Liječenje glazbom, tzv. meloterapija bila je poznata još mnogo prije Pitagore. U Bibliji se opisuje kako mladi David prebire po harfi i time tjera zlog duha što opsjeda Saula.
U pariškom Theatre des Chaps – Elysees 1913. bila je premijera baleta Igora Stravinskog “Le sacre du printemps”. Spektakularno. Posjetitelji ove praizvedbe divljali su, bučali, međusobno se šakama udarali po plećima, i toliko razulareno urlali da plesači na sceni nisu čuli orkestar.
Ovakve ekstaze smatrane su tada skandaloznima.
Jedan posjetitelj koncerta osjetio je “neizmjerno uzbuđenje”, kao da je u transu. Osjećao se “zalijepljen za sjedalo”. Čovjek iza njega počeo se šakama ritmički udarati po glavi. Ipak, obojica su kasnije jedan drugome radosno priznali: “Bili smo izvan sebe!”
Glazba dovodi ljude u neobična stanja. Ona ih opčinjuje. Dovodi ih do masovnih delirija, i do uzvišenih, sakralnih “Bogu bliskih” osjećanja.
Meloterapija je od davnina poznata
Magija je bila na visokoj razini u staroj Grčkoj, a posebno u tajnom dijelu Pitagorine škole (528 – 507 prije Krista). Bio je to strogo zatvoren krug adepta među kojima su se širila i razvijala magična iskustva i spoznaje. Ako je Pitagora, slijedeći daleko starije tradicije, pripisivao glazbi (onom čujnom) utjecaj na dušu, duh čovjeka, to je svakako povezivao s magijom brojeva. Izgleda da je upravo time unaprijedio “magiju glazbe” i dao prve znanstvene osnove. Odredio je duljinu žice na monochordu, njenu napetost, tonus, tako da je glazbeni instrument takoreći naštimao prema potrebama neke duše. Poznavao je postojanje rezonance (odjeka) glazbe na duhovne oblike čovjeka, na njegovu podsvijest. Bio je siguran da glazbeni akordi mnogo manje govore našem razumu, ali utoliko više govore našem srcu, da iz srca često izviru bolje i zdravije misli, nego iz razuma.
Iz Pitagorine škole razvila se metoda kroćenja, obuzdavanja demona glazbom i plesom. Takozvana euritmika dovodi do “eudaimonie”, “dobrog ponašanja demona”.
Od prastarih vremena
Ne smije se zaboraviti da su ljudi od prastarih vremena bolesti pripisivali zlim dusima i da je takvo praznovjerje (ili vjerovanje) trajalo sve do novog vijeka, čak do posljednjih progona vještica. Ovaj anaimizam nalazimo na mnogim stranicama sv. Pisma. Tako Krist izgoni nečiste duhove iz nekih bolesnika, a pritom izvanredno dijagnosticira zaista “đavolje bolesti”: najrazličitije oblike histerija, živčanih bolesti i gotovo sve bolesti koje se danas smatraju psihosomatskim.
Liječenje glazbom, tzv. meloterapija bila je poznata još mnogo prije Pitagore. U Bibliji se opisuje kako mladi David prebire po harfi i time tjera zlog duha što opsjeda Saula: “… Saulu je nakon toga bilo bolje i zao duh je otišao od njega”. U Homerovoj Odiseji, Autolik pjeva magičnu pjesmu da zaustavi krvarenje iz Uliksove rane zadobivene pri opsadi Troje. Još znatno ranije u primitivnim zajednicama glazba i ples služili su za izazivanje “drmeša”, tj. izazivanje napadaja kojima su bolesni članovi zajednice doslovno “stresali” sa sebe tjelesnu i duševnu bolest. Nisu li deliriji rock’n rolla također neka vrst meloterapije, vrlo ljekovite, da se “strese stres”, ovog našeg tako napetog doba?
Bundeve vole klasiku
Biolog prof. Julian Huxley, unuk Thomasa Henrya, brat Aldousa Huxleya (“dinastija genijalaca”) posjetio je 1950. godine dr. T.C. Singha u botaničkom institutu Sveučilišta Madras. Singh je upravo pod mikroskopom studirao živu protoplazmu neke vodene biljke, proučavajući utjecaj glazbenih tonova na rast biljke.
Tonalni sustav Raga je stari oblik južnoindijskih pjesama i izaziva duboke religiozne osjećaje. Te je zvukove dr. Singh uspješno eksperimentirao na protoplazmama biljaka, pa tako i na mimozama. Pod utjecajem raga – tonova mimoze su za 14 dana porasle za 50 posto uvis, a za čak 66 posto bile su bujnije nego biljke bez glazbe.
Kumari, indijski virtuoz, svakodnevno je svirao biljkama 25 minuta na lutnji. Pojedine biljke su za 6 tjedana po bujnosti, mirisu, bojama nadmašivale kontrolne biljke za 20 posto, a nakon godinu dana i do 200 posto!
George Smith, botaničar i agronom u Ilinoisu, čuo je 1960. za Singhove pokuse, pa je njegova proučavanja amerikanizirao. Pomalo skeptičan, u golemim staklenicima počeo je uzgajati kukuruz i soju. U oba staklenika bila je podjednaka temperatura i stupanj vlažnosti. U jednom je stakleniku preko zvučnika kroz 24 sata, od jutra do mraka, svirao Gershwinovu “Rhapsody in Blue”. Uspjesi su bili frapantni. Na neobjašnjiv način zemlja u klijalištu bila je za dva stupnja C toplija “uslijed Gershwina”.
Klasika
Glazbenica Retallacks utvrdila je da ima tonova koji ne stimuliraju, nego zamaraju. Klavirski tonovi B i D dovodili su do klonuća nekih vrsta ljubica, dok je ton F u određenom ritmu dovodio do potpunog oporavljanja svijeća.
Ona je otkrila nešto neočekivano: Bundeve vole klasiku. Pod zvucima Haydna, Beethovena, Brahmsa, Schuberta iz tranzistora, biljke su rasle u pravcu tranzistora, a jedna čak zaljubljeno obavijala svoje grančice oko tranzistora. Nasuprot tomu bundeve su pokazivale izrazitu odbojnost prema – rock’n rollu. I cvijeće je “nerviralo” bubnjanje, što je manifestiralo spuštanjem grančica prosječno za 10 stupnjeva, da bi se za 30 stupnjeva podiglo slušajući Bacha.
Puno je podataka o moći glazbe. Osjećamo se preporođenima, revitaliziranima poslije nekog dobrog koncerta.
Meloterapija je tijekom mnogih stoljeća zanemarivana. Neki povjesničari medicine smatrali su je kuriozitetom, “samo pogodnim načinom za smirivanje dojenčadi”. U 18. stoljeću ponovno ju je pokušao oživjeti Richard Brokleby, jedan od liječnika Samuela Johnsona, koji je tvrdio da bi, kada zakažu druge metode liječenja ludila trebalo, kao nekad, primijeniti glazbu “koja djeluje tako neobično i korisno”.
Meloterapija danas sve je aktualniji objekt serioznih istraživanja. Berlinski muzikolog Christoph Rueger bio je duboko uvjeren da “harmonija i ritam korespondiraju direktno s podsviješću”.
Recept
Prof. Rueger ima svoj glazbeni recept za svako raspoloženje, za sve nelagode i određene bolesti. Svojom metodom “izoprincipa” on se glazbeno ulaguje deprimiranima, bezvoljnima, mlitavima, agresivnima, i polako ih vodi u vedra raspoloženja. On traga za prikladnim melodijama studiranjem biografija velikih skladatelja: “Ono što je veliki skladatelj osjećao pri skladanju neke kompozicije osjeća također i konzument”. Tako Brahmsova meloterapija pomaže bolesniku u želji za mirom, unutrašnjom harmonijom, svojom pjesmom “Heimyeh” (Čeznuće za domovinom). Istu učinkovitost ima Schubertova “Winterreise”, neki klavirski koncerti Beethovena ili Chopina. Ako je netko strašno bijesan, morao bi slušati Beethovenovu kompoziciju “Bijes zbog izgubljenog groša”. Potišteni mogu naći utjehu slušajući “Melankoličnu serenadu” Čajkovskog. Ona liječi tugu.
Glazba pojedinih skladatelja može veoma uspješno zamijeniti i ljekovite biljke čija je djelotvornost na čovječji organizam dobro poznata. Postoji dakle glazbena ljekarna. Možete slobodno konzumirati glazbu Mozarta – umjesto čaja od kamilice. Beethovena – umjesto odoljena (valerijane). Brahmsa – umjesto majčine dušice (timijana) ili kapljica od imele.
Istraživanja
Kompliciranost glazbenog shvaćanja proučavao je nedavno jedan škotski tim istraživača psihologa Johna Daviesa. Tko se želi uživjeti u melankoliju Čajkovskog ili na primjer u Beethovenovu srditost, mora naučiti identificirati zvukove, dešifrirati lukove melodija. On mora rasti, živjeti, razvijati se u pogodnim kulturnim sredinama. Glazbenost nije samo “dobar sluh”, nego i solidna kultura.
U Njemačkoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i SAD liječenje glazbom provodi se već godinama, a priznaju ih i nadležna ministarstva. Primjenjuje se u gerijatrijskim odjelima, centrima za mentalno zdravlje, grupnim i privatnim psihoterapijskim seansama u liječenju hendikepirane djece: duševno zaostale, invalida, autističke emocionalno poremećene djece i one s govornim smetnjama. Mnogi izvješćuju o neočekivano dobrim rezultatima. A što o svemu tome misle glazbenici, ljudi koji su se posvetili glazbi?
Yehudi Menuhin govori: “Glazba je meloterapija i oduvijek je to bila!”
Pjesmom vratila život
Bio je to tek stidljiv pokušaj, a njegove bi posljedice mogle biti dalekosežne. Dagmar Gustdorf, po zanimanju glazbeni terapeut, sjedila je na krevetu umirućeg. Držala ga je za ruku i tiho mu je pjevušila. Nije to bila neka određena pjesma, tek mala, lijepa melodija puna nježnih tonova. Namjeravala je bolesnika vratiti s praga vječnosti na ovaj svijet i – uspjela je.
Karl K., star 52 godine, dobio je prije 20 godina novo srce. Od tada je neprekidno bio u nesvijesti. Pomalo je umirao. Nitko od liječnika nije više davao nikakve izglede da bi se mogao oporaviti. Tek jedna mlada pijanistica, čija je specijalizacija bila meloterapija, nije gubila nadu. Bila je uvjerena u čudesnu moć glazbe, a sada je to još i više.
Dogodilo se čudo. Nakon upornog pjevušenja, drugog dana svog eksperimenta osjetila je lagane pokrete ruku umirućeg. Pokreti su slijedili ritam melodije. Tri dana kasnije, bolesnik je već sjedio u krevetu, još uvijek vezan uz aparate koji su ga održavali na životu. Govoriti još nije mogao.
Prag vječnosti
Dagmar je potom donijela i mandolinu. Snažno je udarila po njenim žicama. Bolesnik je odjednom došao k punoj svijesti i počeo je pričati što je doživio na pragu vječnosti:
“Bio sam u Srednjem vijeku na nekom bojnom polju. Svuda oko mene bila su mrtva tijela. Vojnici u oklopima tumarali su bojištem. Počeli su me mučiti vrhovima kopalja. Pravio sam se kao da sam mrtav, ne bi li me prestali mrcvariti. I tada sam odjednom začuo glazbu. Neka je djevojka svirala na lutnji. Nježni tonovi su u meni probudili nadu.”
Dagmar Gustdorf je voditeljica Instituta za meloterapiju u Wuten Herdeckeu. Radi s profesorom Hansom Joachimom Hannichom sa Instituta za medicinsku psihologiju u Munsteru. Evo kako objašnjava taj priznati znanstvenik uspjeh svoje kolegice:
“Glazba je prodrla u zamagljenu svijest bolesnika i ponovno ju je otvorila prema sadržajima ovog svijeta. Poznato je da sluh nestaje posljednji kad nastupa smrt. Korištenje glazbe u takvim mi se slučajevima čini prihvatljivim.”
Glazbeni zodijak
Ono što nikakva nauka, filozofija i rječitost nisu u stanju objasniti, shvatit ćemo iznenada u svoj suštini pod magijskim djelovanjem ritma i melodije. Glazba nas svojim opojnim zvucima nosi u carstvo vječnog i beskonačnog. Gubeći svaku vezu s materijalnom osobnošću mi ulazimo u sferu nadčulnog saznanja.
Glazba vrši raspodjelu magnetskih, psihičkih i svemirskih snaga u nama dovodeći ih u red i sklad prema tim istim snagama univerzuma.
Na taj način svemirske sile za izvjesno vrijeme možemo neposredno osjećati i shvatiti preko našeg šestog (okultnog) čula. Ni jedna druga grana umjetnosti nije u stanju djelovati tako intenzivno i direktno, bez ikakva učešća razuma.
No, ne može nas svaka glazba dovesti do ushićenja, već samo ona koja odgovara samo nama, po ritmu, zvučnosti, boji tonova, varijacijama i sadržaju.
12 grupa
Po osjetljivosti i sposobnosti reagiranja na različite vrste tonova ljudi se mogu podijeliti u 12 glavnih grupa, kao što prema raspodjeli svemirskih sila razlikujemo 12 tipova ljudi.
Svaki čovjek stoji pod utjecajem onoga nebeskog znaka pod kojim je rođen. Njegov osnovni ritam odgovara ritmu određenog znaka. Na osnovi utvrđenih astroloških principa, svaki znak životinjskog kruga ima svoj određeni ton, i to: Ovan – C; Bik – Cis; Blizanci – D; Rak – Dis; Lav – E; Djevica – Ef; Vaga – Fis; Škorpion – Ge; Strijelac – Gis; Jarac – A; Vodenjak – Ais; Ribe – Ha.
Osnovni ton čovjeka koji je rođen na primjer u znaku Jarca bit će – A. Ovaj ton je istovjetan njegovom biću i s njim u tijesnoj vezi djeluje u uspostavljanju psihičke harmonije. Ljudi koji izvjesno vrijeme slušaju svoj osnovni ton, njima simpatičan i prisan, ubrzo se stišaju, te postaju mirni i harmonični. Pri liječenju primjenjuje meloterapija, ovo je od velikog praktičnog značaja, jer se glazbom neobično povoljno može utjecati na tijek liječenja.
VAŽNA NAPOMENA: Ova objava je isključivo informativnog karaktera. Za bilo kakav savjet, dijagnozu ili liječenje obavezno se obratite svome liječniku!
