Puno ljudi kao što je John Pollock, vjeruju u reinkarnaciju. Reinkarnacija ili ponovno utjelovljenje je osnova hinduizma i budizma i njena je privlačnost očita: ljudi žive više od jednog života i nakon smrti ne pate vječnu kaznu. Ali, događa li se to uistinu? Istraživači poput dr. Stevensona su više od pedeset godina proučavali reinkarnaciju na Sveučilištu Virginia. Kako je već navedeno, radili su s djecom, jer su odrasli koji bi spominjali reinkarnaciju bili pod utjecajem knjiga ili filmova. Dr. Stevenson je opisao slučaj u kojem je psiholog podvrgnuo ženu seansi hipnoze, a ona je opisala život na dvoru Kralja Richarda II u 14. stoljeću. Pokazalo se da je žena nekoliko godina čitala roman o dvoru Richarda II i mnogo detalja iz njenog “prošlog života” zapravo su bili dijelovi iz romana.
Da li je reinkarnacija ili ponovno utjelovljenje nešto stvarno?
Blizanke Pollock i život poslije smrti
Slučaj je proučavao dr. Ian Stevenson, psiholog, i on se jako iznenadio kad je vidio da identične blizanke imaju različite madeže. On je zamijetio i da su blizanke preuzele ponašanje starijih sestara. Jennifer se patronatski brinula o sestri Gillian, na isti način kao što se i Jacqueline ponašala prema svojoj sestri Joanni. Stevenson je pratio život obitelji od 1964. do 1985. Pronalaskom niza podudarnosti između Jennifer i Jacqueline i sestara Gillian i Joanne, bio je uvjeren kako je to istinski slučaj reinkarnacije. Dr. Ian Stevenson (1918. – 2007.), je 1987. napisao knjigu “Djeca koja se sjećaju prethodnih života: Pitanje reinkarnacije”.
U njoj je opisao 14 slučajeva, uključujući i slučaj djevojčica Pollock. Stevensona je zanimala reinkarnacija ili ponovno utjelovljenje, on je 40 godina proučavao reinkarnaciju, i tijekom tog vremena susreo se sa tisućama slučajeva. Većinu je otkrio u azijskim državama gdje puno ljudi vjeruje u reinkarnaciju. Po svojem je izboru najradije istraživao u tim područjima, gdje roditelji nisu bili skloni razuvjeriti ili obeshrabriti dijete koje bi eventualno počelo govoriti o prošlom životu. K tomu, djeca su sjajni subjekti istraživanja, kao što su i nesklona izmišljotinama zbog slave ili interesa.
Drugi slučajevi
Neki slučajevi su zapanjujući. James Leininger, na primjer, rođen je 1998. u San Franciscu. U dobi od dvije godine počeo je patiti od noćne more – sanjao je avionsku nesreću. Ta je noćna mora nastala iz sjećanja na prošli život pilota iz Drugog svjetskog rata. James je svojim roditeljima ispričao sve o avionima iz tog razdoblja – o kojima roditelji nisu imali puno znanja. Vrlo je čudno da ovako mala djeca imaju sjećanja koja ne djeluju kao njihova. Blizanke Pollock su tek jedan od primjera reinkarnacije. Koliko god bilo čudno, ukoliko je reinkarnacija ili ponovno utjelovljenje nešto stvarno i mi se možemo vratiti poslije smrti, to je razlog za nadu. Obzirom na naše tugovanje za pokojnicima, to je utjeha.
Bizarna priča male Pauline Pickard
Pauline Pickard je nestala, i tada su je pronašli… ili su tako mislili. Većina roditelja zna da je odgoj djeteta posao punog radnog vremena i zahtijeva najdublju ljubav koju čovjek daje i osjeća. Biti roditelj nestalog djeteta je jedno od najstrašnijih iskustava koje čovjek može doživjeti. Bio je to travanj 1922. kada se dvogodišnja Pauline Pickard igrala na obiteljskom imanju u Goas al Ludu, Brittany, Francuska… I tada je nestala.
Potraga za Pauline Pickard
Paulinini uspaničeni roditelji zatražili su pomoć lokalne policije i niz volontera su krenuli u potragu. Nije nađen niti jedan trag nestale djevojčice i nade su počele blijediti. Paulinini roditelji ipak nikada nisu prestali vjerovati i nadati se da će se pojaviti neka informacija. Nekoliko tjedana nakon nestanka Pauline Pickard sudbina se osmjehnula zabrinutim roditeljima. U Cherbourghu se pojavila djevojčica koja je odgovarala opisu male Pauline. Djevojčicu je pronašao lokalni šef policije i smjestio je u lokalni dom za umirovljenike. Predstavnici vlasti su pokazali fotografiju djeteta Paulininoj majci i ona se rasplakala i prepoznala svoju kćer. Novinar Le Matin novina je 8. svibnja objavio kako je gđa. Pickard rekla:
“Ovo je moja kćer”. Picardovi su sjeli na vlak za Cherbourgh kako bi doveli malu djevojčicu k sebi kući, ali nakon što su proveli s njom dva sata shvatili su da ih mala djevojčica ne prepoznaje. Izgledala je kao Pauline, ali se nije ponašala poput nje.
Spajanje s obitelji
Bez obzira na sve, uzeli su izgubljenu djevojčicu kući na obiteljsku farmu, s nadom da će se djetetu vratiti sjećanje. Prema Le Matinu u napisu objavljenom 1. svibnja druga djeca u obitelji Pickard odmah su prepoznala Pauline. I susjedi su vjerovali da je to Pauline, i lokalna je policija vjerovala da se obitelj ponovno spojila. Pronalaskom djeteta sve je obuzelo olakšanje i nitko nije bio zabrinut kako je djevojčica uopće završila u Cherbourgu. Kako je djevojčica prošla tri stotine km u samo nekoliko tjedana? Pješice?
Povratak djeteta u obitelj Pickard išlo je prema planu. Od samog početka, Pauline je bila jako sramežljiva i plašljiva, i nikada nije govorila prirodnim dijalektom. Njeni su roditelji to pripisali traumi, i uvelike to zanemarili. U jednom su trenutku Pickardi javili kako je Pauline došla k sebi i kako se sjetila imanja. Ipak, što je više vremena obitelj provodila zajedno, sve su više Pickardi bili nesigurni u činjenicu da je to njihova kćer.
Otkriće malog tijela
27. svibnja je Le Petit Parisien objavio kako je oko 800 metara od imanja obitelji Pickard biciklist otkrio tijelo male djevojčice. Leš je bio u užasnom raspadu, a nedostajale su ruke, stopala i glava. Odmah pored tijela bila je uredno složena odjeća djevojčice koja se podudara sa onom koju je, kako je potvrdila njena majka, Pauline nosila kad je nestala. Tijelo je nađeno na mjestu koje su istražitelji nekoliko puta pretražili tijekom istrage o nestanku djevojčice.
Stanovnici su također prolazili onuda i nikada nisu naišli na tijelo.
Nagađalo se kako je netko naknadno donio posmrtne ostatke. U istom napisu se navodilo kako je lokalni farmer Yves Martin skrenuo s uma i pobjesnio, i pitao je Pickarde jesu li našli malu Pauline. Kad su rekli da jesu, pitao ih je jesu li sigurni da je to ona, a tada je s luđačkim sjajem u očima rekao da je on kriv za sve.
27. svibnja Le Matin objavljuje da su istražitelji pronašli glavu pored tijela, ali su tvrdili da je prevelika da bi pripadala malom tijelu.
Tajne i pitanja
U datom trenutku imamo djevojčicu koja je izgledala kao mala Pauline Pickard, ali se nije tako ponašala, te je usprkos svemu živjela sa Pickardima. Kilometar daleko od imanja, biciklist pronalazi leš male djevojčice sa odjećom male Pauline.
Dijelovi tijela pogodni za identifikaciju – ruke, stopala i glava su nedostajali, dok su dijelovi koje bi životinje sigurno pojele ostali netaknuti. Nepoznata lubanja pored leša nije bila njena. Ludi farmer tvrdio je da je kriv, noza što, mogli su samo nagađati. Ostalo je puno neodgovorenih pitanja. Mnogo stanovnika gradića vjerovalo je da Pauline još uvijek negdje živi, a pretpostavljajući da je to točno, tada se postavlja pitanje tko je bila curica nađena sama u Cherbourghu, i zašto je nikada njeni pravi roditelji nisu tražili? Zbog čega su obitelj i poznanici tvrdili da je to Paulina? Što je mislio Yves Martin kad je rekao da je on kriv? Je li on odgovoran za jednu ili obje žrtve? Čija je lubanja nađena kraj malog leša?
Pickardovi su proveli ostatak svojih života pitajući se što se dogodilo njihovoj kćeri. U lipnju je, djevojčica pronađena u Cherbourghu, doživjela tužan ishod – odvedena je u sirotište i provela ostatak svojeg života u anonimnosti.