Tisućama i tisućama godina vodili su se ratovi u svijetu. Ljudska su bića nalazila sigurnost i snagu u agresivnosti, u napadu, u ubijanju, u nasilju nad drugim živim bićima, a iznad svega nad ljudima. Gotovo sva poznata nam primitivna društva žive u trajnom stanju rata sa susjednim plemenima. Muškarci, da bi bili pušteni u svijet odraslih, često moraju ubiti nekog protivnika. Ali i u drugim društvima, pa čak i u našem, žudnja, želja za osvetom mogu otkloniti nesigurnosti i strahove te mogu postati svrha života. Vrhunski dojam o snazi i neranjivosti postiže se, međutim, kada se ljudi udruže u neku skupinu, u neku bandu, u neku vojsku koja kreće u rat protiv neke druge skupine, kolektiva.
Ratovi u svijetu – Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat
Svi ratovi u svijetu nastaju u stanju ushićenja, optimizma, potpunog neznanja o strahovitim posljedicama koje iz njih nastaju – piše sociolog Francesco Alberoni i nastavlja: “U to smo se uvjerili iskustvom u proteklom stoljeću, koje je, međutim, bilo stoljeće napretka i znanosti. Europske su se nacije bacile u Prvi svjetski rat, a da ni na koji način nisu procijenile učinke svoje odluke.
Zahvaćene ratnim ushićenjem, mislile su da će sve završiti za nekoliko dana, kao u nekom dvoboju, u nekoj tradicionalnoj bitci. Međutim, vojnici su trunuli u rovovima tijekom pet godina, bilo je više milijuna mrtvih, a sva su društva iz rata izašla poharana. A onda su se pojavili revolucionari, diktatori, totalitarizmi. Pojavio se i Drugi svjetski rat, još strašniji od Prvoga. Poslije, pak, uslijedio je hladni rat, termonuklearna ravnoteža.
Posljedice ako bi se pokrenuo nuklearni rat
Tada se prvi put raspukla tisućljetna veza između sigurnosti i nasilja. Shvatili smo da bismo i mi bili uništeni ako bi se pokrenuo nuklearni rat. Shvatili smo da nas nasilje ne spašava, nego razara. Počeli smo shvaćati da su sve nesreće u povijesti bile proizvod rata, proizvod naše agresivnosti. Danas zaprepašteno gledamo na ratove. Kao što su ratovi u Africi, gdje zemlje, ugrožene sušom ili oskudicom, i gdje narod umire od gladi, troše sva sredstva na oružje, na uzajamno uništavanje.
Oružja i ratovi u svijetu sve nam se više čine kao prvi uzrok propasti, kao prijetnja svijetu. Zgražamo se od pomisli da bi neki fanatični diktator, koji posjeduje nuklearno oružje, mogao izazvati apokalipsu samo da ne bude pobijeđen. Počeli smo također shvaćati da postoji nasilje protiv prirode, nasilje koje uništava prirodne izvore, sebično nasilje koje truje zemaljski planet.
Ratovi u svijetu i rađanje osjećaja da smo ranjivi
Tako se rodio novi osjećaj da smo ranjivi. Ranjivi smo, ranjivi smo na nasilje, na zagađivanje okoliša, ali i na prastare opasnosti, kao što su potresi, poplave, požari. Ranjivi smo uslijed naših vlastitih pogrešaka, na naše nesavjesno i nasilno ponašanje.
Zbog toga ne treba čuditi što na Zapadu kršćanstvo doživljava obnovu. Jer je već u temeljima naše civilizacije upisano da je nasilje zlo, da je Kraljevstvo Božje rezervirano za mirotvorce, za ponizne, za milosrdne. Dakako, ova načela nisu primijenjena u kršćanskim nacijama. No, u dnu europske svijesti nastavila su živjeti kao neispunjen imperativ, kao iznevjerena misao. Ali, danas se obnavljaju, iskazuju svoje značenje, prisiljavaju nas da razmišljamo.
PITANJE ZA VAS:
- Što vi mislite, da li će se u budućnosti dogoditi neki veliki ratovi u svijetu, kao Prvi svjetski rat i drugi svjetski rat? Možete odgovoriti u komentarima. Hvala
