Živimo u eri kada se događa nestanak ledenjaka. Pri tome treba naglasiti da se zadnjih desetljeća topljenje ledenjaka dramatično ubrzalo.
Ledenjaci, u krajnjoj liniji, održavaju razvoj klimatskih prilika na planetu Zemlji. Pri padu temperatura, njihova se površina širi, a pri rastu, ona se smanjuje. Zadnje razdoblje hladnoće, odnosno razdoblje napredovanja ledenjaka, trajalo je od 15. do 19. stoljeća. Bilo je to vrijeme, kako se u narodu govorilo, malog ledenog doba.
Nestanak ledenjaka se ubrzao
Nakon toga, živimo u eri kada se događa nestanak ledenjaka. Pri tome treba naglasiti da se zadnjih desetljeća topljenje i nestanak ledenjaka dramatično ubrzalo. Uzrok tome su, barem djelomično, porast temperatura i efekt staklenika koji je nastao oslobađanjem velikih količina ugljičnog dioksida, za što je kriv čovjek i njegov način života.
Tome treba pridodati da temperature brže rastu u visokim planinama nego u nizinama i na brežuljkastom terenu. Tako je 70 – ih godina 20 – og stoljeća, prema podacima nepalskog ministarstva za vodoprivredu i meteorologiju u visokim brdima Himalaje temperatura rasla godišnje za 0,12 stupnjeva Celzija, a u tropskim dolinama Indije za 0,06 stupnjeva Celzija. I lokalne aktivnosti stanovništva uvjetuju nestanak ledenjaka. Krčenje šuma na velikim površinama, na primjer, kratkoročno uzevši, smanjuje količinu padalina tako da pada sve manje i manje snijega.
Kao najviši planinski masiv na svijetu, Himalaja je osobito pogođena nestankom ledenjaka. Ovo osobito vrijedi za njeno istočno i središnje područje, koja se nalaze u području monsuna. Tamo se padaline ograničavaju samo na ljeto. Tako su ledenjaci ugroženi dvostruko. S jedne strane podizanjem snježne granice, a druge, smanjenjem padalina, koje sada najčešće uzimaju oblik kiše.
Ubrzava se nestanak ledenjaka
Na sve to se nadovezuje još jedan čimbenik koji pogoršava situaciju. Bijeli, novi snijeg reflektira najveći dio sunčevih zraka natrag u svemir. Stručnim rječnikom rečeno, on posjeduje vrlo visok albedo efekat. Nasuprot njemu, prljavi, stari snijeg upija znatno snažnije sunčevu svjetlost i pretvara je u toplinu. Ta toplina dodatno ubrzava nestanak ledenjaka.
Osobito je dramatičan razvoj na jednom od najvećih između nekih 6500 ledenjaka na Himalaji. Radi se o ledenjaku Gangotri, koji se može označiti kao izvor rijeke Ganges.
Indijski geolog Ajay K. Naithani je istraživao od svibnja 1996. godine do listopada 1999. godine kamenje koje su naplavili ledenjaci. Za samo tri godine povukao se Gaumukh – kako je nazvan ledenjak Bangotri – za 76 metara.
Još sredinom 19. stoljeća taj je ledenjak bio gotovo dva kilometra duži. Između 1841. i 1935. godine on se povlačio godišnje za prosječno 7,3 metara po dužini, a između 1935. i 1995. godine ta je brzina dosegla čak 19 metara na godinu. Međutim, najveći gubitak mase taj je ledenjak doživio u posljednje tri dekade kada se godišnje povlačio oko 34 metra, odnosno ukupno, povukao se za 840 metara. Očigledan znak za njegovo brzo sadašnje topljenje jest i formiranje uzdužnih i poprečnih pukotina uslijed djelovanja snažnih sila.
Pucanje
Kad ledenjaci puknu po tim linijama, stvaraju se veliki ledeni blokovi koji se često odvajaju od ledenjaka. Prema riječima Naithania, uslijed velike dinamike promjena i zbog neprekidnih lomova ledenih blokova, Gaumukh je u svibnju 1999. godine neprekidno, gotovo dnevno, mijenjao svoj izgled u travnju i svibnju 1999. godine.
Nestanak ledenjaka diljem svijeta je zato prijeteče jer izaziva trenutačne klimatske promjene. U Himalaji se iza toga kriju konkretne opasnosti. Kako neposredne, tako i dugoročne. Zbog značajki tamošnjeg reljefa, tamo se lome stijene i zajedno s ledom i ostalim, sakupljaju se na ledenjacima, čija je površina puna raznoraznog otpada. On se najčešće taloži na njegovim rubovima. Taj talog posjeduje jaka vezivna svojstva pa služi i kao brana otjecanju vode s ledenjaka, a koja nastaje topljenjem snijega i leda. Tako se stvara jezero, koje postaje sve veće i dublje. Jednog dana ta brana više neće izdržati ogroman pritisak vode i puknut će. Tada će se vodni val – u stručnom govoru zvan GLOF (glacie lake outburst flood – poplava nastala provalom glacijalnog jezera) – ogromnom snagom sručiti u dolinu.
Opasne stajaće vode na ledenjacima
Provale jezera s ledenjaka nisu pojava novog doba. One postoje već 450 godina, kako svjedoče zapisi. Međutim, njihova je učestalost dramatično porasla. To se može zaključiti iz zračnih snimaka Himalaje. Radi uznapredovalog topljenja ledenjaka, prije svega u zadnja tri desetljeća, broj i veličina jezera na krovu svijeta značajno su porasli. U međuvremenu se stvaraju nove vodene vremenske bombe.
Kakve dramatične posljedice mogu izazvati provale tih jezera, pokazano je na zastrašujući način odgovornim političarima, istraživačima i planerima 1985. godine. Naime, tada se ispraznilo jezero Dig Tscho za svega nekoliko sati u dolinu Langmoche. Stjecajem okolnosti, život je izgubilo samo petero ljudi, ali razaranja su bila ogromna. Srušeno je svih 14 mostova na 42 kilometra između Langmochea i Jubinga, jedna mala centrala, a brojne kuće i stanovi bili su razoreni. Neke su obitelji izgubile čitav svoj posjed. Mnoge je zgrade voda jednostavno odnijela. druge su se srušile, treće nisu više bile upotrebljive.
Gubitak površina
Stanovništvu je teško pao i gubitak obradivih površina i uništenje velikih šumskih područja. U koritu rijeke ostalo je veliko kamenje, stabla, građevinski materijal i otpad. Snažni erozivni val vodene bujice uništio je brojna šumska područja, a porušio je i čitav niz manjih stijena. Nestabilnost pogođenog područja potrajala je godinama, a osobito je dolazila do izražaja tijekom ljetnih mjeseci tijekom jakih monsunskih kiša.
Između 1985. i 1995. godine se u Nepalu izlilo još 15 većih jezera. Većinom na istoku zemlje, koja inače obiluje kišama. Jedna od tih poplava se dogodila 3. rujna 1998. godine u Inkhu Khola, na podnožju Mount Everesta. Stanovnici tog mjesta izvješćuju o zaglušnoj buci i o snažnim vibracijama koje su osjetili tog dana ujutro. A tada su se sručile na dolinu ogromne količine vode i blata, koje su povukle sa sobom velike stijene. Bujica je dosegla visinu 30 metara, a na ušću rijeke Dudh Koshi je razorila meteorološku stanicu Rabuwa Bazaar, da bi oko ponoći dosegla nepalsko – indijsku granicu. Tom je prilikom poginulo dvoje ljudi, a materijalna šteta se procjenjuje na milijune dolara.
Nakon tragedije u Dig Tscho 1985. godine, nepalske su se vlasti posvetile, uz tehničku pomoć japanske vlade, temeljitim istraživanjima Glof fenomena. Japanski kartograf Sharad Joshi je 2003. godine posjetio brojna jezera i mjesta njihovih provala. Mnoga od njih su, barem na prvi pogled, izgledala mala i bezopasna, rekao je tada Joshi. Ipak, upozorio je na oprez. Naime, opasnost od velikih poplava neprekidno je prisutna.
ICIMOD
Godine 1999. započeli su Međunarodni centar za integrirani razvoj brdskog područja (ICIMOD) i Program za okoliš Ujedinjenih naroda, zajedno s vladom Nepala i Butana zajednički program s ciljem procjene i uočavanja opasnosti od najopasnijih jezera. U središtu njihovog proučavanja bila su jezera na istočnoj Himalaji. Prema rezultatima tih istraživanja, u Nepalu postoji 3252 ledenjaka i 2323 jezera. Iako Butan ima samo 677 ledenjaka, tamo se nalazi čak 2674 jezera.
Znanstvenici procjenjuju da njih 20 čine veliku opasnost za tamošnje stanovništvo, koja se sljedećih godina samo povećala. Satelitske snimke pokazuju da se ledenjaci u Butanu godišnje povlače u prosjeku brzinom od 30 do 40 metara na godinu.
Četiri jezera su označena kao osobito opasna: Hulagi, Donji Barun, jezero na Imjana ledenjaku kao i Tsho Rolpa. Sva se ta jezera nalaze na rubu sa šutom jako pokrivenog ledenjaka čija je jezgra nestabilna. Ona su začuđujuće duboka. Mjestimice čak i više od stotinu metara. Da situacija bude još teža, njihova se površina neprekidno povećava.
Prijeti vremenska bomba
Znanstvenici se strahovito boje Tsho Rolpa, jezera koje se nalazi na nekih 110 kilometara sjevero – istočno od nepalskog glavnog grada Katmandua na visini 4580 metara, na kraju ledenjaka Trakarding. Ono je ograđeno naplavinama kamena visokih 150 metara. Raste relativno brzo, jer se ledenjak Trakarding godišnje povlači jako brzo. Jezero se 1999. godine protezalo u dužini od 3300, a bilo je široko 500 metara. Njegova je površina iznosila 1,65 kvadratnih kilometara. Prosječno je bilo duboko 55, a maksimalno 132 metra. U njemu se nalazi voda zapremnine 90 do 100 milijuna kubnih metara.
Temperatura na površini kreće se između 10 stupnjeva Celzija u ljeti i nula stupnjeva Celzija od studenoga do travnja, kad je jezero zaleđeno. Od dubine 50 metara cijele godine vlada neprekidno temperatura od 2,9 stupnjeva Celzija. Tijekom ljeta, gornji, topli sloj vode vjetar tjera prema gornjoj obali jezera. Tamo ona topi dijelove ledene mase tako da se od nje često odvajaju dijelovi i padaju u jezero.
U slučaju da se brana jezera Tsho Rolpa sruši, u dolinu Rolwaling će se sručiti masa vode od 30 do 35 milijuna kubnih metara. Posljedice toga osjeća i 10.000 stanovnika 108 kilometara udaljenog grada Tribeni.
Zvona za uzbunu
Godine 1998. zazvonila su zvona za uzbunu. Morena se znatno stanjila, a ispod nje je probila i voda. U toj je situaciji nizozemska vlada izrazila spremnost financirati četiri godine jedan projekt koji bi smanjio rizik izbijanja vode iz jezera Tsho Rolpa. U međuvremenu je u taj projekt, koji je započeo 1999. godine, utrošeno gotovo tri milijuna dolara.
Sagrađen je kanal širok 6,4 metra. Na gornjem kraju on ima jednu branu kroz koju se može kontrolirano ispuštati voda. Maksimalno 35 kubičnih metara u sekundi. Dobra dva tjedna nakon otvaranja brane 8. lipnja 2000. godine, površina jezera je pala za tri metra. Prema sadašnjim procjenama, ona bi trebala pasti za 20 metara, pa da opasnost od glofa bude potpuno isključena.
Paralelno s tim projektom, nepalska je vlada ugovorila s jednom američkom i jednom kanadskom tvrtkom instaliranje sustava za rano uzbunjivanje. Šest senzora trebaju pravovremeno upozoriti na mogući proboj vode i osigurati pravovremenu pripremu za taj događaj. Senzori su postavljeni na otvor za ispuštanje vode, budući da su naplavine od kamena suviše nestabilne, a da bi mogle nositi osjetljive instrumente. U slučaju opasnosti, senzori šalju signal u prijenosne stanice preko kojih se tada alarmiraju u roku dvije minute posredstvom radio – signala uređaji za uzbunjivanje u dolini Rolwaling i Tama Koshi. Snažne sirene alarmiraju stanovništvo, koje, nakon toga, traži sigurnost i utočište što je moguće prije.
Mehanizmi
Sustav je tako zamišljen da se može, u slučaju potrebe, sam opskrbljivati energijom. Zbog toga je svaka radio – stanica opremljena s akumulatorom od 12 volti, a koji je opremljen solarnim ćelijama. Alarmni mehanizam djeluje potpuno autonomno i ne treba nikakvu podršku čovjeka. Ipak, sustav treba neprekidan ljudski nadzor. To se dešava u dvije kontrolne stanice, u Khmiti i u Katmanduu. Ovdje tehničari obrađuju uočene nedostatke i smetnje i brinu o potrebnim popravcima.
Glavna stanica nalazi se u Danghadi na dalekom jugozapadu Nepala. Opremljena je s četiri prijemne i jednom odašiljačkom antenom. Na taj je način osigurana komunikacija između radijskih uređaja u blizini ledenjaka i kontrolne stanice. Budući da brijegovi ne dozvoljavaju direktan prijenos signala, koristi se odbijanje kratkih radio – valova od ioniziranih dijelića meteora u gornjim dijelovima atmosfere.
Planovi
Drugo jezero, koje izaziva zabrinutost je Imja u Khumbu Himalu, u blizini Mount Everesta. Ono je 1992./1993. godine doseglo maksimalne dimenzije od 0,69 kvadratnih kilometara s dužinom od 1450 i maksimalnom širinom od 600 metara.
Postoje planovi da se snizi površina jezera Imja i to jednostavnom tehnikom crpljenja vode. Osim toga, želi se, kao i u slučaju jezera Tsho Rolpa, instalirati sustav za rano uzbunjivanje stanovništva dolina Imja i Dudh – Koshi. Te su doline, u usporedbi s ostalima na istoj nadmorskoj visini u Nepalu, gusto naseljene. Ovdje već stoljećima žive šerpe. U blizini Imja jezera nalazi se selo Dingboche, u kojem se, istina, živi samo preko ljeta. Dalje, duž doline, nižu se naselja Pangboche, Devoche i Phunktiankha.
Zadnjih se godina u ovim krajevima snažno razvio turizam, pa su nepalske vlasti, na neki način, prisiljene povećati obrambenu spremnost protiv provale jezera i zbog sigurnosti stranih turista.
Ledenjaci Alpa i Himalaja
RAZLIKE IZMEĐU LEDENJAKA ALPA I ONIH U HIMALAJI
Ledenjaci na Himalaji se vidljivo i snažno razlikuju od onih na koje smo naučeni ovdje u Europi. Alpski se ledenjaci susreću u obliku uleknuća, malih uzvisina i njima sličnih reljefnih oblika, a iznad snježne granice.
Himalaje su mnogo razvedenije i strmije od Alpi. Iznad snježne granice obično nema ravnih ploha na kojima bi se mogle sakupljati velike količine snijega. Zbog toga se ledenjaci, najvećim dijelom, hrane lavinama. A ako se nalazi ispod snježne granice, obično ih progutaju snijeg i led.
Zbog velike energije reljefa, ledenjaci u Himalaji nisu plavo – bijeli, već prljavo sivi. Naime, s okolnih stijena se na njih neprekidno ruši stijenje koje se taloži na njihovoj površini. Tako nastaju takozvane morene. Tijekom topljenja ledenjaka morene djeluju kao zidovi iza kojih se sakuplja voda.
Ledenjaci i prirodne katastrofe
I u Europi su ledenjaci u prošlosti izazivali velike poplave. To se dešavalo u nekoliko navrata tijekom malog ledenog doba, koje je započelo oko 1600. godine, a završeno je sredinom 19. stoljeća. Jedno takvo jezero doseglo je 1848. godine zapremninu od tri milijuna kubnih metara. Iznenadne poplave su tada nanijele velike štete cijeloj dolini Otzal.
U području Mount Blanca su se izlila dva takva jezera 1892. godine u Glacier de Tete Rousse. Tada se odjednom izlilo 100.000 kubnih metara vode da bi sa sobom ponijela u dolinu velike količine stijenja i leda. Tom prilikom je razoreno selo Bionnay, a bilo je i mnogo ljudskih žrtava. Od tog se vremena razina vode na ledenjacima regulira putem brana.
Do izljeva voda dolazi i uslijed erupcija vulkana. Tako je 1966. godine erupcija vulkana Vatnajokulls na Islandu izazvala kretanje ledenjaka, čija je voda izazivala razaranja na velikom području. Budući da je to područje rijetko naseljeno, ljudi nisu pretrpjeli pretjerane štete. Međutim, tragedija je zadesila kolumbijski grad Armero. 13. studenoga 1985. godine proradio je vulkan Nevado del Ruiz, koji se nalazi 40 kilometara sjevernije, nakon što je mirovao 150 godina. Lava koja je izbijala nije bila opasna, ali je njena toplina uzrok za nestanak ledenjaka. Nastala je lavina koja se brzinom od 64 kilometra na sat srušila na grad Almero. Poginuli su gotovo svi stanovnici tog grada. Njih 22.000.
