Ispod možete pročitati neke najbolje tužne pjesme koje su napisali istaknuti domaći i strani autori. Pjesme će vas sigurno rastužiti, možda podsjetiti na neke trenutke iz prošlosti i slično. Naravno, tuga je kao i sreća sastavni dio života, a sve opet prođe jer vrijeme nosi svoje. Objavu smo stavili u kategoriju “Zdravlje i psiha” a ako vas zanima možete pročitati neke zanimljive ljubavne pjesme.
Najbolje tužne pjesme
Sve Prođe
Ako život te obmane,
ne tuži, ne kazuj jad!
Primiri se tužan tad:
vidjećeš i bolje dane.
Ka budućem srce gre;
Sadanje je dosadilo..
Sve prolazi, sve je tren,
a što prođe biće milo…
Aleksandar Puškin
Tužne pjesme – Lagano Umiranje
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda
Nezaboravne pjesme o tugi
Tužne pjesme – Pjesnik
On o svemu dvoji. Ali u slobodi
U koju sumnja, crkva mu je sveta,
Pa u nju gleda žarom suncokreta,
Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi.
On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi
I traži tamjan neviđenog cvijeta
Što samo u srcu raste i vječno cvjeta:
On za tobom, Dušo, lijepa i slijepa, hodi.
A kad padne, umre, bogzna gdje i kako,
On što nije nikad sebe radi plako
Ostavit će tražen cvijet u suzama.
Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom,
Nek ti kao zvijezda pjeva za klobukom,
Žrtvovo kad budeš našim muzama.
Antun Gustav Matoš
Bolesnica
Jesenje popodne riše po duvaru
Sobe tanke sjenke plodova i granja,
Sve je tako tio, da nam ljepše sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.
Crven refleks neki, te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
Žućkasta se boja zasvijetli i plane
Načas, pa se gasi… il to život sane?
Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I žut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena žuta blizu svomu koncu.
Pa da netko često u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mreže plela
Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noći i dane.
Antun Branko Šimić
Pjesme o tužnom životu
Tužne pjesme – U smrt pjesnika
Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja
mati mrtvih i živih.
Poliven blagom svjetlošću zvijezda
boravio si kao gost u zemaljskom vrtu
zamišljen nad knjigama i spisima
osamljen
gradeći misli rečenice stihove
(živ u vlastitom lešu)
dok nije na kraju i tvoga kratkog puta
tvojih mučnih dana
pristupila siromašnu tijelu
neželjena Smrt.
Večeras ponad puste zemlje
nad crnim grobom tvoje mrtve noći
zelenkast mjesec u suzama korača
i razbija zvijezde.
Na rubovima neba
leže teške hrpe
razlupanih plavih zvijezda.
Dragutin Tadijanović
Biti Djeca
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
Biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Tin Ujević
Još neke tužne pjesme
Zavjet
Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
u krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun
Tužne pjesme – Jesen
Prošla je bura, stišale se strasti,
i ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju –
u njima nema ni sile ni vlasti.
Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
kô da mi zbori: nema ljeta više!
Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
o sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
i mrtvo lišće po humkama pada…
Aleksa Šantić
Koje su vam najljepše tužne pjesme i koji vam je najdraži autor?
