Pri utvrđivanju kako je izgledao Isus Krist stručnjaci su koristili likove na freskama iz 1. i 3. stoljeća, pronađene u sjevernom Iraku. Na tim freskama Isus Krist je prikazivan s kuštravom glavom i kratkom bradom. Maslinasta boja kože određena je po tadašnjoj klimi. O rekonstrukciji Isusova lika znanstvenim metodama BBC je snimio dokumentarac. Producent BBC-a Jean Claude Bragard ističe kako je ovo “najprecizniji Isusov izgled” koji je ikada načinjen. Za razliku od umjetničkih interpretacija, forenzički izrađen Isusov lik temelji se na svim danas raspoloživim arheološkim podacima.
Kako je izgledao Isus – Metode dodavanja “tkiva”
Prigodom izgradnje ceste u Jeruzalemu slučajno je otkriveno židovsko groblje iz prvog stoljeća. Tu su bili pokopani Isusovi suvremenici. Pronađeni ostaci davnih stanovnika Jeruzalema omogućili su britanskom forenzičkom stručnjaku Richardu Neaveu da prokušanom metodom dodavanja mišićnog “tkiva” na lubanju, rekonstruira lik tipičnog Isusovog suvremenika. Richard Neave je uspio istom metodom rekonstruirati likove nepoznatih osoba koje su izgorjele u požaru podzemne željeznice i na temelju toga prepoznate su i identificirane žrtve požara.
Isus Krist umro od unutrašnjeg krvarenja?
Nakon brojnih povijesno medicinskih istraživanja, odnosno patografija Isusa Krista, nalazi glasovitog talijanskog kirurga Nicola Cinquemanija upućuju na zaključak da je uzrok smrti na križu – unutrašnje krvarenje u predjelu grudnog koša!
Treba odmah napomenuti da istraživanje polazi od uvjerenja da je tzv. Torinsko platno ili Sveti pokrov – autentično, odnosno da je u platno od polaganja u grob do uskrsnuća bilo doista umotano tijelo Isusa Krista.
Proučavanjem Torinskog platna, Cinquemani je došao do zaključka da uzrok Isusove smrti nije bilo sporo gušenje na križu. Došlo je do unutrašnjeg krvarenja izazvano padom na Križnom putu.
Polazeći od pretpostavke da je svjetski znano Torinsko platno vjerni preslik kako je izgledao Isus Krist, talijanski kirurg na temelju tragova povreda i krvi na desnoj strani grudnog koša, tvrdi da je osoba umotana u platno neposredno prije razapinjanja na križ teško ozlijeđena.
Cinquemani pretpostavlja da je Isus Krist na Križnom putu nesretno pao. Nakon pada se u njegove grudi zabio jedan od čavala za pribijanje na križ. Tako je nastao hematotoraks ili unutrašnje krvarenje u predjelu grudnog koša. To je nakon razapinjanja na križ izazvalo brzu smrt. Iz toga proizlazi da Isus Krist nije poput drugih razapetih umirao dugo, gušeći se pribijen na križ. Ta pretpostavka objašnjava i glasan krik neposredno prije smrti, o čemu izvješćuje Markovo evanđelje. Taj bi krik, da se Isus Krist davio, naravno samo s medicinskog stajališta, bio nemoguć.
Kako je izgledao Isus Krist i medicinska rekonstrukcija umiranja na križu
Suvremena medicinska istraživanja Isusove agonije i smrti započeo je 1931. godine Pierre Barbet, zamoljen da istraži znamenito Torinsko platno. Ta i kasnija istraživanja obradili su profesori kliničke medicine – bračni par Holoubek. O svojim nalazima držali su predavanja tijekom 35 godina. Poslužili su se opisima agonije i smrti iz četiriju evanđelja, povijesnim podacima o mučenjima i pogubljenjima u Rimskom carstvu, te podacima o torturama iz koncentracionih logora u prvom i drugom svjetskom ratu. Provedeni su i etičko medicinski prihvatljivi eksperimenti na dobrovoljcima.
Bračni par Holoubek kaže da su razapinjanju na križ prethodili različiti oblici mučenja, obično bičevanje, ali ne do smrti, jer je osuđenik morao umrijeti “sramotno” na križu.
Pojedinosti o zbivanjima od Judina poljupca do Golgote, različito su opisane. Evanđelist Matej, Marko, te osobito Luka, opisuju Isusovu duševnu borbu nakon Posljednje večere uz opis ” neurovegetativnih simptoma”. Luka opisuje “krvavi znoj”, rijetku pojavu primjesa krvi u znoju, poznatu u medicini kao hematohidroza.
Put od uhićenja do stratišta na Golgoti
Prema onome što se zna o postupcima rimskih vojnika, najvjerojatnije je da su oni Isusu nakon uhićenja uvrnuli ruku na leđa, te mu nagazili na stopala onesposobljavajući ga za bijeg. Put kojim je Isus s trnovom krunom, gladan i žedan, te mučen morao prijeći od uhićenja do stratišta na Golgoti iznosi oko 3 kilometra. Oko 300 metara morao je prijeći s poprečnom gredom križa na plećima. Prikaz križnog puta s nošenjem cijelog križa pojavio se u kršćanskoj ikonografiji tek u srednjem vijeku. Prije pribijanja na križ bio je krajnje iscrpljen. Osim smanjenja krvi u žilama (hipovolemija), valja pretpostaviti da je došlo do ubrzanog rada srca (tahikardija) i ubrzanog disanja (tahipneja). Nakon pribijanja na križ, uz jaku bol, javili su se poremećaji disanja, koji su postupno doveli do smrti.
Naime, istraženo je, u raspetom položaju nemogućom postaje uporaba mišića prsnog koša za izvođenje prirodnih pokreta disanja. Sve teže disanje dovelo je kod Isusa do šoka: pad krvnog tlaka, tahikardija, slabljenje kontrakcije mišića, slabljenje srčanog mišića, poremećaj srčanog ritma, plućni edem… Jako izražena aritmija dovodi do srčanog zastoja kao konačan uzrok smrti.
Ova medicinska rekonstrukcija kako je izgledao Isus Krist na križu i umirao koju su načinili bračni par Holoubek, te način na koji je izdahnuo Isus Krist, bili su aktuelni do dana kada je svoje istraživanje obznanio talijanski kirurg Nicolo Cinquemani, a po kojemu je Isus Krist umro od unutrašnjeg krvarenja.
