U ovoj objavi možete pročitati nešto kada su u pitanju fatimska proročanstva. Ukratko, Fatima je hodočasničko središte Gospe Fatimske u Portugalu i jedno od najvažnijih Marijanskih svetišta Rimokatoličke crkve u svijetu.
Fatimska proročanstva i kako je počelo
Dok se 13. svibnja 1917. godine po crkvama u svijetu čitalo pismo Benedikta XV. “Ponizna službenica Gospodnja”, a Europom bjesnio I. svjetski rat, zbilo se prvo ukazanje u Fatimi. Papa Benedikt XV. se spomenutim pismom „javno“ obraćao Isusovoj majci da zaustavi rat i zahtjevao je da se po cijelom svijetu organiziraju molitvene akcije za mir na čelu s dječicom. U istom dokumentu naređuje da se zaziv “Kraljice mira, moli za nas” i službeno uvrsti u Gospine litanije. Tog istog dana Eugen Pacelli, budući papa Pio XII. (za čijeg će pontifikata biti vođen najveći dio II. svjetskog rata – na koji se i odnosio velik dio fatimskih poruka), biva iz ruku pape Benedikta XV. zaređen za biskupa. Ne zaboravimo da je Portugal još od XII. stoljeća bio posvećen BDM. No u trenutcima fatimskih ukazanja odnosi između aktualne vlasti i Vatikana su bili u prekidu. Položaj Katoličke Crkve je bio nezavidan.
Po čemu se ukazanja u Fatimi razlikuju od ostalih Gospinih ukazanja?
Ukazanja u Fatimi posebna su po tome što je Gospa dala velikom broju ljudi znak svoje prisutnosti. Po nekim izvještajima i do 100 000 ljudi svjedočilo je fenomenu nazvanom “Čudo sunca”. Fenomen se dogodio prilikom posljednjeg Gospinog ukazanja, 13. listopada 1917. godine. Čak i novinari, koji su bili ateisti, izvijestili su o tom nebeskom događaju. Sunce se brzo kretalo nebom naglo mijenjajući smjerove, u nekoj vrsti “plesa”. U proteklih 100 godina znanstvenici su pokušavali objasniti taj događaj pomoću više teorija uključujući optičke i astronomske fenomene. Ipak, ta objašnjenja ne zadovoljavaju. Jednostavno zato što je događaj vidjelo na desetke tisuća svjedoka pa se ne može tvrditi da im se svima to samo pričinilo. Događaj “Čudo sunca”, poznat u portugalskom tisku kao “O Milagre do Sol”, a u engleskom kao “Miracle of the Sun”, mogao se vidjeti u krugu od čak 18 kilometara od mjesta gdje se Gospa ukazala.
Crkva je više puta protumačila da proroštva, pa i ona najgora. Ona ne bivaju najavljena kao neizbježni događaji ako narod ostane vjeran Bogu, ako se moli i obrati. I Bog oprašta. On ne želi nikada smrt grješnika, pred kajanjem, molitvama, darovima pravednih.
Fatimska proročanstva – poruke
Ivan Pavao II., u noći između 13. i 14. svibnja 1981., bio je na rubu smrti. To sada jako dobro znamo. Znamo da su svi bili uvjereni da će Papa te noći umrijeti pa je čak odlučeno pripremiti priopćenje o smrti, ali dogodilo se čudo. Proroštvo se nije ostvarilo jer je intervenirala molitva vjernika i majčinski zagovor Marije. Papa je bio uvjeren u sve to.
Kardinal Angelo Amato, od 2002. do 2008. nasljednik kardinala Bertonea na mjestu tajnika Kongregacije za nauk vjere, koji je imao pristup cijeloj dokumentaciji sestre Lucije („imao sam privilegij držati u rukama i čitati originalne rukopise koji se tiču Fatimskih tajni i njihove poruke“) aktualizirao je treću tajnu u vrijeme pape Franje (tijekom predavanja na kongresu na papinskom sveučilištu Antonianumu 7. svibnja 2015. godine, na temu Fatimska poruka između karizme i proročanstva):
„Kao što je papa Franjo često ponavljao, Crkva današnjega vremena Crkva je mučenika, onih kršćana koje bespomoćno svednevice ubijaju samo zbog mržnje prema njihovoj nepokolebljivoj vjeri u našega Gospodina Isusa Krista. Fatimska poruka na vizionarski način podsjeća na tu dramu. Podižući zastor s konkretnih povijesnih događaja, gdje se dobrohotnoj Božjoj Providnosti suprostavlja zlokobna volja zla, onoga neprijatelja dobra koji, kao što se usudio kušati Isusa. Tako i danas nastavlja iskušavati njegovu svetu Crkvu, uljevajući u ljudska srca osjećaje neprijateljstva i smrti. Fatima, sa svojom čuvenom tajnom, bez sumnje je najproročanskije ukazanje modernog doba, s konkretnim aluzijama na ratove, podjele, tragedije.“
Fatimska proročanstva i zašto je Vatikan odlagao objavljivanje “Treće Fatimske tajne”?
Sama je Gospa naredila Luciji da ne odaje Treću tajnu. Međutim, kad je 1943. Lucija bila teško bolesna i sigurna da će umrijeti, fatimski biskup Correija da Silva zamolio ju je, a poslije i zatražio da u poslušnosti sve zabilježi. Tražio je da zapiše tu tajnu na papir kako ne ne bi bila izgubljena u slučaju njene smrti. Ona je čak i tada oklijevala, s obzirom da joj je Gospa bila rekla da ne otkriva tajnu. Između studenog i prosinca 1943. godine, čak je pet puta pokušala izvršiti taj nalog, ali bezuspješno:
„Ne znam što je na stvari, ali u trenutku kada pokušam spustiti olovku na papir, ruka mi počne drhtati i nisam u stanju napisati ni riječ: čini mi se da to nije prirodna napetost jer kad sjednem pisati nešto drugo, ruka mi je mirna.(…) Ali ja želim biti poslušna. Ne želim razočarati našega Gospodina i stoga se nadam da će mi on jednoga dana udijeliti tu milost.“
Ipak, na biskupovu direktnu zapovijed i s Gospinim dopuštenjem, zapisala je tajnu. Ali, stavila ju je u omotnicu na koju je napisala da može biti otvorena tek nakon 1960. godine. Kad su je upitali zašto baš nakon 1960. godine, izjavila je da joj intuicija govori da se prije te godine tu tajnu neće moći razumjeti. Kasnije su sami pape odlučili dodatno odgoditi objavljivanje Treće Fatimske tajne. Zato jer je njen sadržaj prilično uznemirujuć i postojala je mogućnost da ga komunistička sovjetska propaganda iskoristi za napad na Katoličku Crkvu.
Objava
Tek nakon što je došlo do pada komunizma u SSSR-u i Istočnoj Europi mogla je ta tajna biti pročitana javnosti. Godine 2000. papa Ivan Pavao II., sada sveti, dao ju je objaviti. To se dogodilo 13. svibnja. Tada se u Fatimi održavala svečanost proglašenja blaženima Franje i Jacinte. Papa je u propovijedi naglasio kako je „fatimska poruka poziv na obraćenje. To je poziv ljudima da napuste zmajevu igru.(…) Konačni čovjekov cilj je nebo, njegov istinski dom u kojem nebeski Otac u svojoj milosrdnoj ljubavi svakog iščekuje.(…)
U svojoj majčinskoj brizi Presveta je Djevica došla ovdje, u Fatimu, da zamoli ljude da više ne vrijeđaju Boga, našega Gospodina, koji je već mnogo izvrijeđan. Majčinska je bol potiče da govori. U pitanju je sudbina njezine djece.“ Tekst je bio predstavljen 26. lipnja na konferenciji za tisak koju su održali prefekt i tajnik Kongregacije za nauk vjere: kardinal Joseph Ratzinger i nadbiskup Tarcisio Bertone. Ovo je službeni prijevod portugalskog originala.
J.M.J. Treći dio tajne objavljene 13. srpnja 1917. u Cova da Iriji u Fatimi
Pišem iz poslušnosti Tebi, moj Bože, koji mi to zapovijedaš po njegovoj preuzvišenosti, biskupu Leirije, i po tvojoj i mojoj Presvetoj Majci. Nakon dva dijela koja sam već izložila, s lijeve strane naše Gospe i malo iznad nje, ugledasmo Anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci što je sijevao i sipao plamenove koji su izgledali kao da će zapaliti svijet. Ali gasnuli su u dodiru sa sjajem što ga je iz svoje desne ruke prema njemu upravljala naša Gospa. Anđeo je desnom rukom pokazao na zemlju i povikao snažnim glasom: “Pokora! Pokora! Pokora!” I u beskrajnom svjetlu koje je Bog, ugledasmo:’ slično kako se ljudi doimaju kad prolaze ispred zrcala biskupa odjevena u Bijelo ‘predosjećali smo da je to Sveti Otac’.
Mnogi drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, uspinjali su se na visoku planinu, kojoj je vrhu bio velik križ, kao izrađen od grubih greda hrasta plutnjaka. Prije nego je tu dospio, Sveti je Otac prošao velikim gradom koji je ležao napola u ruševinama te je nesigurna koraka i napol podrhtavajući. Ražalošćen boli i tugom, molio za duše mrtvaca na koje je nailazio na putu. Stigavši na vrh planine i kleknuvši u podnožje velikoga križa, skupina vojnika ubila ga je metcima i strjelicama. Jednako tako pomriješe jedan za drugim i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, te razni vjernici laici, različitih staleža i položaja. Pod obje prečke križa stajao je po jedan anđeo s kristalnim škropilom u ruci. U njih su skupljali krv mučenika i njome škropili duše što su prilazile Bogu.
Fatimska proročanstva – trpljenje crkve
Na samome početku teološkoga komentara, nakon što je pecizirao da se tekst „ovdje objavljuje u cijelosti“. Kardinal Ratzinger je ustvrdio da će čitatelj „vjerojatno ostati razočaran ili začuđen zbog svih nagađanja koja su bila iznesena. Ne objavljuje se nikakav veliki misterij; ne razdire se zastor budućnosti.“ Tijekom hodočašća u Fatimu 2010. godine tadašnji papa Benedikt XVI. je ustvrdio 11. svibnja da je to bilo Marijino ukazanje „poput prozora nade koji Bog otvara kad mu ovjek zatvori vrata. (…) Osim velikog viđenja Papina trpljenja, koje u prvom redu možemo povezati s papom Ivanom Pavlom II. naznačene buduće stvarnosti Crkve koje se postupno razvijaju i pokazuju.
Stoga je istina kako se osim naznačenog momenta u viđenju spominje i vidi potreba trpljenja Crkve, koja se naravno odražava u osobi Pape. Ali, Papa predstavlja Crkvu čime se, dakle, nagovješćuju patnje Crkve.“ Na koncu, na misi ispred svetišta 13. svibnja odvažio se izreći vrlo neočekivane riječi: „Bio bi u zabludi onaj tko bi pomislio da je proročko poslanje Fatime dovršeno. Na ovome mjestu ponovno oživljava onaj Božji plan koji poziva čovječanstvo od njegovih početaka: Gdje ti je brat Abel?(…) Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče! Čovjek je uspio pokrenuti kotač smrti i užasa, ali ne može ga zaustaviti.(…)
IZVOR: svjedocanstva.wordpress.com
