Priča “Djeca Woolpita” spada u misterije i legende iz 12. stoljeća, a govori o dvoje djece koja su se pojavila na rubu njive u selu Woolpit u Engleskoj. Mala djevojčica i dječak imali su zelenkastu kožu, a govorili su nepoznatim jezikom. Ubrzo su oboljeli i dječak je umro, no djevojčica se oporavila i s godinama postupno naučila govoriti engleski jezik. Kasnije se krajem proširila priča o njihovu podrijetlu – navodno su stigli iz mjesta zvanog Zemlja Svetog Martina, koje postoji u atmosferi trajnog sumraka, gdje ljudi žive u gradovima pod zemljom. I dok neki ovu priču promatraju kao narodnu legendu koja opisuje izmaštani susret sa stanovnicima iz drugog svijeta, ili čak izvanzemaljcima, drugi je prihvaćaju kao stvarni opis događaja koji zahtijeva daljnje istraživanje.
A sve se dogodilo u selu Woolpit, smještenom u Suffolku, East Anglia. To je u vrijeme srednjeg vijeka bilo poljoprivredno razvijeno, naseljeno područje ruralne Engleske, a naselje je pripadalo bogatoj i moćnoj Opatiji od Pokopanog St. Edmundsa.
Priču su zapisala dva kroničara iz 12. stoljeća – Ralph od Coggestalla, koji je umro 1228. godine, opat cisterijanskog samostana u Coggeshallu (oko 42 km južno od Woolpita), koji je svoj zapis o zelenoj djeci upisao u Englesku kroniku ili izvorno, Chronicon Anglicanum, te William od Newburgha (1136. – 1198.), engleski povjesničar i kanon u Augustinskom Newbourghu. U samostanu smještenom daleko na sjeveru, u Yorkshireu, on je priču o zelenoj djeci uvrstio u svoje životno djelo “Historia rerum Anglicarum” (Povijest engleskih poslova). Spisatelji su tvrdili kako se sve dogodilo u vrijeme vladavine kralja Henryja II (1154. – 1189.), ovisno o verziji priče koju čitate.
Misterije i legende: Priča o zelenoj djeci
Prema izvješćima, zelena su djeca, dječak i djevojčica, pronađeni na poljima u vrijeme žetve, a otkrili su ih kosci kopajući jarke za postavljanje stupica za vukove u području St. Mary od Wolf Pits (Woolpit). Koža djece bila je zelenkaste boje, a odjeća izrađena od nepoznate tkanine. Njihov je govor bio nepoznat žeteocima, te su odveli djecu u selo gdje su prihvaćena u domu lokalnog zemljoposjednika, Sir Richarda de Cainea u Wilkesu. Tamo su djeca briznula u plač i nekoliko dana odbijala hranu, iako su bila izgladnjela. Seljani su tada donijeli zeleno zrnje i bobice i djeca su počela halapljivo jesti, što je bio znak da preživljavaju samo na toj hrani. Tek nakon više mjeseci prilagodila su se na okus kruha i počela ga redovno konzumirati.
Na žalost, dječak, koji je bio mlađi od djevojčice, postao je tjeskoban i ubrzo se razbolio, te podlegao bolesti, dok je djevojčica ostala zdrava i postupno dobila normalnu boju kože. Naučila je engleski jezik i kasnije se udala za muškarca u susjednom okrugu Norfolk, u King’s Lynnu. Prema nekim navodima, uzela je ime Agnes Barre, a muškarac za kojeg se udala bio je poslanik Henryja II, iako ti detalji nikada nisu službeno potvrđeni. Priča se kako je sadašnji Earl Ferrers, potomak tog braka. Nakon što je naučila engleski jezik, ispričala je priču o njihovu podrijetlu.
Nepoznata podzemna svjetlost
Djevojčica je ispričala kako su ona i njen brat stigli iz Zemlje Svetog Martina, gdje nema sunca nego je trajni sumrak, a svi su stanovnici zelenkaste kože poput njih. Opisala je drugu svjetlosnu zemlju koja se mogla vidjeti preko rijeke. Ona i njen brat tražili su očevo stado, kad su odjednom stigli do pećine. Ušli su unutra i lutali kroz tamu sve dok nisu izašli na drugoj strani, ušavši pritom u veličanstvenu, snažnu sunčevu svjetlost. Zaslijepljeni, sjeli su na tlo i duže vrijeme sjedili. Zvukovi kosaca su ih jako preplašili, te su ustali i pokušali pobjeći, ali nisu mogli više pronaći ulaz u špilju i uhvaćeni su.
Ova čudna priča nastala je u 12. stoljeću, i tijekom povijesti budila maštu, kako je i navedeno u Robert Burtonovom djelu The Anatomy of Melancholy (Anatomija melankolije), napisanom 1621. na temelju originalnog zapisa u Thomas Keightleyovoj The Fairy Mythology (Mitologija vila, 1828.) Navodno su zelena djeca viđena i drugi put na mjestu zvanom Banjos u Španjolskoj u kolovozu 1887. godine. Detalji ovog događaja su gotovo jednaki opisu Woolpit, i priča je navodno prenesena iz knjige Nepoznate sudbine, Johna Macklina iz 1965. Na žalost u Španjolskoj nema mjesta zvanog Banjos.
Misterije i legende: Objašnjenja
Tijekom proteklih stoljeća pojavilo se nekoliko teorija kojima se pokušavalo rastumačiti taj nepoznati događaj. Obzirom na zelenu boju kože, jedna je teorija bila da su djeca patila od Hipokromne anemije, poznate kao Chlorosis (izvedenica grčke riječi chloris, što znači žuto – zelen). Uzročnik tog stanja je slaba prehrana koja utječe na boju crvenih krvnih zrnaca, a posljedica je vidljivo zelenkasta boja kože. U prilog toj teoriji ide opis kako je djevojčica nakon prilagodbe na uobičajenu prehranu dobila normalnu boju kože.
Predloženih odgonetki ove zagonetke bilo je nekoliko. Najekstremnija je uključila teoriju kako su djeca podrijetlom iz skrivenog svijeta ispod zemlje, te su nekako prošla kroz vrata iz paralelne dimenzije, ili su jednostavno izvanzemaljci koji su slučajno stigli na Zemlju. Pobornik ove posljednje teorije je i škotski astronom Duncan Lunan, koji je naveo kako su djeca izvanzemaljci prebačena na Zemlju s nekog drugog planeta i to zbog pogreške odnosno kvara na prijenosniku materije. Lokalne legende povezuju zelenu djecu sa narodnom predajom “Bebe u šumi”, prvi put objavljene u Norwichu 1595., a koja se najvjerojatnije događa u šumi Wayland blizu šume Thetford Forest na granici Norfolka i Suffolka.
Grof iz Norfolka
Priča se bavi srednjovjekovnim grofom iz Norfolka koji je bio ujak i skrbnik dvoje male djece, dječaka od tri godine i još mlađe djevojčice. S ciljem da naslijedi njihov novac, grof je unajmio dva plaćenika da ih odvedu u šumu i ubiju, ali nisu mogli izvršiti nagodbu i ostavili su djecu u šumi Wayland da sama umru. S druge strane, narodna predaja iz Woolpita seli legendu u šumu Woolpit odmah pored sela, a djeca su navodno preživjela pokušaj trovanja arsenom, te se pojavila na brežuljku gdje su ih uhvatili kosci. Arsen je naveden kao razlog za zelenkastu kožu djece i kao mogućnost da su to stvarna napuštena djeca iz šume u dvanaestom stoljeću, što je inspiriralo narodnu predaju.
Najšire prihvaćeno objašnjenje zagonetke je osmislio Paul Harris u Fortean Studies 4 (1998.). Evo kako slijedi njegova teorija:
Prije svega, datum događaja pomaknut je na 1173. godinu u vladavinu nasljednika Kralja Stephena, Henryja II. U Engleskoj je u to vrijeme još od 11. stoljeća trajalo kontinuirano naseljavanje tkalaca i trgovaca sa flamanskim imenima (sjeverna Belgija) u Englesku, i Harris je tvrdio da su nakon krunidbe Henryja II ti useljenici bili proganjani. Kulminacija je bila u bitki u Fornhamu, u Suffolku godine 1173., gdje se dogodio pokolj na tisuće ljudi. Njegova je teorija kako su djeca vjerojatno živjela blizu sela Fornham Sveti Martin, a selo, koje se inače nalazi nekoliko kilometara od šumskog predjela Woolpit, odvojenog od okoline rijekom Lark, vjerojatno vrlo znakovitom, a koju je spomenula djevojčica. Nakon što im roditelji ubijeni u sukobu, dvoje flamanske djece su pobjegli u gusto mračno šumovito područje Thetford Forest.
Misterije i legende: Mnoge zagonetke
Harris je naveo kako su se djeca skrivala u šumskoj tami bez dovoljno hrane, pa su oboljela od chlorosis zbog nedostatne prehrane, te zadobila zelenkastu boje kože. On vjeruje da su kasnije slijedili zvuk crkvenih zvona crkve Bury Sv. Edmundsa, te zalutali u jedan od brojnih podzemnih prolaza u rudnicima koji su bili dio Grimes Gravesa, rudnika kremena, koji su stari više od 4000 godina, još od neolitika.
Lutajući prolazima u rudnicima, izašli su na površinu tla u Woolpitu, gdje su u svojem izgladnjelom stanju, sa čudnom odjećom i zelenkastom blijedom kožom, govoreći flamanskim jezikom, djelovala vrlo čudno seljanima koji nisu imali nikakav kontakt sa flamanskim narodom. Harrisova ingeniozna hipoteza zasigurno nudi neke zadovoljavajuće odgovore na mnoge zagonetke Woolpit misterije. Ali, postoji dosta nedorečenosti u teoriji o izgubljenoj flamanskoj djeci. Izbila je bitka, no obitelji su ostale u selima, a nakon poraza su se flamanski vojnici, inače trgovci, raštrkali krajolikom i mnoge su od njih napali i ubili lokalni stanovnici.
Zemljoposjednici poput Richarda de Calnea bili su dovoljno obrazovani da prepoznaju kako djeca govore flamanskim jezikom koji je, istini za volju, bio proširen u Engleskoj u to vrijeme. Harrisova teorija o djeci koja se skrivaju u Thetfordskoj šumi i koja su čula zvona crkve Bury St. Edmunds je 40 km daleko od Thetfordske šume. Na toj udaljenosti djeca nikako nisu mogla čuti zvonjavu crkvenih zvona. Drugo, ne postoje podzemni hodnici rudnika koji bi vodili u Woolpit. A i da postoje, bili bi udaljeni 50 km od šume, što je neizdrživa udaljenost za pješačenje izgladnjele djece. Ako su zelena djeca podrijetlom iz Fornham St. Martin, to je još uvijek 16 km od Woolpita.
Da li su vama poznate neke misterije i legende? Ako jesu, navedite nam ih u kratkim crtama. Hvala!
