Pjesme Antuna Branka Šimića koje će vas opustiti

Pjesme Antuna Branka Šimića koje će vas opustiti
Najljepša poezija – Antun Branko Šimić

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Antuna Branka Šimića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Antun Branko Šimić je bio hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Andrije Palmovića.

Najljepše pjesme Antuna Branka Šimića

Zimska pjesma

Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili.
Umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili,

što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore
do zvjezdica čarnih, sjajnih,
k carstvu sreće i užitka i do onih do dalekih
vilinskijeh dvora bajnih.

Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim
oblačići meki viju.
I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli
naši gaji mirno sniju.

Samo blagi lahor zuji okolicom svelom, nujnom
kraj uvelog crnog granja
pričajući tiho, sjetno tugaljive priče meke,
meke priče umiranja.

Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili,
umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili.
Autor: Antun Branko Šimić

Žene

Ja sam vidio pune dvorane žena na svečanostima.

Ja sam vidio onu rusku seljanku u slavonskom selu tako lijepu da sam bezbroj puta pokušao uhvatiti u riječi svoje pjesme tu ljepotu; ali ta je ljepota uvijek ostajala izvan mojih riječi, neuhvatljiva kao svjetlost.

Ja sam vidio žena kojima se pod igrom svjetlosti otkrivaše neprekidno nova ljepota lica i koje su, stojeći, bile lijepe kao skulptura, i pomičući se stvarahu neprekidno nove skulpture.

Ja sam vidio žena u Hercegovini, koje su svoja jaka tijela pokrivale tvrdom tkaninom i sagibale se žanjući na poljima, ljeti, u suncu i u podne se umorne polegle u sjene, dišući naporno pod teškim svjetlom ljeta i miješajući miris svog znoja s mirisom žita.

Ja sam vidio žena koje su ležale na žutom žalu obala, zagasita tijela.

NE PROPUSTI  Pjesme Edgara Allana Poea koje će vas opustiti

Ja sam vidio bezbroj žena na slikama i fotografijama; u ilustriranim listovima i na uglovima ulica; jahačica što prolete trkom i zamaknu ko u kinematografu; Ruskinja blijedih od sjevernog sunca i usana crvenih, kao da su taj čas prorezane.

Uniđu na oči, zabole u srcu.
Autor: Antun Branko Šimić

Najbolja poezija

Zapuštena

U jednoj sobi ogromnoga grada
pokraj sirotnoga pokućstva i suđa
živi mlada žena

Svaki dan o podne i na veče
uđe jedno vučje lice

I dok žena stojeći po strani
čeka
vučje lice jelo proguta
i ode

U noći
mlada žena ćuti pokraj peći
– Pjev vatre šumi u tišini sobe –
nad romanom Marcela Prévosta

Dugo lice blijedo i bez nade
oteščalo od čitanja padne
nad stranice romana
i usne

Na prozoru rastvoreni modri cvjetovi
čeznu sami u noć
u kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva.
Autor: Antun Branko Šimić

Vjetrovi

Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi

Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?

Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni

Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju

Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari

Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom Bogu.
Autor: Antun Branko Šimić

Nezaboravne pjesme Antuna Branka Šimića

Tužaljka

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
Autor: Antun Branko Šimić

NE PROPUSTI  Pjesme Vladimira Čerine koje opuštaju

Svjetlost

Što je tako ko svjetlost?
Tako lako, blago, tiho, bistro
Tako svijetlo
Voda je teška, tamna i šumori
Svjetlost pokraj nje laka, tiha, blaga, nijema
uklanjajući se ispred pokreta, dopuštajući
da kroz nju trčiš bez i najlakšeg otpora
To svijetlo ništa
Ta radost oku.
Autor: Antun Branko Šimić

Dobra poezija

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.
Autor: Antun Branko Šimić

Raspeće

I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija
i stenje
službenici ukočeno sjeđahu na konjima
u pažnji da se čin po propisima svrši

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati u propanj

I nasta metež, u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

U konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
i neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše.

Vojnici oko križa moraše se požuriti
Završiše svoj posô naglo. Čovjeka raspeše.

I odmah zatim
konji hitro službenike odatle odniješe
i za njima se rulja srljajući u grad surva.

S njom i noć stiže. Po Jeruzalemu
glas o tom što se zbilo poče da se širi.
Autor: Antun Branko Šimić

Koje su vama najljepše pjesme Antuna Branka Šimića u ovoj objavi? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke Šimićeve stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.