Smiješna besmrtnost duše
Kaže on da svi priželjkuju besmrtnost duše, a onda ne znaju što bi sa sobom kada nedjeljom poslijepodne pada kiša. Malo šale na temu besmrtnost duše kroz smiješne slike.
Što vi mislite – Da li postoji besmrtnost duše, te da li nakon kraja života na ovom svijetu idemo na drugi svijet? Možete malo reći svoje mišljenje u komentarima i pogledajte ostale smiješne slike. Ugodna zabava. 🙂
Pročitaj još: Duša
Duša je, prema mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, nematerijalna komponenta čovjekova života, tj. unutarnji princip tijela.
Kada promotrimo čovjeka, odmah opažamo da se on ne sastoji samo od duše ili samo od tijela, već u njemu tijelo i duša skupa tvore jednu jedinstvenu cjelinu. “Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela.” (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13, 24)
Smatra se da se duša nalazi u cijelome tijelu. Stoga se kaže da je duša u cijelomu tijelu definitive, to jest ona je po svomu bivstvovanju na svim pojedinim mjestima tijela.
U Analitičkoj psihologiji
Termin duša (Anima) našao je posebno mjesto u dijalektici analitičke psihologije. Carl Gustav Jung je pod pojmom Anima smatrao psihološku funkciju veze između svjesnog i nesvjesnog. Anima (Anima Mundi = Duša Svijeta) je jedna iskonska slika kolektivno nesvjesnog. Ona predstavlja nesvjesnu žensku figuru koja kompenzira mušku svijest, kao što animus (duh) predstavlja nesvjesnu mušku figuru koja kompenzira svijest kod žena. Anima i Animus općenito personificiraju nesvjesno, oni se kao arhetipske figure mogu preobražavati poprimajući različite oblike. U svom religioznom aspektu Anima i Animus (Duša i Duh) predstavljaju psihičku cjelovitost i potpunost koju je Jung označio kao Jastvo ili Vlastitost (Selbst). Vlastitost je jedna (idealna, duhovna) količina koja u sebi obuhvaća i svjesno ja, pa je stoga izraziva samo u paradoksima.
IZVOR: Wikipedija
Paradoks
Paradoks (grč. παράδοξος, paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje) jest misao i figura koja u sebi sadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili nekom ispravnom zaključku. Paradoks se ne mora odnositi na nešto općeprihvaćeno: dovoljno je da pretpostavka implicira vlastitu negaciju i obratno da se naziva paradoksom. Paradoks je važno sredstvo u govorništvu jer se njime postiže veća uvjerljivost misli koju govornik zastupa. Prema definiciji koju daje Mark Sainsbury paradoks je: „Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka”. Za Gilberta Keitha Chestertona paradoks je istina okrenuta naglavčke kako bi privukla pozornost. U filozofiji i ekonomiji termin se koristi kao sinonim za antinomiju.
IZVOR: Wikipedija
