U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Vladimira Čerine koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Vladimir Čerina je bio hrvatski književnik. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića.
Najljepše pjesme Vladimira Čerine
U zoru
U grudima našim gorjeli su plami
Noćas, svih stradanja što su davno bili,
I još što će doći, i sve što smo snili.
Pjevali smo tugu bola što smo sami.
Pjevali smo očaj, život što razara,
Ovaj život hladni, s malo ideala,
Dok u sobi na nas jedna svijeća mala
Bacala je svjetlo blijedo i bez žara.
Lica su nam bila u tamu ovita
I duše su naše bile pune mraka.
O, bezdane duše, od kojih je svaka
Jaka da se sledi i ništa ne pita.
Ništa da ne želi, ničem da se nada
Daleko, u miru, gdje šuti nirvana,
Jer, osjećamo dobro, naša mladost rana
Tek je mijena tužna neprolaznog jada.
I ko baklja koja polako plamuca
Izgarajuć zorom, tako duše naše
Postepeno venu, čekajući čase
Dok posljednja ura svakoj ne zakuca.
I vjeruj mi, dušo, nije teško znati
Da i zadnji čas nam jednom doći mora,
Čas jedinog spasa kao ova zora,
Kad nam bude vrijeme na počinak, spati,
Odmoriti, dušo, naše duše moćne
Što su pune sunca naših ludih sanja.
Zora je sve jača, a noć je sve tanja,
Utonimo, dušo, u svemire noćne.
U beskrajne vise zorâ i maštanja
Utonimo, dušo… oh, noć je sve tanja!
Autor: Vladimir Čerina
Tišina
Po sobi je padao srebrni tâk
Staroga, teškoga sata;
Kroz prozor je s polja išao mrak
Svjetla, baršuna i zlata.
Ništa nam nije diralo san
U mir utonule sobe;
U mraku su duše snivale san
Neznani, neznane obe.
O, što joj nisam uzeo blage
Ruke bijele i meke;
Prosuo riječi velike, drage
Ko putnik iz zemlje daleke?
Bila je lijepa ko tuga Istoka,
Svijetla ko biser od zvuka;
Crne su noći dva šumila oka
I ronila kosa od muka.
O, što joj nisam do nogu pao,
Klekô: koliko je volim!
Na četiri mora kako sam zvao
Po cestam je ravnim i golim.
O, što joj nisam srcem na krilu
Ko ludo zaplakô dijete?
Poljubio bisernu kosu, tu svilu,
I mramorne grudi i svete?
U tami bez glasa, šutljiv i plah
Ništa ne rekoh tog trena;
A sobom je išao miris i dah,
Do mene je bila žena.
I ništa nije pomutilo san
U mir potonule sobe;
U mraku dvije ikone snivale san
Mramorni, neznane obe.
Autor: Vladimir Čerina
Najbolja poezija
Sjećanje
Išao sam gradskim ulicama dugo
Zamišljen, sumoran, jedne kišne noći.
Bilo mi je samom makar kuda poći,
Makar kuda poći i ne željet drugo.
Slušao sam kako sa krovova svijeh
Po kamenu voda, kroz tišinu, pada;
Kako zvoni bolno, u toj noći, kada
Nimalo mi duša za radosti nije.
Želio sam da bih utonuti mogo
U maglu, u tamu, iščeznut ma kuda;
Da počinka nađe moja pamet luda
I duša osamom ispaćena mnogo.
Kočije su brojne mimoišle mene
I sa šumom mnogi automobili,
U njima su dame bile sve u svili
Umotane, snene, tiše i od sjene.
I posljednji gosti iz sjajnih kavana
Odlažahu kući brzijem korakom,
A ja sam očajan, sam, sa teškim mrakom:
S dušom koja ne zna ni sreće ni dana.
Ostadoše gradske tad ulice same,
Krijuć sva stradanja moje duše mlade,
I tek noć je ona mogla da mi dade
Ženu, odnekuda, rođenu iz tame.
Kao da sanjaše da ja čekam na nju
Te podijeli sa mnom onu noć i tugu,
Prišla mi je dobra kao znanom drugu
I dala mi radost ni od sunca manju…
Opet noćas, evo, sa krovova svijeh,
Dok na pločnik voda, kroz tišinu, pada
I dok zvoni bolno, u toj noći, sada,
Kad mi duša trudna za radosti nije.
Za radosti one što ih svatko ima,
Ja te želim, ženo, oh, ženu izgnana,
Te ko ni ja ne znaš ni sreće ni dana
Da nas opet silna obezumi plima!
Autor: Vladimir Čerina
Samoća i vino
U čaši se iskre drobe i lome,
Pjevaju zvuci daljina;
Kaplje se bisera u staklima gone,
Noć ide na kolima vina.
Obalam’ plivaju svjetla i znaci,
Grane se njišu sa gora;
Vodama pjevaju sjene i zraci,
Magle se bude sa mora.
Svirale jezerom nekuda sviraju,
Promiču horovi žena;
Visine zvukovi u ranama diraju,
Padaju krugovi zjena.
Zemlje, čuj, tuguju, livade bujaju,
Prašine gore maglínâ;
Snovi se rujni u mrežama ljuljaju,
Plavet se roni s tišínâ.
Sulamit, gledaj: večeri plivaju
Na mjesecu srebrene, mirne;
Vrtovi kameni u maglama snivaju,
Ko smaragdi vodama Smirne.
Kud idem po ravni neznanih krajeva,
Kud pada to duh mi s visina?
Trepte li krila skrivenih zmajeva
Il putuju lagumi vina?
Ja vidim gradove, granice, svjetove,
Grimiz se maštama lijeva;
Rumen se truni na čudesne cvjetove,
Moj obzor u plamenu sijeva.
Oblaci, ostrva, krajine, rumeni,
Sve se u zvucima ziba;
Svjetovi gore ko crveni numeni,
Moj mozak se svemirom giba.
Vjetrovi fijuču sjevernih zima,
Sve pustinje gore od žegâ;
Mirisi šume svih minulih klima,
Ko more od plamenog stijega.
Ej, na tome moru sjaja i zvuka,
Huje sve dúge vrémenâ;
Moj život se ljulja u prahu od huka,
Ko crveni oblaci pjenâ…
Autor: Vladimir Čerina
Nezaboravne pjesme Vladimira Čerine
Orcagna
U očajne noći ova duga sala
iz neznanih jama, predjela i mraka,
skupi u se svijet svih patnja i zala,
i ovije lice misterijem tlaka.
Sve što pusta varoš rastvorena ima:
otpuštene, trule, pod teretom žiga,
kao bijela bašta obećanja prima
i rješava duše balzamom veriga.
Kao harfa svodom neka glazba svira
usred rujna vina, mira i duhana;
putuje se kao maštama Šekspira,
čudan voz je jedna sama karavana.
Grijeha nema. Žene, dronjci od baršuna,
stanice su ovih putnika bez nada;
ljeti im ne svijetli sunce nego luna,
tragedije tužne jazbine i hlada.
San i ljubav ovdje tešku povijest skriva
svih padanja na dnu slomljeno otkriće:
ne dirajte u te sirote od tkiva –
i ti žedan pit ćeš gorčiku ko piće.
Nebo dat će onom tko ni krova nema
jednu noć saznanja, zvijezdu preko tuge,
oslobodit srce groza i dilema:
u oluji bola – trenuci i duge.
Ali, koje zime ostavljenih druma
skupiše sve ove utvare iz tmina?
Kao piramide zatrpana uma
bolno streme mašte put bijelih visina.
Nu, pogledaj, dok sva lica šutnjom grube,
vani nasred Trga čudna krila anđela,
puna bijele rose, oblijeću i ljube
gola uda Davida, snijeg Michelangela!
Autor: Vladimir Čerina
Noćni vjetrovi
Iz zidova crnih i mrkih zgrada
Strava i tuga bezutješna bije;
Puste su ulice velikog grada,
Po njima sablasno vjetar tek vije.
Na nebu zvijezde nijedne nema,
Visoka svjetla sijaju sama,
Vjetar na mahove odraze lama,
Strahotno baca po gradu što drijema.
Mrtve i puste su ulice same,
Čudno to po njima vjetrovi stenju,
Sve dolaze nekud hladni iz tame,
Rasiplju svjetla po sivome stijenju.
A odrazi plaze i sjena niče,
Jedna, po zidu, golema se nosi…
Groza me trese. Dok vjetrovi kriče
Za mnom, ježuri mi idu po kosi.
Autor: Vladimir Čerina
Dobra poezija
Pjesme Vladimira Čerine – Na kiši
Još od ranog jutra nebo mlako, sivo,
Nije dalo sjaja, ni malo topline;
Po gradu je vas dan težak umor plivo
I sve oči mutne, lica bez vedrine.
Padala je kiša nesnosna i hladna,
Sa krovova tužno cijedila se voda,
Gruba atmosfera sirova i gladna,
Nebo bez utjehe i plavoga svoda.
Nigdje jedne boje tople niti smijeha,
Ništa, već ta žurba bolesna i uska,
Pa sa neba nijemog, krovova i streha,
Kiša, sitna kiša što polako pljuska.
Sve što život čini sa pločnika goni
Radnike u traljam i dame u svili.
Ulice se prazne. Dok kiša romoni,
Zemljom blatna voda protječe i mili…
O, još samo malo pa će i noć pasti
I u dušu ući čežnja jedne tuče
Olujne, bezmjerne, a tada će kljasti
Poći mrtve ure k počinku ko juče.
Sutra opet tako, vječno isto, snova,
Ja ću sam da sanjam na očajnoj kiši,
Kisneć, bludeć, gonjen od sunčanih snôvâ
Ulicam bez kraja, kad su glasi tiši.
Autor: Vladimir Čerina
Jedno Božje veče
Na prozoru. – S polja dah sutona pline,
Dah sutona ljetnjeg s mirisima trava,
Bujnih, divljih ruža iz parka i šume;
Dah sutona struji i ulazi u me
Kao divna neka melodija plava
Sa raspukle, stare, prašne violine.
Slazi suton, slazi, jednako, polako,
Na krovove trošne starih kuća ovih,
Štono nijemo stoje daleko od grada,
Tu gdje pokoj vlada, tu gdje pokoj vlada.
Mala soba moja već u mrak se ovi.
I sneni je čudno, čudno, čudno tako.
Već i veče palo; prozirno i meko
Po nebu su drhtat mnoge zvijezde stale,
Mnoge zvijezde, zvijezde, neizbrojne zvijezde,
Trepere i dršću i u beskraj jezde
Niz pučinu plavu biserne i male,
A grad sjajan pliva, u dolu, daleko.
Sva je duša moja nekom slatkom boli
Ispunjena sada s ovog rijetkog časa.
O, veliki Bože! – i Zdravomarija
Milosna se, snena, po zraku talasa –
Dok se duša tiha blaženstvom umija
I skrušeno moli, i skrušeno moli.
Autor: Vladimir Čerina
Koje su vama najljepše pjesme Vladimira Čerine? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
