čim je to shvatio, želio se vratiti u sobu. Međutim, i to je bilo nemoguće. Neka neobjašnjiva, nepoznata tajna sila suprotstavila se njegovoj namjeri. Samo zahvaljujući nevjerojatnoj snazi volje, uspio se vratiti u sobu, da bi je napustio kroz vrata. Kasnije je tek shvatio: Snaga vlastite volje spasila mu je život.

Hrvanje s nepoznatom, nevidljivom, ali izuzetno snažnom silom je trajalo, tvrdi agent, negdje između 5 i 10 minuta. Bile su to najduže minute u njegovom životu. Da je samo na trenutak pokazao slabost, našao bi se u blizini zapuštenog ribnjaka i bio bi – mrtav.

Zagrobni život – odrastao u kući s duhom

Langelaan je, dakle, ostao jak i staložen. Dobio je bitku protiv nepoznate sile. Međutim, usprkos svemu, odlučio je preostali dio noći provesti u drugoj sobi.

Slučaj nikada nije objašnjen. Nakon svega, kuća je srušena, a na njenom je mjestu podignuta građevina od betona.

Uzbudljiv susret s duhom, koji je sretno završio, nije bio prvi u životu tajnog agenta Langelaana. Naime, u kući u kojoj se rodio, kroz generacije njenih stanovnika javljali su se duhovi. O tome postoje brojna svjedočanstva. Kuću u sjevernom dijelu Londona u kojoj se rodio Langelaan, kupio je njegov djed. Kad je Langelaan imao šest godina čuo je majčin krik iz kupaonice: “Ovdje se nalazi neki čovjek!

NE PROPUSTI  Prva knjiga Ljetopisa 22: Biblija i Stari zavjet

Istina, to možda i ne bi bilo ništa neobično da čovjek nije bio obučen u tamni kupaći kostim koji je već davno izašao iz mode. Djed, koji je na majčin krik dotrčao, još je uspio vidjeti prikazu. Umirivao je majku riječima da se radi o “prikazi koju je već više puta susreo u kući”. Sam George Langelaan nije je nikada vidio. No, brojni ukućani, kao i kućna posluga, svjedočili su o njenom prisustvu.

Tvrdili su da se radi o “dobrom duhu” koji svoje djelovanje ograničava tek na povremeno pojavljivanje. Pojavljuje se u određenim prostorijama i s nevjericom i sumnjom promatra prisutne, kao da ih se plaši.

Zagrobni život – čudnovat kupoprodajni ugovor

Te su priče zadovoljavale Georga Langelaana dok je bio dijete. Međutim, kad je ostario počeo je istraživati što se iza svega krije. Otkrio je nešto doista neobično. U ugovoru o prodaji kuće, koji je sastavio bilježnik, nalazi se opaska u kojoj se izričito navodi kako se “kuća prodaje zajedno s duhom”.

Upravo je to navelo tajnog agenta Langelaana da se počne baviti prikupljanjem svjedočanstava o pojavama duhova i prikaza. Uvjeren je da je svojim radom “dokazao da zagrobni život doista postoji”.

Zagrobni život – postoji li pakao?

Kad bi čovjek znao da je smrt doista završetak svega, ne bi se imao čega bojati. No, što ako se život nastavlja i nakon smrti? I to u svjetlu saznanja da smo u ovom životu većinu toga napravili krivo, u očekivanju kazne za počinjena djela?

Komisija za dogme Anglikanske crkve izjasnila se o ovim pitanjima na sljedeći način: “Teolozi su razvili doista odbojne slike o paklu, koje Boga pretvaraju u sadističkog monstruma. Bog je, međutim, ljubav. Nespojivo je s kršćanskim vjerovanjem da bi donio na svijet tolike milijune ljudi, samo zato da bi ih prokleo. S predodžbom vječnih muka, mnogim su ljudima nanesene teške duševne patnje”.

Sudeći po upravo iznesenom, pakao ne bi smio postojati?

No, ni Anglikanska crkva ne ide tako daleko u svojim razmišljanjima. Da bi izbjegli izneseni nesporazum, nanovo su definirali pakao: “Pakao je mjesto na kojem će oni koji dospiju u njega biti nepovratno udaljeni od Boga.

Mnogi se, međutim, pitaju: Kakva je bitna razlika između ranije i sadašnje definicije pakla? O paklu se ne može mnogo raspravljati. Krist je, naime, rekao da je to mjesto plača i škrguta zubiju. I to za vječnost. Zanimljivo da je takvo stajalište prisutno u gotovo svim religijama svijeta. Poznavali su ga već i faraoni. Čak i u budizmu postoji opasnost od vječnog prokletstva.

Zagrobni život – strah od smrti

Sav ljudski strah na ovom svijetu može se svesti na zajednički nazivnik koji se zove strah od smrti. Čovjek bi morao tako organizirati svoj život da se neće ništa promijeniti i u slučaju da netko sumnja u postojanje Boga i u slučaju da u njega vjeruje. Drugim riječima, ponašati bi se trebalo kao što to i Biblija kaže: Ne činite ništa drugima što ne biste željeli da drugi čine vama.

Čak i kad bi Bog bio knjigovođa, u što ga žele neki pretvoriti, on ne bi u svojoj beskrajnoj ljubavi dozvolio vječnu propast pojedinca, ma kako on pokvaren bio. Naime, čak i takvima, on pruža novu šansu. Pitanje je samo do kada. Zato se ne bi trebalo igrati s Božjim strpljenjem. A to više nije problem Boga već čovjekove slobodne volje.

Zagrobni život – duša živi i nikad ne umire!

Gotovo 10.000 takvih i sličnih iskustava klinički mrtvih ljudi, pomno je istraživala grupa znanstvenika, sastavljena od liječnika, psihologa i parapsihologa. Došli su do sljedećeg zaključka: Sva se iskustva bliske smrti uočljivo podudaraju. Zbog toga je isključeno da bi ti doživljaji bili rezultat mašte ili iluzije.

NE PROPUSTI  Psalmi 77 i 78: Biblija i Stari zavjet

Vrlo često uzrok iskustava bliskih smrti su prometne nesreće, neuspjeli pokušaji samoubojstva, nezgode pri jakim narkozama. U takvim slučajevima čovjek lebdi iznad umirućeg tijela. Pri tome ne osjeća strah, ni žaljenje. Smrt njegova tijela ostavlja ga posve ravnodušnim.

Znanstvenici su ustanovili: Svi ljudi koji su se vratili u život iz takvih sranja, vjeruju u zagrobni život. Njihov je strah pred smrću – nestao.

Zagrobni život – dokazi

Liječnici vjeruju da pogledom u onostranost upravlja tjelesna supstanca koju tijelo sadrži. To je halucinogeni endorfin. Naime, iskustva bliska smrti pokazuju da u tim trenucima mozak raspolaže s nadosjetilnim mogućnostima spoznaje prostora, vremena i energije, odnosno materije.

Upravo je to jedan od dokaza, misle znanstvenici, u prilog teze da je duša besmrtna. Sve je više među njima takvih koji čvrsto vjeruju zagrobni život. No, kakav je on, u kakvim se dimenzijama odvija, ostaje, a vjerojatno će još dugo ostati – tajna. Mnogi među njima, a osobito ako su vjernici, vjeruju u postojanje neba. Ali i – pakla. Naime, oko 25 posto ljudi koji su imali doživljaje bliske smrti, govore o velikom strahu koji su osjećali u tim trenucima.

Bili su to ljudi kojima se, bez iznimke, vrtio pred očima film njihova života u kojem su prevladavala ružna djela, prijevare i razne gadosti. I oni su prolazili kroz tunel kao i ostali. Također su vidjeli sjajno svjetlo, ali su se u tim trenucima osjećali očajno usamljeni. Imali su osjećaj kao da se nalaze u – paklu!

Zagrobni život – čudo svetog Januariusa

Radi se o čudu krvi svetog Januariusa. Njemu je godinr 305., za vrijeme vladavine Dioklecijana, odrubljena glava. Predaja govori da je prilikom smaknuća sveca nekom kršćaninu uspjelo uhvatiti i sačuvati nekoliko kapi mučenikove krvi. Krv su sačuvali u jednoj ampuli. Već stoljećima se ampula nalazi u kaležu u napuljskoj katedrali, kao dragocjena relikvija.

Svake subote pred prvu nedjelju u svibnju, 19. rujna i 16. prosinca, kalež s ampulom mučenikove krvi nalazi se izložen na glavnom oltaru katedrale. I tisuće vjernika te dane svake godine doživljava čudo što izmiče svakom racionalnom objašnjenju. Dok oni skrušeno mole, pred očima prisutnih, iz kaleža se pojavljuje krv.

Ti se čudo ponavlja već nekih 400 godina. Ponekad se čeka na čudo po nekoliko sati. Za stanovnike Napulja to je loš znak koji donosi nesreću, rat, kugu, erupciju Vezuva. U najnovije doba, kad čudo kasni, domaći klub Napoli doživljava teške poraze.

Zagrobni život – sumnje u čudo

Znanstvenici sa sveučilišta u Paviji su pronašli među starim spisima alkemički, tajni recept, koji je prema njihovom mišljenju trebao konačno razjasniti čudo krvi svetog Januariusa. Bili su uvjereni da se u ampuli ne nalazi svečeva krv, već mješavina kalcijevog karbonata željeznog klorhidrata. Oni tvore čvrstu masu koja se pretvara u tekućinu već pri laganom micanju kaleža.

Nakon takvog objašnjenja vjernici su počeli sumnjati u čudo. Nije li biskup tijekom svečanosti, blagoslivljajući vjernike pomicao kalež amo-tamo? Činilo se da je svijet postao siromašniji za jedno čudo. Nevjernici su se počeli rugati vjernicima. Ali ni ta zluradost nije dugo trajala.

Tijekom svečane svete mise, 19. rujna, biskup nije dirao kalež sa dragocjenom relikvijom, već ga je stavio da bude na oltaru. Čvrsto je vjerovao u čudo svetog Januariusa. Vjernici su skrušeno molili, kao što je to uobičajeno u takvim prilikama. Najednom, krv se pojavila iz kaleža. Znatno snažnije nego inače. U svi su je mogli vidjeti. U svi su znali da nitko nije dirao kalež.

Znanstvenici sa Sveučilišta u Paviji su zanijemili. Tu je njihovo znanje posve zakazalo. Sveti Januarius je pobijedio nevjerne Tome.

Vjerujete li vi u zagrobni život i da li ste imali neka iskustva? Možete nam reći u komentarima.

Možda će vas zanimati i ovo: