Labirint je zamršeni splet slijepih putova od kojih neki nemaju izlaz, ili ih se teško pronalazi, kako bi se putnike zadržalo u skrivenom središtu. Labirint nije samo enigmatska igra u kojoj se od neke početne točke, kroz zamršene putove, mora naći izlaz, već je njegovo značenje puno složenije.
Počelo je s grčkom legendom o Tezeju i Arijadni i njihovoj ljubavi na prvi pogled. To se prepričava do danas. Tezej se iskrcao na Kreti kako bi ubio čudovište koje se nalazilo u glasovitoj Dedalovoj građevini Labirintu. Pomogla mu je kraljeva kćerka Arijadna. Ona mu je priznala ljubav na tajnom sastanku i predala mu klupko pređe, objasnivši mu da jedan kraj tog klupka zaveže na ulazu u Labirint, i da ulazeći dublje kroz zamršene hodnike odmotava pređu dok ne stigne do mjesta gdje kralj Minor čuva dvolikog stvora, čudovište Minotaura. Sve se završilo sretno. Tako je nastala legenda o Tezeju i Arijadni, o Arijadninoj niti, o Dedalovoj građevini, o mističnom i zagonetnom labirintu…
Drugi smisao labirinta u helenskoj mitologiji je: čovjek koji želi izlaz izaziva bogove. Tako je labirint veza između bogova i ljudi. Ako pronađe izlaz, odnosno “uspostavi nit komunikacije”, čovjek rješava enigmu o vezi između racionalnog i iracionalnoga.
Što je zapravo labirint?
Na to pitanje pokušali su odgovoriti mnogi. Obično se navodi mišljenje talijanskog semiologa Paola Santarcangelia i njegove studije “Knjiga o labirintima”. Radi se svakako o “mučnom putu u kojem se ponekad moguće izgubiti”. Ali isto tako ističe da se čovjek “ne gubi u svim labirintima”. Prodrijeti u labirint, objašnjava, znači staviti se u namjernu samoću. Odnosno, to znači prihvatiti zamršeno kretanje i nepoznatu strogost sudbine, te tako pokušati naći rješenje. To isto tako znači odbijati svaku pomoć, osim ako potječe od naše svijesti. Kad bismo se i našli u tako sretnom položaju da u ruci držimo konac izbavljenja, u krajnjem slučaju možemo to sebi zahvaliti.
Donedavno se smatralo da se teološko tumačenje izgubilo u srednjem vijeku, ali nije. Srednjovjekovno simboličko tumačenje može se usporediti s poganskim vjerovanjima kako će misterij (labirint) izvesti dušu na putove spasenja, naravno nakon mukotrpna lutanja i traženja izlaza.
U kabalističkoj predaji, koju su preuzeli alkemičari, labirint je imao magijsku funkciju jedne od tajni što su se pripisivale Salomonu. Zato se labirint u katedralama – niz koncentričnih krugova isprekidanih na nekim mjestima tako da čine neobičnu nerazmrsivu putanju – nazivao Salomonovim labirintom. Po toj predaji labirint vodi u neku vrstu unutrašnjeg i skrivenog svetišta gdje se nalazi najskrovitiji dio čovjekove osobnosti. U toj se kripti u nekoj vrsti nadahnuća ponovo postiže izgubljeno jedinstvo bića koje se bilo raspršilo u mnoštvu želja.
Priča o labirintu očito je duga i zamršena. O njoj se može, ali i ne mora, razmišljati kad se u enigmatskoj igri traži najkraći, a u pravilu jedini put izlaza.
