Stoljećima je znanost nijekala svaku vrijednost bezbrojnih načina u liječenju bolesti – nijekanja je homeopatija i sve do akupunkture. Danas, znanstveno provjereni dokazi pokazuju da homeopatija ima vrijedne terapeutske rezultate, a još prije gotovo 200 godina liječnik Samuel Hahnemann iz Maissena utemeljio je homeopatiju kao iscjeliteljsku vještinu na načelu – slično se sličnim liječi. Hahnemann je ustanovio zakonitost, kako neko sredstvo u malim količinama može liječiti one simptome što ih to isto sredstvo izaziva u zdravog čovjeka!
Prije dva stoljeća, dok je medicina, unatoč nastojanju pojedinih učenjaka da se usmjeri na pravi put, još lutala u magli magije, religije i empirike, Samuel Hahnemann udara temelje homeopatije (alternativna medicina) (rođen je 1755. u Saksoniji, umro 1843. u Londonu). Dotad prakticira medicinu slijedeći terapijska načela svoga vremena: puštanjem krvi, drogama, ispiranjem, klistiranjem, kupicama za vađenje krvi, sredstvima za znojenje, purgativima i drugim sredstvima koja se u organizam unose “bilo kakvim prirodnim ili umjetnim putem”.
Uzročnici bolesti i liječenje
U Dresdenu, kamo se preselio, stekao je mnoge pacijente, ali nezadovoljan seli se u Leipzig 1789., odlučivši napustiti medicinu u onakvome obliku kakav je ona do tada izučavala i prakticirala. Posvećuje se prijevodima djela velikih autora prošlosti: produbljuje poznavanje Hipokrata, Arapa i Paracelzusa. Staro načelo smimilia similibus curentur (slično se sličnim liječi) i Hipokratova teorija po kojoj se “većina bolesti može izliječiti s pomoću samih uzročnika bolesti”, učvršćuju u Hahnemannu uvjerenje o potrebi radikalnije obnove ortodoksne medicine.
U 35. godini života, dok proživljava tešku novčanu krizu i prevodi djelo suvremenika Cullena “Predmet medicine”, osvrćući se kritički na svojstva kinina, Hahnemann otkriva pravilo po kojemu u osnovi “fenomena sličnosti” lijek djeluje na taj način što izaziva neku vrst “protugroznice”, koja pobjeđuje bolest, u ovome slučaju malariju. Uzimajući velike doze kinina, ispituje na sebi njegovo djelovanje. Poslije prelazi na živu, crveni naprstak (digitalis purpurea) i belladonu. Uvjerivši se u valjanost drevnoga načela “sličnosti” piše:
“Medicina može izliječiti samo one bolesti koje je u stanju izazvati upotrebom lijeka na zdravu organizmu. Zahvaljujući svojstvu izazivanja simptoma bolesti, lijek je i pobjeđuje”.
Te pokuse, koji se smatraju počecima homeopatije (alternativna medicina), Hahnemann provodi 1896. godine, iste godine kad u Berkleyu Jenner otkriva cjepivo protiv velikih boginja, služeći se različitim metodama homeopatije. Bio je to isti onaj put koji je čovjeka doveo do imuniteta prema difteriji, tifusu, koleri, i drugim opakim bolestima.
Homeopatija se širila
Doživši uspjehe i padove, akademske rasprave, žestoke polemike, optimistične prognoze, klevete i zanose, homeopatija (alternativna medicina) je krčila svoj put, šireći se po Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Švedskoj, Mađarskoj, Španjolskoj i SAD-u. Može se reći da je ona tipičan primjer razilaženja “ortodoksne” medicine, s jedne strane, i “heretičke” medicine, s druge strane.
Razilaženja ima i u redovima samih homeopata koji se dijele na “čiste” i “nečiste”. Nakon osnutka Međunarodnog saveza homeopata u Rotterdamu 1925. godine otvaraju se homeopatska središta u Parizu (bolnica Saint Jacques), u New Yorku (The Flowers Hospital), u Stuttgartu (Robert Bosch Krankehaus); homeopatske bolnice u Moskvi i Londonu (Royal London Homeopathic Hospital). U Italiji postoje: Homeopatska bolnica u Torinu, L’istituto nazionale di omeopatia u Rimu i Homeopatski centar u Napulju.
“Sustav umjetnosti ozdravljenja”, “Čista medicina” i “Traktat o kroničnim oboljenjima” – to su Hahnemannova djela koja sadrže organsko tumačenje homeopatske terapije. Te su osnove ostale nepromijenjene, unatoč širem poznavanju lijekova i terapijskih mogućnosti. Homeopatija (alternativna medicina) se temelji na tri glavna načina: sličnosti, individualizaciji bolesnika i ustanovljavanju lijeka.
Zakon sličnosti
“Sve su tvari otrovi: u prirodi nema ničega bez otrovnih svojstava. Samo doza stvara od nekih tvari otrov.” To je uzrečica Paracelzusa, prethodnika homeopata, a negira dotad uvriježeno mišljenje da u biti ima ljekovitih i štetnih tvari. Tu je predrasudu znanost potpuno oborila. Fluor, koji je otrovan, upotrebljava se za preventivno suzbijanje karijesa; rentgenske su zrake štetne za organizam, ali se upotrebljavaju kao terapeutsko sredstvo. Primjera ima bezbroj.
Hahnemann je, kako smo već naveli, ispitivao na sebi samome toksičnost kore kinina, zaključivši (ravnajući se poznatim načelom analogije) da je groznica koju je kora kinina izazvala u njegovom organizmu istovjetna onoj koju izaziva malarija. Nakon toga je iznio hipotezu da rezultati terapije ovise o količini upotrijebljena lijeka. Kad je jednom zaključeno da određena tvar izaziva simptome glavobolje, ona se, dakle, mogla upotrijebiti za liječenje, samo što je trebalo odrediti točnu dozu.
Tradicionalna medicina poznavala je to načelo već stoljećima, još od Hipokrata, koji je ustanovio da se “većina bolesti može suzbiti pomoću istih čimbenika iz kojih se rađa”. No, Hipokrat je naglasio i to da “zdravlje ovisi o razmjernoj mješavini kvaliteta”.
Simptomi
Budući da je ustanovio da “lijekovi liječe bolesti simptomima nalik na one što ih sami izazivaju”, Hahnemann prelazi na procjenu količine lijeka. Do tog zaključka došao je također promatranjem. Zamijetio je da određeni lijek, odgovara li simptomima određene bolesti, može izazvati, nakon očitoga oporavka bolesnika, i naglo pogoršanje. Odatle je zaključio da se “farmakološko djelovanje određene ljekovite tvari može preokrenuti u skladu s upotrijebljenom količinom”.
Hahnemann ovako opisuje proces razblažavanja ljekovite tvari: “Osobitom procedurom, dosad neizvedivom, homeopatija (alternativna medicina) razvija aktivna ljekovita svojstva pojedinih grubih, izvornih tvari, kako bi izazvala što djelotvornije njihovo djelovanje (čak u onih tvari koje do toga postupka nisu imale nikakva ljekovitog utjecaja na ljudski organizam).
“Uzmu se dvije kapi mješavine svježeg biljnog soka i alkohola u jednakom omjeru. Ta se mješavina ulije u 98 kapi alkohola, dva puta se bočica protrese, a zatim se u 29 drugih bočica koje su ispunjene svaka do 3/4 s 99 kapi alkohola, dodaje po jedna kap iz prethodne bočice, protresajući pri tome svaku bočicu po dva puta. Trideseta bočica sadrži otopinu jačine desettisućitog dijela prvotne tvari i to se obično upotrebljava.
Druge tvari
Sve druge tvari koje se upotrebljavaju u homeopatskoj medicini (alternativna medicina), na primjer, čisti metali, oksidi, sulfati, mineralne tvari, soli, itd. – razbijaju se u milijunte dijelove nakon trosatnog mljevenja i pretvaranja u prah. Od te se prašine uzme samo jedna mrvica, koja se rastvara u 27 bočica istom procedurom kao i biljni sokovi.”
Taj je citat iz Hahnemannova “Sustava umjetnosti ozdravljenja” sinteza dvaju osnovnih procesa razrade farmacijske materije u okvirima homeopatske metode. Tu su proces otapanja i proces protresanja (poslije ga je nazvao procesom pretvaranja u sok).
Otapanje posredstvom alkohola, kojima se stvara tzv. “osnovna tinktura”, bila je jedina metoda kojom su se na kraju 18. stoljeća mogle postići minimalne doze raznih tvari upotrebljavanih u terapeutici. Tim se procesom prvobitni obujam tvari pretvarao u milijunte dijelove. Uz pomoć jednog mehaničkog pomagala, Hahnemannova izuma, koji se još upotrebljava, stvorene su i danas važeće hipoteze. S pomoću tog sredstva za rastvaranje tvari postiže se njihovo učinkovitije djelovanje.
Hahnemann nije posjedovao laboratorijsku opremu naših dana, već samo dvije ruke kojima je “mučkao” bočice s “osnovnom tinkturom”.
Tipologija bolesnika
No, vratimo se Hahnemannovu procesu protresanja odnosno “pretvaranja u sok”, kako ga je poslije nazvao. Što je mislio postići time? Na što ga je upućivala intuicija? Do kakvih je promjena dolazilo u sastavu tih otopina koje je tako brižljivo pripremao?
Te otopine jedva da su nakon tolike procedure sadržavale i trag prvotne tvari, postajale su inertne. Međutim, nakon procesa protresanja ponovno su postale aktivne, razvijajući novu snagu, sposobnu za liječenje u skladu sa zakonom “sličnosti”.
U svjetlu teorije suvremene fizike, metoda protresanja izaziva oslobađanje energije lijeka. Hahnemannovo se nagađanje podudara s koncepcijom zračenja Planc-Einstein, po kojoj “dio materije pogođen (bombardiran) česticom neke energije zrači energiju”.
Jače sredstvo
Jasno je da su Hahnemannova koncepcija i metoda razrade bila zanatskoga tipa, ali je institucija bila točna. Prema mišljenju suvremenih homeopata, proces razblažavanja čini od lijeka to jače sredstvo što je manji trag prvotne tvari, tj. ako od nje ostane samo čista energija. Neki, međutim, smatraju da je taj proces pretvaranja lijeka u “mikrodoze” ujedno i slaba točka koju ima homeopatija.
Homeopatija kaže (alternativna medicina) da je svaka bolest individualna, pa u stvaranju dijagnoze valja, “ustanoviti njezine simptome”.
Jedan od najvećih predstavnika francuske homeopatske škole, Leon Vannier, kaže: “Homeopatska medicina (alternativna medicina) jest isključivo individualna, ne samo zato što liječenje mora biti pojedinačno prilagođeno, već i zato što se primjenjuje na ljudsko biće, čije osobne karakteristike homeopat mora prepoznati. Bolesnik je nositelj simptoma bolesti i predstavlja se sa svim svojim teškoćama izrazitog karaktera u kliničkom i terapijskom smislu.”
Geneza bolesti
Problem osnovnih individualnih razlika ustanovio je još Hipokrat, napominjući svojim sljedbenicima da “upoznaju bolesti kojima naginje pojedina osoba”. On je začetnik tipologije po kojoj se ljudi dijele na: sangvinične, limfatične, žučne i crnožučne ili razdražljive (ovisno o prevladavanju četiriju osnovnih životnih sokova – krv, sluz, žuta i crna žuč).
“Svaka bolest ima genezu čiji je izvor dalek i koju organizam priprema, napredujući polako godinama” – smatraju homeopati.
Svaki pojedinac različita je stanja zdravlja i predispozicija prema određenim bolestima, u skladu s tipologijom kojoj pripada. Homeopatija (alternativna medicina) klasificira ljude u tri osnovna tipa: s ugljičnom, fosfornom i fluornom konstitucijom. Leon Vannier ih ovako opisuje:
- Ugljični tip je osoba kruta i uspravna držanja, odmjerena ritmična koraka, jasnih, jezgrovitih gesta. Krutost njegova držanja susreće se u svim činima njegova života. Strpljiv i uporan, jasan i određen, uvijek u redu. Zaokupljen idejom dobrobiti, ne bježi od odgovornosti, stalno se ističući svojim autoritetom.
- Fosforični tip je nježan, loman, visok i vitak, gipka, elegantna hoda, obično skladnih kretnji. Njegovo ponašanje odaje osjećaje koji ga pokreću. To je zanesenjak, sklon dubokim patnjama, veoma senzibilna narav koja se lako oduševi i isto tako razočara; osoba koja osvaja šarmom i umiljatošću.
- Flourični tip jest biće izrazito nestabilno; nepravilno hoda, neskladnih, širokih gesta. Neuravnotežen u pravome smislu riječi. Neuravnotežen u držanju, s nedostatkom sposobnosti za koordinaciju misli. To je vrlo složena ličnost koju je teško shvatiti, sklona neočekivanim reakcijama i velikim oscilacijama, koja ponekad osvaja, a ponekad odbija.
Uloga nasljeđa
Ta klasifikacija koja služi određivanju individualnih psihofizičkih kvaliteta, nadopunjuje se podacima o temperamentu. Po Leonu Vannieru, svaki čovjek se rađa solidne građe i određenog tipa konstitucije i samo dvije bolesti mogu nakon nekog vremena utjecati na promjenu te konstitucije. To su tuberkuloza i sifilis.
“Tuberkuloza se ispoljava kao unutarnja vatra koja pali i, na koncu uništava ljudski organizam, izazivajući žestoku izmjenu tvari i progresivnu demineralizaciju. To je prava akcija izgaranja, analogna paljenju fosfora. Sifilis djeluje kao otrov koji, sasut u organizam, razbija konstitucijske elemente, iskrivljujući kosti i ligamente. Njegova se djelatnost može usporediti s destruktivnim djelovanjem fluorovodične kiseline.”
Fosforični tip je nasljedno sklon tuberkulozi. U njega je izražena stalna manjkavost minerala i gubitak kalcija kao posljedica nedostatka fosfata. Fluorični tip je pak nasljedno sklon sifilisu. Mineralizacija mu je oskudna gotovo od samog rođenja, uslijed nedostatka kalciflorida.
Kombinacije
Ne možemo se, dakako, striktno pridržavati te tipološke podjele, jer se cijeli ljudski rod ipak ne da strpati u samo tri temeljna kalupa. Vannier govori o kombinacijama, čak i u slučajevima kad su oba roditelja bolesna od TBC-a i sifilisa rezultat je pomiješan – fluorično – fosforičan ili fosforično-fluoričan, ovisno o tome koji otrov prevladava. Ostaje izolirana jedino ugljična konstitucija “koja čini prvotni oblik”.
S Vannierovom se postavkom slaže Corman koji zaključuje: “Proučavanje pojedinca upućuje nas na zaključak da je ravnoteža ljudskoga bića u određenom ambijentu posljedica kompromisa između prilagodbe toj sredini i individualnih osobina pojedinca. Prvi od tih čimbenika odražava utjecaj sredine u kojoj pojedinac živi od rođenja. Drugi čini predispoziciju organizma. Individualnost dakle ovoso o nasljeđu. U čimbeniku nasljeđa vidim dva elementa: vlastite urođene kvalitete, sa sposobnošću njihova razvijanja i čuvanja, te utjecaj sredine prikupljan pokoljenjima”.
Morfološka slika pojedinca upotpunjuje se podacima o “temperamentu” koji je po homeopatima “dinamično stanje ljudskoga bića”. Temperament se sastoji od dva elementa: atavizma, tj. veze s utjecajima roditelja i predaka, i od mogućnosti razvitka vlastitih raspoloživosti, mogućnosti.
Druga klasifikacija
Druga klasifikacija dijeli ljude na endokrine, neurovegetativne i psihičke ili na probavne, somatske i cerebrotonične. U svakom slučaju to su sasvim kliničke podjele koje se rade zato što svi ljudi ne odgovaraju osnovnoj podjeli na tri tipa. To su analitički pokušaji klasifikacije koji pomažu liječniku da upotpuni sliku o svakome pojedincu i odredi njegove predispozicije za određene bolesti.
Leon Vannier kaže: “Bolest nije prvotna činjenica, nego sama posljedica. Svaka bolest, bilo akutna ili kronična, ima posebnu genezu, a svako sistematsko traženje zaraznog uzroka bilo bi ograničavanje vlastitog mišljenja. Podrijetlo bolesti je daleko i organizam postupno priprema svoju bolest, godinama prikupljajući njezine čimbenike”.
Po Vannieru, mikrobi ne moraju izazivati bolest, niti je ona rezultat spontanoga nastajanja. “Njezin je uzročnik dubok i moramo dobro napregnuti mozak da bismo ga naslutili i pronašli. Mikrob se ne pojavljuje samo zato što je trenutak pogodan: njegova pojava je posljedica pripreme terena njegovu dolasku od strane samog organizma. Paracelzusova mumija, Kircherov otrov, Hahnemannove klice, Pasteurove bakterije i današnji virusi upućivali su u raznim epohama na potrebu upoznavanja toksičnog kvocijenta pojedinca.”
Podrijetlo bolesti
Kvocijent toksičnosti podrazumijeva elemente što su preneseni nasljedno ili pak stečeni izravno na izvoru zagađenja. Osim toga, do organskih poremećaja može doći uslijed nesreća na radnome mjestu, fizičkih i osjetilnih trauma, pogrešaka u higijeni i prehrani. Po homeopatskoj koncepciji, “podrijetlo bolesti je potpuno individualno”. Čimbenik koji stvara bolest je sam bolesnik , ne samo zbog svoje predispozicije već i zato “što joj daje određeni oblik”. Zbog toga je individualiziranje bolesnika vrlo važno za homeopatiju (alternativna medicina). Čini se da je i Roger Bacon mislio tako pišići: “Pozovete li liječnika koji je upućen u bolest od koje patite, ali koji ne poznaje vaš temperament, zasigurno se izlažete velikom riziku”.
Ljekovitost lijeka
Za homeopata su bolest, lijek i bolesnik tri nerazlučiva elementa. Ako smo zaključili da se “bolesno stanje pojedinca ispoljuje ovisno o njegovim pojedinačnim reakcijama, proizlazi da svakom bolesniku odgovara samo određeni lijek”. Homeopatsko liječenje propisuje lijekove po određenom konstitucijskom tipu i određenom temperamentu. Ovako izgleda osnovna shema glavnih lijekova koju je iznio Vannier:
- Ugljičnome tipu, podložnom autointoksikaciji: kalcijev karbonat, sumpor i njegovi derivati, crvotočina (Licopodium Clavatum), grafit, silicij, ugljen.
- Fosforičnome tipu, podložnom tuberkulozi: kalcijev fosfat, natrijev klorid, željezo, kalijev karbonat, jod, arsen, fosfor, kositar.
- Fluoričnome tipu, podložnom sifilisu: kalciflorid, živa, zlato, kalijev bikarbonat, srebrni nitrat, platina, solna kiselina, barijev karbonat.
Pri određivanju lijekova homeopatija (alternativna medicina) primjenjuje dva osnovna već spomenuta načela: načelo sličnosti i mikrodoziranje. Preparati mogu biti biljnog, mineralnog i životinjskog podrijetla. Valjanost lijekova ispoljuje se u simptomima koje oni izazivaju na zdravim organizmima. Po homeopatskoj tradiciji, simptomi na zdravom organizmu pružaju “protusliku” samoga lijeka.
Djelovanje
Prema Hahnemannovim riječima, “samo je jedan sigurni i prirodni put da bi se ustanovilo djelovanje lijeka na ljudski organizam. On se sastoji u posebnom eksperimentiranju dozama prilagođenim zdravim subjektima i u opažanju promjene psihofizičkog stanja što ga stvaraju simptomi bolesti koje te tvari izazivaju. U biti, ljekovita vrijednost ovisi o sposobnosti lijeka da mijenja zdravstveno stanje čovjeka i u uočavanju tih promjena”. Toga se Hahnemannova savjeta homeopati još pridržavaju i uz pomoć zamoraca nastoje obogatiti katalog ljekovitih tvari. Samo su dvije metode liječenja u homeopatskoj medicini: homeoterapija i izoterapija. Po Leonu Vannieru, homeoterapija se provodi davanjem malih doza ljekovite tvari dobivene metodom sličnosti. Izoterapija je metoda davanja malih količina preparata dobivenih iz sekreta i pljuvačke samoga bolesnika.
“Patogenski simptomi lijeka i simptomi bolesti trebaju se izučavati usporedo. Kad je pronađena analogija, pronađen je i lijek.”
Prakticiranje danas
Danas se homeopatija (alternativna medicina) prakticira bez većih teškoća; nastoje se pronaći novi putovi, dakako na znanstvenoj osnovi. Mnoge ljekarne raspolažu homeopatskim lijekovima, a mladi, tek završeni liječnici uzimaju to kao predmet specijalizacije. Sumnje i rezerve prema homeopatiji pomalo iščezavaju. U knjizi “Povijest homeopatije u Italiji” Alberto Lodispoto s Instituta za povijest medicine Rimskoga sveučilišta piše: “Premda se homeopatija osuđivala od strane medicinske prakse, posebice terapeutika, ne može joj se osporiti zasluga za izvedbu velikog preokreta u koncepcijama koje su u trenutku njezina rađanja bile duboko ukorijenjene”.
U revolucionarnoj klimi 18. stoljeća ona pronalazi svoj ubi consistam (oslonac) kao najprikladniji način liječenja; u razdoblju novih dostignuća, ideala, novih institucija na ruševinama preživjelih vremena, Hahnemannovo je dobro prošlo, ali je nedvojbeno ostala potreba za kritičkom revizijom naivnih liječničkih teza 19. stoljeća, kako bi se ustanovila istinitost teza koje su konstatirali, a nisu mogli i dokazati.
Zbog delikatnosti samog istraživanja postupka, skupe laboratorijske opreme, zbog preciznosti instrumenata i potrebnog specijaliziranog kadra, trebalo bi ujediniti znanstvene snage svijeta, jer bi se samo tako moglo doći do iscrpnog odgovora. Homeopatija (alternativna medicina) bi, oslobođena predrasuda 19. stoljeća i znanstveno shvaćena, možda mogla pronaći mjesto u suvremenoj medicini.
NAPOMENA: Ovaj tekst je isključivo informativnog karaktera. Za postavljanje bilo kakve dijagnoze, medicinski savjet ili liječenje obavezno se obratite svom liječniku.
