Najraniji pisani tragovi govore da je Ouija tabla bila u upotrebi još za vrijeme Rimskog imperatora Valensa, u četvrtom stoljeću nove ere, mada neki istraživači tvrde da su Grci znali za nju još prije Krista. Poslije mnogo stoljeća, godine 1890., ideju su iskoristili Charles Kennard i Elijah Bond. Prilagodili su je suvremenoj upotrebi i patentirali je. Oni su svom pronalasku dali ime uija, što na egipatskom navodno znaci “dobra sreća”.
Sitničavi ljudi su zavirili u rječnik i vidjeli da uija na egipatskom ne znači baš ništa, pa se Kennard ispravio i rekao da je to odgovor koji je on u jednoj seansi dobio od same table, tako da je taj naziv i ostao. Poslije samo dvije godine, Kennardovu firmu, koja je proizvodila tablu, otkupio je njegov bivši poslovođa William Fuld. Prvi potez novog vlasnika bio je da “preuredi” povijest table, pa je rekao da je on pronalazač i da je izraz uija nastao spajanjem francuskog oui i njemackog ja (obadvije riječi znace “da”, pa bi prijevod bio “Da-da”). Godine 1966. patent je otkupila firma Parker Brothers i od tada se ona proizvodi u Salemu.
Kako se koristi Ouija tabla
Na glatku površinu stola postavlja se veliki krug na kome su ispisana sva slova i brojevi. Često postoje i neke fraze, kao što su “Da”, “Ne”, “Zdravo”, “Zbogom”, “Neću ti reći ovoga puta”, “Pitaj me ponovo za sedam dana” i tako dalje. Kao pokazivač koristi se daščica (mali stabilni predmet sa tri glatke nožice) tako što na njoj dvije osobe drže po dva prsta (kažiprst i srednji prst). Pošto ona slobodno klizi po stolu, učesnicima je lako da je pokreću do željenih slova ili brojeva po redoslijedu kojim će se formirati poruka.
Obično se bira takav scenarij koji će igri dati mistični ili okultni smisao, pa se sve pretvara u spiritističku seansu. To je, recimo, razgovor sa umrlim ili imaginarnim osobama. Učesnici na glas postavljaju pitanje, a prozvana osoba im odgovore daje kroz njihove pokrete. Tako počinje dijalog izmedu učesnika u igri sa jedne i prozvane osobe ili neke natprirodne sile sa druge strane. S obzirom da je površina stola glatka (ovo je važan uvjet), otpor trenja je veoma mali pa se stvara iluzija da daščicu zaista pokreće neko treći.
Dvije osobe u igri
“Mediji” u ovoj igri su dvije osobe. Ovo daje atraktivnu dimenziju ideomotornom efektu, jer naizmjenično (i potpuno nesvjesno) preuzimanje inicijative pri pokretanju čaše daje nepredvidljive i zanimljive rezultate. Uz dobro pripremljenu atmosferu, naročito ako su učesnici i promatrači skloni mistici, efekt je tako snažan da psihički labilne osobe mogu da zapadnu u ozbiljnu krizu. Mnogi su ovaj dramatični efekt iskoristili za tvrdnju da je za amatere opasno da se bave tako delikatnim stvarima kao što je prizivanje duhova. Sa ovim bismo mogli da se složimo, naročito ako su spomenuti amateri sugestibilni i ako to što su vidjeli ne prihvaćaju kritički.
IZVOR: bwmistery.blogspot.com
VAŽNA NAPOMENA: Ovaj članak je isključivo zabavnog i informativnog karaktera. Savjet je da ni na koji način ne prizivate duhove jer tim radnjama možete samo prizvati demone.
