Kontinenti zemlje se pomiču te je to očito i danas. Uzrok svim pomacima, osim klizanja kontinenata po magmi, su i “konvektivne struje”, toplinske struje koje nastaju u unutrašnjosti Zemlje.
“Iznad Mjesečevog obzorja polako se uzdigla golema kugla, ovijena plavičastom svjetlošću, daleka, tajanstvena, skrivajući poznato lice svojih mora i kontinenata iza pokretljivih koprena oblaka.” Ovako su opisali “izlazak Zemlje” prvi astronauti koji su 1968. godine kružili oko Mjeseca.
Prema novim spoznajama što nam je dala astrofizika, Zemljina se starost procjenjuje na pet do šest milijardi godina. Vjerojatno je nastala od užarenog plinskog oblaka koji se kasnije pretvorio u tekuću vatru i na kraju se na površini ukrutio. U arhaiku su nastala pramora i prakontinenti. Prva izbijanja vulkana i prva stvaranja planina počela su oblikovati njeno lice.
Dok se prije pretpostavljalo kako se Zemlja u tijeku ohlađivanja sve više smanjivala, pri čemu su se planine stegle u slojeve, danas učenjaci sve više vjeruju da se Zemlja rastegla i da joj je ponegdje pukla “preuska koža”, Zemljina kora. Uslijed ekspanzije nastala su područja dubokih mora, pa su ih preplavile duboke mase vode. Vanjski utjecaji, kao što su voda i led, vjetrovi i toplina, oblikovali su površinu Zemlje, te je ucrtali takvom kakvu je mi danas poznajemo. Svatko zna da je vanjski sloj Zemlje podvrgnut stalnim promjenama. Naprotiv, oblik kontinenata običavamo smatrati nečim stalnim. Pritom je geofizičar i polarni istraživač Alfred Wegener već prije šezdeset godina iznio teoriju koja je uzdrmala te predodžbe. Njegova je teorija kao teorija o pomicanju kontinenata postala u znanosti čvrsti pojam. Upravo u posljednje vrijeme geolozi i geofizičari opet raspravljaju o njoj.
Živimo u geološko nezavidnom periodu Zemljine povijesti, za koji smo sami krivi. Ozonske rupe, smanjene minerala i kisika što uvjetuju i promjene klime, stalne i učestale probe, sve to mijenja lice Zemlje.
Kontinenti zemlje na težoj podlozi magme
Ali, što je uistinu s teorijom o kretanju kontinenata? Uslijed čega se kreću i kamo? Koje su sile za to odgovorne? Wegener je pošao od pretpostavke da kontinenti i veliki otoci, kao lakše mase (sial) sastavljene od elemenata silicija i aluminija, plivaju poput ledenih santi na težoj podlozi magme koja je sastavljena i od težih elemenata: silicija i magnezija (sima). Teorija da kontinenti nisu uvijek imali svoj današnji oblik, temelji se na ideji na koju je Wegener došao još u mladosti. Palo mu je na pamet da istočna obala Južne Amerike točno pristaje uz zapadnu obalu Afrike, kao da su jednom bile povezane.
“Još bolje” pisao je u ono vrijeme svojoj zaručnici, “još točnije se slaže ako pogledamo dubinske karte Atlantskog oceana i usporedimo rubove ponora u dubini. Tu ideju moram istražiti”. Istražio ju je. Rezultat je bio rađanje teorije pomicanja. Prema njoj je ne samo Atlantski ocean nastao zbog pomicanja Sjeverne i Južne Amerike u zapadnom smjeru – sad se čini da se Sjeverna Amerika još dalje pomiče kroz Tihi ocean prema istočnoj Aziji – već je Wegener otkrio i to da izbočine kopnene mase Brazila prilično točno pristaju u obalnu crtu Gvinejskog zaljeva. Isto tako bi se obale Sjeverne Amerike i Europe mogle uklopiti, samo kad bismo ih malo pomaknuli lijevo – desno…
A zašto se ne bi moglo zamisliti da se kontinenti zemlje okreću? Zar to ne čine i sante leda? Wegenerova otkrića su definitivno potvrđena kada su s obje strane oceana otkriveni planinski lanci iste geološke i jednake građe, koji se čak nadopunjuju.
Zoogeografija
I u zoogeografiji postoje znakovi koji ukazuju na uske veze između kontinenata: divlji morski praščići, činčile, jedna vrsta kopnenih puževa, golemi gušteri koji svoja gnijezda s jajima smještaju u termitnjake, a sve to samo u Južnoj Americi i Africi. Zatim, brojne vrste slatkovodnih životinja koje danas žive u Južnoj Americi, ali imaju srodnike u Africi – zar bi sve to moglo biti slučajno? Mnogi botaničari smatraju da je nekad postojala neraskidiva veza svih kontinenata. U svom fundamentalnom djelu o geografiji bilja profesor R. Good je napisao: Prema gotovo jednoglasnom sudu florogeografa, današnja se rasprostranjenost bilja može razjasniti samo onda ako pretpostavimo da su kontinenti nekad bili međusobno povezani. Kako se dakle odvijalo to putovanje kontinenata?
Na vreloj magmi kontineti su klizili. Prije otprilike 200 milijuna godina proširilo se jedno od najvećih ledenih doba od Južnog pola prema sjeveru, pa je pod ledenjacima pokopalo ne samo Južnu Ameriku do ekvatora, već i zapadnu Australiju i Indiju. Da je ekvatorsko područje bilo tako vruće kao danas, to se ne bi moglo dogoditi. Antarktik, Južna Amerika, Indija i Australija bile su kao zemlja “Gondwana” jedan jedini povezani prakontinent.
Kada su se južni ledenjaci postepeno povukli, silne su iskonske snage potjerale golemu kopnenu masu prema sjeveru, pri čemu su se Afrika i Južna Amerika napokon odcijepile. Indija je prešla preko oceana poput broda i povezala se s azijskim kontinentom, pa je tom prilikom zbog velikog pritiska i nabiranja nastao planinski sustav Himalaja. Australija je potisnuta na svoje današnje mjesto, a jezgra nekadašnje Zemlje Gondwane odmakla se u područje današnjeg Južnog pola, gdje ispod leda leži pokopana. Kontinenti zemlje su se razmjestili kao šahovske figure.
Kulture
Zanimljivo je kako se i različite ljudske kulture, nastale mnogo kasnije, kada je ovo generalno pomicanje kontinenata već završilo, međusobno isprepliću; kulture Južne Amerike i Afrike, autohtonost kultura Indije, koja je vlastiti kontinent. Time se dokazuje tvrdnja antropologa o tome da Zemlja nosi “gen – naroda” i kulturu koja se razvija. Ako ovu tezu malo prizemljimo vidjet ćemo kako vegetacija i geografska podloga uvjetuje i kulturu: ista klima, ista hidrografija i sličan raspored geografskih parametara uvjetuju vrlo slične ako ne i identične kulture. Primjer nama može biti Indija. Mjerenja izvršena na indijskom kamenu jasno potvrđuju da je Indija prije 70 milijuna godina ležala južno od ekvatora. Dakle, nije pripadala azijskom kontinentu.
Američki brod Glomar Challenger je 1969. godine obavljao istraživačko mjerenje pomicanja dna oceana. Tada se pokazalo da se dno oceana s obje strane atlantskog grebena pomiče za oko četiri centimetra godišnje. Iz perspektive geofizike to je vrlo brzo micanje tla. Danas naučenjaci vjeruju da su ušli u trag silama koje su natjerale kontinente da se pomiču. Oni drže da su za to odgovorne “konvektivne struje”, toplinske struje koje se kreću kroz materiju dovodeći do lomova strukture. One nastaju u unutrašnjosti Zemlje zbog radioaktivnosti. Kreću se prema Zemljinoj kori, teku vodoravno ispod nje, a zatim skreću natrag prema unutrašnjosti Zemlje. Time pokreću i one dijelove Zemljine kore s kojima dolaze u dodir. Međutim, radioaktivnost dolazi ne samo iz unutrašnjosti zemljine jezgre, nego i s površine Zemlje, a stvara je čovjek.
Primijećeno je da oko nuklearnih baza i nuklearnih postrojenja zemlja gubi magnezij. Tako je je sklonija eroziji, pucanju. Takvi vanjski mikro pomaci Zemlje samo su vid manifestacije kako se pomiču kontinenti.
Mjerenja
Kako znanstvenici mjere mikro – pomake kontinenata? U posljednje vrijeme često se govori o fosilnom magnetizmu. Mikroskopski sitne čestice magnetiziranog željeznog oksida okreću se, dok se kamenje nalazi još u rastaljenom stanju, prema sjeveru. Na ovaj način ustanovljeno je da se Engleska pomakla u posljednjih 150 milijuna godina od ekvatora prema sjeveru. Pritom se zarotirala za više od 30 stupnjeva. Kuda će se kontinenti dalje pomicati? To nitko ne zna. Taj proces odvija se beskrajno polagano u unutrašnjosti, kraj Zemljine jezgre. Geofizičari su navikli računati s milijunima godina…
