Dok neki Amazonke smatraju apsolutno mitskim bićima, drugi pretpostavljaju da postoji povijesna baza za ovaj mit. Božanstva koja su obožavale bili su Arej (koji je kod njih sistematski bio bog rata, tračkog ili generalno sjevernjačkog porijekla) i Artemida, ali ne uobičajeno grčko božanstvo istog imena, već neko njoj ekvivalentno azijsko božanstvo. Također se pretpostavlja da su Amazonke isprva bile sluge hrama i svećenice (hierodulae) ove boginje, i da je amputiranje dojke odgovaralo samosakaćenju boga Atisa i Kibelinih Gala.
Kada su se geografska znanja proširila, putnici su formirali još jednu teoriju na osnovu priča o plemenima kojima su vladale isključivo žene i koje su ispunjavale sve dužnosti koje su se svuda smatrale isključivo muškim, prema kojima su se nasljeđivala prava na plemićke titule i nasljedstvo i koje su imale apsolutnu vlast u svim poslovima. Odatle je proizašlo vjerovanje da su Amazonke narod žena ratnika koje organiziraju i vode isključivo žene.
Amazonke u grčkoj mitologiji
Amazonke su u grčkoj mitologiji pripadnice drevnog naroda žena ratnika. Herodot smješta njihovu postojbinu u regiju koja se graniči za zemljama koje su naseljavali Skiti i Sarmati. Pretpostavke zasnovane na arheološkim nalazima da su možda neke sarmatske žene učestvovale u nekim bitkama navele su znanstvenike da dođu do zaključka da je grčki mit o Amazonkama najvjerovatnije bio inspiriran stvarnim ženama ratnicama.
Riječ je vjerovatno proizašla od iranskog etnonima „ha-mazan“ čije je prvobitno značenje bilo „ratnici“. Veznik je vjerovatno glosa Hesihija iz Aleksandrije ἁμαζακάραν πολεμεῖν Πέρσαι (hamazakaran — voditi rat (perzijski), sa indoiranskim korenom kar – „voditi“ koji se također pojavljuje u riječi „karma“).
Gdje su živjele ove žene
Prema narodnom vjerovanju, Amazonke su živjele u području Pont kraj Crnog mora, gdje su osnovale kraljevstvo pod vodstvom kraljice po imenu Hipolita („ona koja pušta svoje konje na slobodu“). Prema vjerovanju, osnovale su mnoge gradove, između ostalih Smirnu, Efes, Sinop i Pafos. Prema Eshilu, u davnoj prošlosti živjele su u zemlji Skita, pored Azovskog mora, ali su se kasnije preselile u Temiskru, na rijeku Termodon (danas rijeka Terma u severnoj Turskoj).
Herodot ih je nazivao Androktonama — ubojicama muškaraca — i tvrdio je da su se na skitskom jeziku zvale Oiorpate i da je to skitsko ime imalo isto značenje. Prema nekim verzijama narodnih vjerovanja, muškarcima nije bilo dozvoljeno da borave i da imaju seksualne odnose u zemlji Amazonki.
Ali, jednom godišnje, u cilju održanja vrste, Amazonke su posjećivale Gargareance, susjedno pleme sastavljeno samo od muškaraca. Muška djeca koja bi se rodila nakon tog susreta bila su ili ubijana, ili slana njihovim očevima ili napuštena u divljini na milost i nemilost divljim zvijerima, a ženska djeca su se zadržavala, te su ih njihove majke učile kako da obrađuju zemlju, love i ratuju.
Gdje se pojavljuju Amazonke
U Ilijadi, Homer ih spominje pod imenom Antianeira („one koje se bore kao muškarci“).
Amazonke se pojavljuju u epizodi sa Argonautima, koji su nabasali na otok Lemnos na svom putu ka zemlji Kolhidi. Argonauti su na otoku našli samo žene, kojima je vladala kraljica Hipsipila. Otoku su dali ime Ginaikokratumena, što znači „vladavina žena“.
Apolonije s Rodosa piše da su žene Jasona i njegove suborce dočekale s pričom o tome kako je u prošlosti otok bio napadnut i kako su u borbi svi muškarci izginuli. Amazonke su zatim ponudile Argonautima da zauzmu mjesta njihovih poginulih muževa, međutim, Argonauti su odbili ponudu i nastavili svojim putem, ne znajući da su u stvari muškarci otoka poginuli od ruke sopstvenih supruga.
Amazonke se također pojavljuju u grčkoj umjetnosti drevnog perioda vezane za nekoliko grčkih legendi. U Ilijadi se pominje da su Amazonke napale Likiju ali su bile pobijeđene. Pobijedio ih je Belerofont koga je u taj rat poslao Jobat, kralj Likije, u nadi da će u tom boju izgubiti život. Ilijada spominje grob kraljice libijskih Amazonki, Mirine, koja je, prema Diodoru, povela svoje Amazonke u rat protiv Libije i Gorgona.
Ratni pohodi
Napale su Frigijce, kojima je pomogao Prijam, kralj Troje, tada još uvijek veoma mlad (Ilijada, III, str. 189). Međutim, mnogo kasnije, njegove protivnice, Amazonke, stati će na njegovu stranu u Trojanskom ratu protiv Grka pod vodstvom kraljice Pentesileje, „rođene Tračanke“ (Kvint Smirnjanin), koja je poginula od Ahilove ruke, kako se to tvrdi u Etiopidi koja nastavlja Ilijadu (Kvint Smirnjanin, I; Justin, II; Virgilije, Enejida, I, str. 490).
Jedan od zadataka koje je Euristej dao Heraklu bio je da se domogne pojasa amazonske kraljice Hipolite (Apolidor, II, 5). Herakla je pratio Tezej, koji je zarobio princezu Antiopu, Hipolitinu sestru, što je dovelo do napada na Atiku u kom je Antiopa poginula boreći se na Tezejevoj strani. U drugim verzijama, Tezej se ili ženi Hipolitom, a u drugim Antiopom koja ostaje u životu. Borba između Atenjana i Amazonki je dosta obrađivana u umjetnosti, čak postoji cijeli jedan umjetnički rod — amazonomakija — mramorni bareljefi kao što je onaj sa Partenona ili skulpture mauzoleja u Halikarnasu.
Također se vjeruje da su Amazonke poduzele ratni pohod protiv otoka Leukos (danas Zmijski otok u Crnom moru) na ušću Dunava, gdje je Tetida rasula Ahilov prah. Duh mrtvog heroja se pojavio i preplašio konje te su se dali u trk i pregazili napadače koji su morali da se povuku.
Amazonke u vrijeme Aleksandra Velikog
Također su bile poznate i u vrijeme Aleksandra Velikog. Neki od Aleksandrovih biografa spominju amazonsku kraljicu Talestridu koja je posjetila Aleksandra i potom rodila njegovo dijete. Međutim, nekoliko drugih Aleksandrovih biografa poriču ovu tvrdnju, uključujući i veoma cijenjeni sekundarni izvor, Plutarha. U svojim spisima, Plutarh spominje trenutak kada Aleksandrov pomorski komandant, Onesikrije, čita epizodu sa Amazonkom kralju Trakije, Lizimahu koji je bio član te ekspedicije. Lizimah se nasmiješio i upitao: „A gdje sam onda ja bio?“.
Potomci Amazonki
Herodot tvrdi da su Sarmati bili potomci Amazonki i Skita i da su njihove žene „nastavile da od tog dana do sada (to jest, do 440. p. n. e.) da njeguju drevne amazonske običaje tako što su često išle u lov na konjima sa svojim muževima; učestvovale su u bitkama i nosile iste haljine kao i muškarci“. Dalje, Herodot kaže da „ni jedna djevojka se nije udavala dok prethodno ne bi ubila muškarca u nekoj bitki“.
U Herodotovoj priči, grupa Amazonki je prešla Azovsko more i došla u zemlju Skita blizu jugoistočnog dijela Krima. Kad su naučile skitski jezik, pristale su da se udaju za skitske muškarce pod uvjetom da ne budu prisiljavane da poštuju običaje skitskih žena. Prema Herodotu, ova grupa se preselila na sjeveroistok i naselila se oko rijeke Don od koje su kasnije nastali Sarmati. Prema Herodotu, Sarmati su se borili na strani Skita protiv Darija Velikog, perzijskog kralja, u 5. stoljeću prije nove ere.
Kako Hipokrat opisuje Amazonke
Hipokrat ih opisuje kao žene bez desne dojke i objašnjava proces koji se primjenjivao kako bi se spriječio rast dojke i sva snaga usmjerila na desno rame i ruku. Kaže da su imale bronćani instrument kojeg su grijale do usijanja pa ga onda prijanjale na desni dio grudi djevojčica. Ali, stručnjaci se slažu da Amazonke nisu imale dovoljno medicinskog znanja da bi mogle da izbjegnu obilno krvarenje ili infekciju da je stvarno dolazilo do takve vrste ablacije dojke. Drugi tvrde da je odstranjivanje dojke moglo da se izvodi uz pomoć instrumenata naročito dizajniranih za tu svrhu.
Kako Herodotovi, tako i Hipokratovi spisi svjedoče o tome da su Sarmati željeli da svoje žene pretvore u snažne ratnice i lovce. Arheološki nalazi izgleda da potvrđuju postojanje žena ratnika kao i aktivnu ulogu sarmatskih žena u vojnim operacijama i društvenom životu. Grobovi naoružanih sarmatskih žena čine oko 25% od ukupnog broja nađenih grobova sarmatskih ratnika. Obično su bile sahranjivane sa lukom.
Činjenice
Ruski arheolog Vera Kovalevskaja ističe činjenicu da, kad su skitski muškarci bili u ratu ili lovu, njihove žene su mogle same da brane sebe, životinje i pašnjake bez ikakvih problema. Kako su Skiti sve više napredovali kroz Aziju, stekli su skoro potpunu hegemoniju na Bliskom istoku, tako da su tijekom 28 godina provodili veliki dio godine u ratovima. Tijekom tog perioda, žene ne samo da su morale same da se brane, nego i da se porađaju, tako da ovo vjerovatno može biti osnova iz koje je potekla ideja da su Amazonke imale seksualne odnose jednom godišnje sa svojim susjedima, u slučaju da je Herodot želio da ovu tvrdnju zasniva na stvarnoj činjenici.
Amazonke bile stalna opasnost
Prema Vürtheimu (De Ajacis origine, 1907), Amazonke su bile grčkog porijekla: „Sve Amazonke su bile Dijane, a sama Dijana je također bila Amazonka“. Pretpostavlja se da sama činjenica da je pokoravanje Amazonki bilo dato u zadatak dvojici poznatih junaka grčke mitologije, Heraklu i Tezeju (koji su uglavnom slani da se sukobe i potčine čudovišta i nemani koje sami po sebi ilustriraju stalne i velike opasnosti) govori da su ih Grci smatrali velikom i stalnom opasnošću na obali Male Azije.
Također, jedno od tumačenja nastanka ovog mita je da one predstavljaju sukob između grčke kulture kolonija na Crnom moru i primitivizma autohtonih stanovnika. Veoma je moguće da su time Grci pokušali da predstave svoju kulturu kao civilizacijski centar a urođeničko stanovništvo na područjima koje su ih okruživale, kao divljake.
Srednjovjekovni i renesansni autori povezuju Amazonke sa izumom ratne sjekire. Ovo se vjerovatno odnosi na sagris, oružje u obliku sjekire koje se u antici vezivalo kako za Amazonke tako i za skitska plemena. Paulus Hektor Mer izražava svoje čuđenje činjenicom da su jedno takvo „muško“ oružje mogle da izmisle žene, ali prihvaća takvo objašnjenje iz poštovanja prema autoritetu Johanesa Aventusa.
IZVOR: bwmistery.blogspot.com
