Možemo li ikako utvrditi postoji li život nakon života? Mnogi tvrde da su primili poruke od preminulih koji su otišli na drugi svijet. Te poruke su, barem tako izgleda, dokaz da ipak postoji zagrobni život. Snimka objavljena iz mrtvačnice prikazuje tijelo mrtve osobe te duha koji napušta tijelo i odlazi na drugi svijet. Nije poznato da li je snimka autentična ili je fotomontaža.
Drugi svijet i parapsihologija
Britansko “Društvo za parapsihologiju” (SPR) surađivalo je u početku svog djelovanja s čitavim nizom visoko školovanih senzitivaca. Među njima je najviše bilo žena. Neke od tih žena bile su psihički mediji. Većina od njih su bile obdarene prekognicijom – sposobnošću predviđanja budućih događaja.
Razlikovanje ovih dviju vrsta medija je to značajnije i zbog činjenice da je psihičkih medija sve manje zahvaljujući znatno poboljšanim metodama ispitivanja i kontrole njihovog ponašanja. Međutim, skeptici i dalje vjeruju da i danas, jednako kao i ranije, postoje velike mogućnosti otkrivanja mogućih prijevara i manipulacija. I to je jedan od razloga zašto tek neki mediji pristaju na testiranje njihovih navodnih, parapsiholoških sposobnosti.
Međutim, postoji i druga mogućnost, o kojoj se vodi premalo računa. Ona se svodi na opasnost da visoke tehnologije kontrole parapsiholoških fenomena, u čijim temeljima stoje nama još gotovo nepoznati principi i mehanizmi, priječe već u začetku pojavu i razvoj parapsiholoških fenomena. Isto tako, znanstvenik koji vodi eksperiment, a koji je izraziti skeptik kada se radi o parapsihološkim pojavama, može puno upropastiti seansu i prije nego što je započela.
Izvanosjetilne spoznaje
Iako mnogi mediji izvode doista začuđujuće radnje, pripadnici spomenutog britanskog Društva za parapsihologiju bili su i ostali podijeljeni kada je u pitanju život nakon života. Postoji, međutim, jedinstveno mišljenje kad se radi o prijenosu misli – duhovnoj komunikaciji, odnosno nematerijalnom prijenosu misli, osjećaja, slika i tonova, pa čak i mirisa. Naime, pripadnici tog udruženja tvrde da su ti fenomeni dokazani i da ih se ponovno može dokazati.
Izvanosjetilna spoznaja i psihokineza su za neke medije poslužili kao dokaz da postoji drugi svijet. To je prilično sporno. Tek su radovi J.B. Rhinea, koji je bacio znanstveno težište na istraživanja paranormalnih pojava, otvorili nove putove spoznaji tih problema.
Izvanosjetilnom spoznajom kojom barataju mnogi mediji, često se mogu dobiti gotovo nevjerojatno precizne informacije i objašnjenja kada je u pitanju zagrobni život. Pri fenomenima izvanosjetilne spoznaje, međutim, može se duh nekog čovjeka “uklopiti” u duh neke druge osobe, pa se kao izvor tako dobivenih informacija često proglašavaju pokojni srodnici.
Drugi svijet i psihokineza
Psihokineza, opet, obuhvaća fizikalno neobjašnjive pojave izazvane djelovanjem psihičkih sila na razne predmete. Tako, na primjer, pomiču se materijalni predmeti, izaziva se kucanje na površini stola. Sve te i druge neobične pojave u prostoru gdje se odvija seansa mogu se tumačiti kao manifestacija nama nepoznatih snaga ljudskog duha.
Postoje čak i takva razmišljanja iz kojih proizlazi da za prijenos i prikupljanje i povrat raznih informacija uopće nisu potrebni izvanosjetilni modaliteti kao što su vidovnjaštvo, telepatija ili prekognicija. Ako bi tome doista bilo tako, izgubili bismo svaku nadu da postoji dokaz za život nakon života. U tom slučaju svaka poruka nekog pokojnika – bez obzira kako ona bila osobna ili točna – bila bi iz nekog drugog, još tajanstvenijeg izvora.
Teozofi bi taj fenomen opisali kao “svjetsko sjećanje”, drugi bi opet rekli da je posrijedi “kolektivno sjećanje”. “Svjetsko sjećanje”, kao kronika Akasha, trebalo bi, prema tome, sadržavati sve događaje, sve misli i sve osjećaje od početka svijeta, pa do naših i budućih dana.
Određeni, osobito nadareni mediji, bili bi u stanju čitati iz Akasha kronike. Moglo bi se govoriti da se u mediju, možda u njegovoj podsvijesti, na nama nepoznat način nalaze sve informacije koje se traže, a on ih može iščitati već prema potrebama i okolnostima.
Svjedočenje u prilog za život nakon života
Postoje i druga dva prilično jaka argumenta protiv iskaza medija, a koji bi trebali svjedočiti u prilog za život nakon života. Tako, na primjer, takozvana “kontaktna osoba” preko koje se javlja osoba koja je otišla na drugi svijet, odnosno komunikator, a koji se javlja kroz medij, može biti tek oblik medijeve podijeljene ličnosti. Ovdje dolaze do izražaja određeni mentalni procesi koji su izdvojeni od glavnih moždanih tijekova i počnu živjeti vlastitim životom.
Kad ta “druga” ličnost postane dovoljno snažna, može potpuno ovladati ponašanjem medija, a u brojnim slučajevima, kad se radi o mediju, mogu dovesti i do teških duševnih oboljenja. To se ponekad dešava kod, na prvi pogled, normalnih osoba u stanju hipnoze. Moguće je da su mediji već po svojoj prirodi skloniji takvim stanjima. Odnosno, moguće je da oni pokazuju više ličnosti na lakši način od drugih, koji su apriori skeptici prema svim, a osobito paranormalnim pojavama.
Drugi svijet i razne imitacije
Ovdje bi trebalo spomenuti još jednu neobičnu sposobnost ljudskog duha. Radi se o mitopiji – sposobnosti automatskog pisanja, odnosno slikanja. U svezi tih pojava nastali su brojni mitovi i velike priče koje zvuče nevjerojatno uvjerljivo. Fenomeni koji karakteriziraju mitopiju nastaju u stanju hipnoze kad se hipnotizirani vraća u svoje ranije živote.
Pri tome se javljaju “nesvjesni lažni iskazi” pri čemu pojedinci senzitivci imitiraju rukopis, glas, svojstva i način ponašanja preminulih osoba koje su otišle na drugi svijet. Najčešće se radi o imitiranju slavnih slikara i kompozitora.
I ovdje duh može prikupljati informacije, da tako kažemo, iz druge ruke, izvlačeći ih iz duha neke druge osobe. U ovom slučaju, međutim, nameće se pitanje odakle takve informacije toj “drugoj osobi”, ako one odgovaraju stvarnosti.
Slično vrijedi i za medije koji u stanju transa pjevaju, ili izgovaraju rečenice na stranim jezicima kojima nikada nisu ovladali u svjesnom stanju. Ovo posljednje se označava kao ksenoglosia. Ona nudi prilično bizarno objašnjenje koje može poslužiti kao dokaz da postoji život nakon života.
Kružna komunikacija
Već prilično dugo javnosti su poznati tzv. “kružni korespondenti”. Pri tome se radi o dijelovima raznih poruka koje su primljene na različitim mjestima, u različito vrijeme, od dva ili više senzitivaca. Kad se te, tako odvojene poruke, koje inače nemaju nikakvog smisla, sastave, one ga, odjednom dobivaju. Primjeri ovakve “kružne korespondencije” prikupljaju se već nekoliko desetljeća.
Prva svjedočanstva o ksenoglosiji potječu iz vremena utemeljenja britanskog “Društva za parapsihologiju”. Brojni njegovi članovi su posvetili sav svoj život da istražuju drugi svijet. Mnogi članovi tog društva su uvjereni da su stupili u kontakt sa svojim utemeljiteljem, koji im je poručio: “Kad vam prenosimo standardnu i razumljivu informaciju, vi ćete pomisliti da se radi o prijenosu misli. Pronađite oblik komunikacije koji će izbjeći takvu mogućnost interpretacije”.
Željeni efekt “kružne komunikacije”
Istine radi, treba reći da nikada nikome ranije nije uspjelo prenositi misli koje su bile razdijeljene i prenesene raznim medijima. U brojnim pokusima, članovi spomenutog britanskog društva su pokušavali uspostaviti kontakt s vlastitim preminulim članovima koji su otišli na drugi svijet, no željeni efekt “kružne komunikacije” nije nikada postignut. Međutim, rezultatima takvih pokušaja se ipak ne može odreći svaka dimenzija izvanosjetilne spoznaje.
Dapače, misli se da upravo kontakti s pokojnicima koji su otišli na drugi svijet, ma kakvi oni bili, svjedoče u prilog da postoji život nakon života. Međutim, da bi takve hipoteze dobile doista posve vjerodostojnu potvrdu, bit će potrebno iznaći druge eksperimente koji će nedvojbeno dokazati da se njihovi rezultati i događanja doista odvijaju na “onom svijetu”, a ne u svijesti pojedinca ili grupe.
Drugi svijet i domišljena komunikacija
Ponekad se tijekom seanse, posve neočekivano, javi posredstvom komunikatora osoba koja je posve nepoznata sudionicima eksperimenta. Ipak, ona otkriva informacije koje se kasnije pokazuju kao točne. Vjerojatno se i ovdje krije neki oblik izvanosjetilne spoznaje. Na koncu, zašto bi neki medij morao dobivati isključivo one informacije za koje su zainteresirani sudionici seanse?
Prema različitim svjedočenjima, izgleda da čovjek na pragu smrti susreće mrtve prijatelje i pokojne pripadnike obitelji. Oni kao da dolaze u želji da budućem pokojniku zažele dobrodošlicu na kada i on dolazi na drugi svijet. Vrlo je vjerojatno da se ovdje radi tek o halucinacijama. Dakle, o prirodnom mehanizmu koji nam olakšava prijelaz iz života u smrt, odnosno, ako vam je to prihvatljivije, iz ovog na onaj drugi svijet.
No, kako onda objasniti slučajeve kad čovjek na samrtnoj postelji izgovara ime pokojnog prijatelja, za čiju smrt nije ranije nitko mogao znati.
Klinička smrt i tamni tunel
U drugoj polovici 20. stoljeća istraživani su slučajevi u kojima su ljudi bili klinički mrtvi, da bi se potom vratili u život. Svi ti ljudi iznose slična sjećanja, opisuju slične događaje, bez obzira jesu li prije kliničke smrti vjerovali u zagrobni život ili nisu.
Gotovo bez izuzetka, oni tvrde da su tijelo napustili pri punoj svijesti, da su potom lebdjeli kroz tamni tunel. Na njegovom su kraju ugledali svjetlost. Kad su izašli iz tunela, našli su se pred sjajnim bićem. U pravilu, ono je bilo toliko sjajno da nisu mogli gledati u njega. Ovo biće, već ovisno o vjerskoj pripadnosti pokojnika, dobiva različita imena.
Ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, a pripadaju kršćanskoj vjeroispovijesti, govore da su bili u raju. Tamo su susreli neke od svojih poznanika i pripadnika obitelji. Bili su ispunjeni neopisivim osjećajem mira i sreće. Tada su, međutim, bili suočeni s činjenicom “da još nije došlo njihovo vrijeme” i da će se morati vratiti na ovaj svijet. Usprkos snažnom uvjerenju, vraćeni su u vlastito tijelo.
Zanimljivo je i značajno da ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, više ne iskazuju strah od smrti.
Drugi svijet i iskustva u kritičnim trenucima
Daljnje dokaze da bi postojala egzistencija s onu stranu našeg fizičkog postojanja pružaju takozvana izvanosjetilna iskustva “out of body experience” (OOBE). U takvom slučaju čovjek ima osjećaj kao da je napustio vlastito tijelo. Ovakva se iskustva najčešće javljaju u osobito kritičnim trenucima. Na primjer, prilikom teških prometnih nesreća, kod teških operacija ili pak pod djelovanjem droga.
Ponekad se događaju doista neobične situacije. Bolesnik koji je bio pod narkozom, opisuje liječniku i sestrama sve što se dešavalo tijekom operacije. Počevši od opisa zahvata, pa sve do izgovorenih riječi. Neki su ljudi, dapače, uvjereni da mogu napustiti svoje tijelo prema vlastitoj želji. Oni to navode kao dokaz da mogu postojati i u nekoj izvanosjetilnoj dimenziji. To bi bio dokaz da postoji život nakon života.
Eksperimenti
Postoje ljudi koji još za života dogovaraju eksperimente čija je svrha da uz pomoć medija, nakon njihove smrti, dokažu vlastito postojanje. Do sada takvi pokušaji nisu doživjeli osobit uspjeh. Istina, neki su i uspjeli, ali su toliko malobrojni da su statistički zanemarivi. Ljubavni parovi, životni suputnici, pa i veliki prijatelji ponekad dogovaraju da će se onaj, koji prvi umre i ode na drugi svijet, javiti pod određenim okolnostima onome tko je ostao na ovom svijetu.
Navodno, bilo je takvih slučajeva. No, koliko su oni vjerodostojni, drugo je pitanje. Naime, briga i bol za pokojnikom, odnosno pokojnicom, kod onog koji pati može izazvati samoindukciju, odnosno pojavu halucinacija u kojima se vidi ono što se želi vidjeti, odnosno doživjeti. Na taj se način onaj koji se nalazi u tuzi, samo tješi.
Drugi svijet i teorije reinkarnacije
Teorije reinkarnacije ne obećavaju samo život nakon života i ponovno rođenje (dapače, u bezbroj navrata). One daju i tumačenja zašto smo uopće rođeni. Povratak u ranije živote pod djelovanjem hipnoze, spontana sjećanja djece na njihove ranije ličnosti, kao i fenomen poznat pod imenom deja-vu – već viđeno, govore da teoriju reinkarnacije ne bi trebalo lako odbacivati.
Mnogi ljudi vjeruju da moraju proživjeti mnogo puta život na Zemlji, prije nego im duša bude posve prosvijetljena. Tek potom, ispunit će uvjete koji će im omogućiti da se uzdignu na čisto duhovnu razinu.
Većina ljudi vjeruje u zagrobni život
Prije nekih 50-tak godina pojavile su se magnetofonske vrpce. Na njima su, navodno, bili snimljeni glasovi pokojnika. Iz te pojave se potom razvio pravi kult. Sve što se, međutim, trenutačno može reći o ovom fenomenu, barem kad je u pitanju život nakon života, jest da on ne pruža nikakve dokaze da postoji zagrobni život. Bez obzira o čijim se glasovima radilo i odakle oni dolaze.
Usprkos rastućem zanimanju za nadnaravno i za sva područja parapsihologije, treba ipak primijetiti da većina ljudi ipak vjeruje da postoji zagrobni život. Pa makar i netjelesnog, odnosno beztjelesnog. Pripadnici raznih vjera takvo uvjerenje temelje upravo na vjerskim poukama.
Vjerovanje u život nakon života nam dolazi iz daleke prošlosti i duboko je uvjereno u vlastitu svijest i podsvijest. Pogrebni rituali u svim dijelovima svijeta, o tome rječito svjedoče. Istina je, međutim, da na kraju svakog ovozemaljskog života stoji smrt. Međutim, kada je u pitanju drugi svijet, dileme uvijek postoje.
VJERUJETE LI VI U ZAGROBNI ŽIVOT I DA LI STE IMALI ISKUSTVA KLINIČKE SMRTI? MOŽETE NAM REĆI U KOMENTARIMA. HVALA
