Svako seosko dvorište imalo je čardak u kojem se čuvao kukuruz. Da bi bio u čardaku trebalo je obaviti neke poslove o kojima želim pisati.
Kada su kukuruzi na njivi bili zreli tj. suhi moralo ih se skinuti sa stabljike. Taj su posao u mojoj mladosti uglavnom radile žene. Ustajale bi u ranu zoru. Ponekad je bila magla i hladno pa bi se čekalo da se magla raziđe. Pojeli bi doručak koji je uglavnom bio; pečena jaja, kruh i bijela kava. Ta se bijela kava radila od divke i mlijeka.
Dugo nisam znala što je divka i da se radi o cikoriji jer za nas je to jednostavno bila divka. Divka se kuhala u vodi nekoliko minuta, a onda se ostavila koju minutu da se slegne soc. Zatim se dodavala u kuhano mlijeko. Voljela sam takvu bijelu kavi zaslađenu i kukuruzne žgance čiji miris i okus još uvijek pamtim. Žganci su bili od kukuruznog brašna zlatni i mirisni, kukuruza osmoreca, a ne od griza, to je velika razlika.
Seosko dvorište i odlazak na njivu
Iza doručka, kada se magla digla odlazilo se kolima na njivu. Važno je bilo imati kakve stare bakandže, u lošijem slučaju nosili su gumene opanke ili čizme te tople vunene čarape i tople suknje. U ono moje vrijeme žene nisu nosile hlače. Došavši na njivu svaka bi žena uzela jedan red, ali bi brala kukuruz i lijevo i desno u redu.
Žene su na sebi imale podvezane fertune u koje su stavljale ubrane klipove. A muškarci koji su zajedno sa ženama bili u branju rijetko bi brali već bi prolazili kroz redove sa krtolima u koje bi žene istresale fertune. Pune krtole oni su odnosili do kola i istresali u njih. Stranice kola su bila obložena ceradom da ne bi klipovi u vožnji ispadali.
Inače, kola su obično imala tzv. lojtre. Te lojtre za konjsku zapregu ili kola bile su slične lojtrama koje su se koristile za penjanje na tavan. Mi u selu nismo nikada govorili konjska zaprega već samo kola ili platon za ona koja su imala gumene kotače za razliku od kola koja su imala drvene obložene limom.
Komušanje i štagalj
Kada su kola bila puna ili na njivi sav kukuruz obran odvezli bi se svi kući. Svako je seosko dvorište imalo štagalj. Štagalj je prostor između štale i sjenika, a sve pod istim krovom. Kola sa kukuruzom su se uvukla u štagalj i dio iz kola istresao na zemlju.
A onda je išlo komušanje. Često su se s polja vratili u vrijeme kada je već padala noć pa se komušanje nastavljalo drugog dana. Moje tete i bakica, a ponekad i tata sjedili bi na malom štokrlu i skidali sa klipova suhe listove – komušinu.
Komušina se koristila za puno stvari. Od nje su pravili cekere, neku vrstu natikača, komušinom se omatalo stopala u gumenim opancima ili čizmama. Po pričanju bakice nekada se stavljala u tzv. slamarice kada nije bilo dovoljno slame.
Komušina se spremala na suho, a klipovi kukuruza u čardake gdje su čekali da ih se oruni koliko je koji dan trebalo, ali to je nova crtica iz mojih slavonskih sjećanja.
Danas se još uvijek rade razni predmeti kao i u mojoj mladosti, od uporabnih pa do umjetničkih jedino je problem komušina jer se kukuruz bere kombajnima pa je sve manje lijepe komušine.
Seosko dvorište i neki pojmovi
Krtol = vrsta korpe od šiba, polu-ovalan, dubok, sa samo jednom drškom na plosnatom dijelu.
Divka = prženi korijen cikorije i ječma, proizvodi se i danas (tvornica Frank).
Platon = konjska zaprega gumenih kotača, duža od običnih kola, zatvorenih stranica i pune podnice.
Štokrl = mali stolac, raznih oblika, sa tri noge ili kao mala klupica.
Oruniti = isto što okruniti, skinuti zrno sa klipa kukuruza.
Lojtre = ljestve
Soc ili zoc = ostatak kod kuhanja divke.
Ceker = torba za plac, ali može biti i kao modni dodatak ovisi o izradi.
Bakandže = čvrste cipele
Osmoredac = klip kukuruza koji je imao četiri para reda kukuruza za razliku od drugih sa više redova.
Slamarica = je bilo nekada to što su danas madraci u krevetima.
Tonka Kahlik
IZVOR: hrvatskiglas-berlin.eu
