Bilo kakav gubitak je težak te tijekom našeg života možemo iskusiti različite vrste gubitaka kao i one posebno teške koji od nas zahtijevaju duboke promjene u načinu života, razmišljanja i promjena navika. Gubici mogu biti vrlo različiti – od gubitka mobitela, novčanika ili ključeva ili primjerice promjena mjesta stanovanja, odlazak u drugu državu i novi početak života negdje drugdje pa sve do razvoda braka ili čak trajnih gubitaka poput smrti članova obitelji.
Zašto je gubitak težak?
Najčešće zato jer donosi promjenu u naš život i od nas zahtjeva određenu prilagodbu koja nije uvijek tako jednostavna. Obično se radi o promjeni koja narušava smislene dijelove našeg subjektivnog životnog prostora i mijenja načine na koje doživljavamo i izražavamo sebe. Ako primjerice izgubimo novčanik, osim materijalnih gubitaka, tu su i različiti drugi gubici. Kartice, osobne stvari, iskaznice identifikacije… sve moramo mijenjati i stvarati novo. S druge strane, odlazak partnera i prekid ljubavne veze mijenja uobičajene načine funkcioniranja, događa se gubitak podrške, emocionalni gubitak, fizički gubitak jer iz dvoje prelazimo u jedan. I primorani smo stvarati nove navike, prilagodbene obrasce s kojima započinjemo ponovni život za sebe. Zato svi gubici nose u sebi značajan potencijal za stres, ali i transformaciju osobe.
Prilagodba
Kada doživljavamo gubitke, neovisno o težini gubitka, slijedi proces tugovanja. Naš um i naše biće kreće u prilagodbu da je taj gubitak zaista stvaran i da se dogodio. Obično se na početku kao neposredne reakcije javljaju šok i nevjerica, potom protest, ljutnja i negiranje, a zatim stabilizacija reakcija te nastavljanje sa svakodnevnim aktivnostima. Može se javiti tjeskoba, sniženo raspoloženje, tuga, ljutnja, strah kao dio normalnog procesa tugovanja. Kada govorimo o tugovanju, zapravo govorimo o načinima kako prihvatiti “srcem i glavom” realnost gubitka. Primjerice, ako se preselimo u drugu državu, neko vrijeme možemo osjećati tugu, nostalgiju za prijateljima, obitelji, gradom ili čak preispitivanje odluke. I taj rad na prihvaćanju je potreban kako bismo se što kvalitetnije prilagodili novoj sredini i odtugovali stari način života.
To je proces kojim osoba “prerađuje” ili proživljava emocije nakon gubitka koji mijenja njegov/njen način života. Obično se povezuje sa svim individualnim odgovorima koji se javljaju tijekom suočavanja s velikom promjenom. Tugovanje, ovisno o težini izgubljenog, traje onoliko koliko je nama potrebno da prihvatimo stvarnost gubitka te dopustimo da naš život krene u nekom novom smjeru koji možda nije planiran, ali može biti iznenađujuće pozitivan i osnažujući.
Kako si možemo pomoći u procesu tugovanja?
- Dopustiti si tugu (i sve druge emocije, ventilirati ih i ne dopustiti da se ukorijene u nama).
- Razgovarati s osobama od povjerenja (ili se povremeno povući nasamo kako bismo promišljali i osjećali ono što nam baš u tom trenutku odgovara).
- Plakati (ako imamo potrebu).
- Redovito se hraniti i spavati.
- Ne pretjerivati u hrani, alkoholu, cigaretama (to sve može više štetiti).
- Pronaći svoju svakodnevnu rutinu (vraćanje rutine pomaže i povratku osjećaja kontrole u naš život).
- Duhovnost, molitva.
- Osluškivati svoje “unutarnje signale” u tome koje nam aktivnosti (i društva) odgovaraju, a koje ne.
Kako možemo pomoći drugima u procesu tugovanja?
- Ne biti površni u kontaktu, ne “davati savjete”.
- Ne govoriti “Sve biti u redu” (ne znamo to).
- Možemo pokušati druge razumjeti, ponuditi podršku ili “rame za plakanje”.
- Ponuditi praktičnu pomoć.
- Zapamtiti da tugovanje traje.Pozivati osobu koja tuguje u različite aktivnosti, ali i prihvatiti ako kaže “ne”.
Tugovanje nikada nije lak zadatak, ali zato donosi nove mogućnosti, snagu koju smo mislili da nemamo i svijest da se možemo suočiti sa svime što nam dolazi u životu. Jer… slomimo se, plačemo, tužni smo, ljuti, …ali se možemo oporaviti. Ponekad je upravo osvještavanje gubitka svojevrsni “alarm” za promjenu prioriteta u svom životu. I usmjeravanje na ono što nam je važno i što želimo.
