U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Silvije Strahimir Kranjčević je bio hrvatski pjesnik. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Rikarda Jorgovanića.
Najljepše pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića
Vjetrić vije
Vjetrić vije… suze suši,
Suze suši, čelo hladi;
Vjetrić vije, a u duši
Otpijevaju stari jadi.
Sa ljudstva su došli cijela
U grud jednu na sijelo,
Nek je srijed svijeta bijela
Jedna žrtva i propelo!
Čudno mi je, braćo-ljudi,
Što tratite čemer ovi,
Da se skiće, ludo gubi
S mekih vjeđa pjesnikovi’?
– Al taj svijet glupo gledi
Sa bezdušne prepameti,
Glupo gledi, da ne vrijedi
Ni ljubit ga, niti kleti!
Već se stisni… suze suši,
Božji vjetrić čelo hladi;
A u bolnoj kada duši
Probude se stari jadi,
Tješi srce svijet što ljubi
Uz sve varke i gorčinu,
Da se suza u prah gubi,
A pjesmica u – prazninu!
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
U želji ljubavi
O, dođi, negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!
Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.
O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l’ kreće otkud plašna k njemu.
Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.
O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav’ mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!
I sakriti ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.
O, dođi negdje iznenada,
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije…
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Najbolja poezija
U noći mrtvih
U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude…
Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista…
Dok dolje pod zemljom vlažnom redovi žutih kostura
Leže na daskama trulim, upored, poleđice,
I grobni zareznik prsten s grbom plemićkim tura
Il zrno u glavi samoubice…
Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!
Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera!
Miran ću čekati pogreb: i vama sila kad klone,
O, tebi, zemljo i majko, i suncu i vaseljeni
I svemu bajnomu carstvu, što sada se kupa i tone
U iskravoj pjeni sanja – u meni -,
Demona sumnje ću vidjet, gdje vašega vrh pokrova
Strijelom nemirna oka drob vam miješa i dira,
Utaman! ko da noktom besna ptica sova
Grebe u granit sfinge Misira.
Bijedna ću, očajna, gledat, gdje s vaše lešine skače,
Silnijem, vatrenim krilom po mrtvoj gomili lupa;
Besmrtan vječnost si kune i grdno buči i plače:
Što nijeste umrli skupa!
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
U badnjoj noći
Pred kasarom gore dolje
Mrk se vojnik šeće;
O ramenu lunta visi
Ko da joj se neće.
Zakopao smrzle ruke
A u rukav sivi
Pa lozinku šapće suho:
“Bože, vojsku živi!”
Nad kasarom oblačine
Kano avet jezde,
Kroz oblake bistro vire
Neke male zvijezde.
A sa zvijezda i oblaka
Ko da zvonca ječe – –
Tajna noći, tiha noći,
Sveto badnje veče!
Ponoć kuca, Spas se rodi,
I – mijenjaju straže!
U stražari vojnik mrki
Na pušku se naže…
Noć nijemu lavež buni
Tuđijeh mu strana,
A on misli na šarova
Od dječinskih dana.
I uzdahnuv suho, nijemo,
Na prozeble usti,
Traži nebom gdje su Kola,
Gdje Vlašići gusti – –
Ovedrilo zimnje nebo,
Zvjezdice se roje;
Tuđe su mu, drukčije mu
Nad kućicom stoje!
Ponoć kuca – mila zvona
Skladno u noć ječe;
A jadnika pred kasarom
I zebe i siječe…
Pa se sjeća da je lane
Uz ćaku si stara
Božićnicu pjesmu pjevo
Kod časnog oltara.
Ispala mu puška teška,
I bolno se sjeća
Na majčinu milu glavu
I drhtanje svijeća.
Čini mu se, eno vidi:
Dim se k nebu vije –
I kroz tamjan al se žare
One oči dvije!
Ponoć kuca, Spas se rađa
I – mijenjaju straže – –
Pred stražarom puška zveknu,
Pa lozinku traže –
A on – jadnik – upeo se,
Leden mramor sivi,
Po propisu oštro vraća:
“Bože, vojsku živi!”
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Nezaboravne pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića
Tvoj vijenac
Moj oltar – to je tihi dom,
A povijest – evanđelje;
Tuj prvim, dušo, zavjetom
Posvetih svoje želje.
I ja ti rekoh: za tebe
Žrtvovat sve ću svoje;
Al znaš li čim ću najljepše
Ovjenčat čelo tvoje?
Kad grmne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mač i vatre sijev,
Ja dijelit ću se tobom!
Do polja poć ću bojovna
U četi osvetnika;
A ti ćeš ostat mučena,
Ta – žena buntovnika!
Nad glavom će ti psikat rug,
Urlikat će ti zvijeri – –
I smijat će se da te j’ drug
Baš izdao na vjeri;
A ja ću jurit razbojem
Ko osvetničko zrno…
Il da se vijenca dovijem,
Il da bih u grob srno.
I neću mislit kako ti
Tim ljuće jade snubim;
Ja želim, dušo, muku ti
Baš zato – jer te ljubim!
Na oštar ću te navest trn,
Na krvav put junaka,
I ti ćeš kušat udes crn,
Al – ti ćeš biti jaka.
Zanosit tvoga srca čar
Veselit će se gladu;
A od mene će bit ti dar:
Što ostavih te jadu!
Pa – kad te prijeka srva kob,
Kad smrt ti bude plaća,
Oj, možda, dušo, na tvoj grob
Oholit će se braća!
I pisat će ti zahvalu:
Bijaše žena svijesti;
A od tog krunu dičniju
Ne umijem ti splesti!
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Tri pozdrava
Tko se smije s dna bezdana,
Ko demoni svi da skiče?
– Haj, karta sam proigrana,
Prošlost tvoja, moj pjesniče! –
Tko to cvili, tko to plače,
Ko aveti usred noći?
-Haj, to ja sam, moj junače,
Pjesma tvoja, što će doći! –
Tko to šapće kao mati
Nad čedancem, kada spava?
– Haj, zemlja sam na lopati,
Što ti lijes zasipava.
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Dobra poezija
Suzi roblja
Što li kriješ, suzo tajna,
Kad pod vjeđom krvna planeš
Pa čemerna, gorka, vajna,
Na verige ropske kaneš?
Što li kriješ, kad si bratska
Prvoj kaplji sa nebesa
Pre no riknu vrata adska,
Prije groma, prije trijesa?
Što si krila onog časa,
Kad si pala po stratištu,
Gdje se diže oltar spasa
I gdje vrane pir si ištu?!
Poput slapa u pramaljet
Okrepljiva zažubori:
Ne propada taj amanet
I prekasno ma da zori!
Što si krila kad se sruni
Niza lica mužu onom,
Kog rodiše milijuni,
Da satare krivdu gromom?
Ah, uz suze cijelog roda
Obori se na te kosti:
Slomili su granu ploda,
Al sjemena osta dosti!
Što li pričaš, suzo tajna,
Čim nas zdraviš povrh groba,
Gdje nam sniva žrtva vajna,
Izginula nada roba?
Ah, ti bliještiš žarka, vruća,
I tvoj odsjev srca sjeća:
Da imade uskrsnuća,
Dok se narod mrtvih sjeća.
A kad dršćeš u dnu oka,
U dnu duše majke blage,
Kad prokine bol duboka
Rad otete djece drage,
Rad srdaca i skeleta,
Što ih tuđi prah pogrebe…?
Majka naših, suzo sveta,
Bog će plakat povrh tebe!
Rob se rodi, rob te plače,
Ti si njemu voda krsta;
Što mu više uzdah skače,
Čeliči se desna čvrsta.
Plemeni se čovjek cio
O svom znoju i o krvi;
Bog je ovo tako htio,
Da pošljednji budu prvi!
Suzo roblja, suzo strašna,
Sumporna si kap goruća:
I očajna i užasna,
Pred Bogom si svemoguća.
Teci samo niza lica
I u zvijezde zasjaj gori:
Na naš badnjak repatica
Sjajnim trakom rujnoj zori!
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Samilost
Pa u čem sjaj ti sveti, ti – boli srca moga,
Ko biser te si njemu u bezdnu morskih tmina?
U čemu polet tvoj mi do spoznaje, do – Boga,
U čemu žuč ti ko milina?
… Ti pred okom si alem, kroza te se u duši
Sva bijeda svijeta lama i krv mi srcu digne;
Cjelokup jad života po meni sav se ruši,
Posvećuje me kad me žigne!
Ti moj si anđel sjetni, što pouzdana oka
Do ljubavi me vodi, do zagrljaja svijeh;
To oko to je sunce, i bez njeg preduboka
Tamnina zemlje koti grijeh.
Ah, jadan, ko te nema. U grijehu ležat on će,
I duh mu vječno lijetat po kalnoj ovoj doli;
Kroz cijelu dršćuć vječnost svoj čekat sudnji zvon
Al gdje mu srce, čim da moli -?!
Autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Koje su vama najljepše pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića? Možete nam reći u komentarima te ako želite navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
Poezija ili pjesništvo je umjetnost koja se zasniva na izražajnim mogućnostima jezika.
U suvremenoj teoriji ovaj pojam označava stvaralačku energiju uopće, ili umjetnički žar posebno, ili lijepu književnost u cjelini ili književnu vrstu (za razliku od proze), kao lingvistički izraz u vezanim ili nevezanim oblicima.
IZVOR: Wikipedija
