Uskrs je kršćanski praznik koji se slavi u znak sjećanja na uskrsnuće Kristovo. U stvari, korijeni ove svečanosti sežu znatno dublje u prošlost. U početku bijaše to poganska svečanost usko vezana uz kretanje zvijezda. Naime, babilonski zvjezdoznanci i svećenici nisu na zvjezdanom nebu samo čitali rođenje Spasitelja nego i smrt i uskrsnuće Kristovo. Ono uskrsnuće Kristovo koje danas čini jezgru kršćanskog blagdana Uskrsa. Iskupljenje od smrti je, inače, opća tema čovječanstva od njegovih najranijih početaka. Kod svih naroda nalazimo priče i predodžbe o “zlatnom dobu čovječanstva”, koje je vladalo na početku, ali nalazimo i nadu u dolazak Otkupitelja na kraju ljudske povijesti, koji će ponovno uspostaviti “zlatno doba” i podariti besmrtnost čovječanstvu.
Uskrsnuće Kristovo i istočni grijeh
Već u trećem tisućljeću prije Krista na nebu Babilona nalazi se znak Djevice Majke koja će roditi toliko željenog Spasitelja. Ime te skupine zvijezda bilo je ERUA, a nalazila se istočno od zviježđa Lava. To govori da je u Mezopotamiji već tada bila poznata priča o “istočnom grijehu”. Naime, na početku Biblije čitamo poznatu priču o istočnome grijehu i istjerivanju Adama i Eve iz raja, odnosno “zemaljskog vrta”. Pri tome je Bog dao obećanje o dolasku Iskupitelja, koji je označen kao “sjeme žene”.
Ime ERUA, međutim, ne znači ništa drugo nego “onaj koji je rođen od sjemena obećanog u raju”. Zviježđe Djevice ERUA bilo je, prema tome, nebeska slika majke otkupitelja svijeta, koja je kod Babilonaca nosila ime Ištar, a ta riječ jednostavno znači – “žena”. Obećani Sin ove “Žene”, odnosno Otkupitelj, nazivao se u Babilonu u četvrtom tisućljeću prije Krista DUMU.Zi. Značenje te riječi jest “Sin uskrsnuća”. Njegovo kasnije semitsko ime bilo je DUMU.Zi – Tamuz, a ponekad su ga zvali i NUMUN – “Sjeme”, što opet jasno ukazuje na vezu s obećanim “Sjemenom žene”.
“Sjeme žene”
Naravno, Babilonci nisu u svojoj religiji, zasnovanoj na zvijezdama i zvjezdoznanstvu, vidjeli na nebeskom svodu samo Majku, već i Otkupitelja, ali isto tako, vidjeli su njegovo rođenje, smrt i uskrsnuće Kristovo. Tako se u prvoj, u seriji glinenih ploča sa klinastim pismom MULAPIN, posvećenih astronomiji, što sadrži astronomska opažanja iz trećeg tisućljeća prije Krista, nalazi ime DUMU.Zi – Tamuz, povezano sa zviježđem “Čovjeka koji se bavi obradom zemlje”, odnosno zviježđem “Poljodjelca”, a koje se nalazi iz zviježđa Bika.
Ovo može izgledati kontradiktorno, budući da se u poznatom epu o Gilgamešu, a koji se astronomski točno odnosi na godinu 2340. prije Krista, pripisuje to zviježđe ne DUMU.Zi – Tamuzu, već Gilgamešovom prijatelju Enkiduu. Međutim, ni Enkidu ne može sakriti svoje “poljodjelsko” porijeklo. Naime, Enkidu znači: “gospodar žitnih polja”, a to jasno podsjeća na “čovjeka koji se bavi obradom zemlje”, odnosno “Poljodjelca”.
Iz činjenice da se DUMU.Zi – Tamuzu i Enkiduu pripisuje isto zviježđe, slijedi zaključak da su ta dva lika, barem na astralnoj razini jedna te ista ličnost. Zapravo, u epu o Gilgamešu krije se rustikalni oblik kulta posvećenog Tamuzu. Ovaj prastari kult je, zapravo, kult uskrsnuća. Prema tom kultu Otkupitelj umire u jesen, da bi uskrsnuo u proljeće. I, doista, u epu o Gilgamešu, Enkidu umire 12-og dana nakon početka jeseni, u vrijeme kad se zadnji puta sa Zemlje može vidjeti njemu pripisano zviježđe “Poljodjelca”.
Nakon smrti Tamuza, prema kultu, slijedi sedmodnevno oplakivanje. I Gilgameš sedam dana oplakuje smrt svog prijatelja Enkidua. Enkidu, međutim, ustaje od mrtvih otprilike pola godine potom, 14 dana prije početka proljeća, na 1. Nisannu. A to je vrijeme kad se po prvi puta, u ranu zoru, na istočnom horizontu ponovno pojavljuje zviježđe “Poljodjelca”, dakle, kada Enkidu napušta svijet podzemlja.
Uskrsnuće Kristovo i kako je nastao kršćanski Uskrs
Rustikalni kult Tamuza, komparativna religiozna znanost tumačila je kao čisti prirodni ritual. Međutim, to je pogrešan zaključak. Babilonci su, naime, sve prolazno spoznali kao slikovitu priču, zbog čega su “obećano sjeme” pokušali smisleno povezati s nastankom i prestankom, sa sjetvom i žetvom, sa smrću i rođenjem. U Mezopotamiji, u toj zemlji između dvije rijeke, kako je inače zovu, sjeme se polagalo u zemlju početkom jeseni. Ono je umiralo, odnosno propadalo da bi u proljeće “uskrsnulo”, odnosno iznjedrilo novi život. Poistovjećivanje Tamuza sa zviježđem “Poljodjelca” jednoznačno ukazuje da se pod “Sjemenom”, koje je “Sjeme žene”, mislilo na Otkupitelja.
Na taj su način spojeni rituali plodnosti, mit o uskrsnuću i izlazak, odnosno zalazak pojedninih zvjezdanih skupina. No, kako je iz toga nastao kršćanski Uskrs? Ponajprije, pomaknut je datum ranije godišnje svečanosti u kojoj je smrt i uskrsnuće Kristovo bilo kultno slavljeno, iz jeseni najprije na dan Ljetnog solsticija, a potom na vrijeme proljeća, na dan kada se danas slavi Uskrs. Razlog tome bijahu promjene u babilonskom kultu Tamuza.
Već u trećem tisućljeću prije Krista javila se konkurencija spomenutom rustikalnom kultu Tamuza. Bila je to njegova “pastoralna” verzija. U drugom tisućljeću prije Krista stvorena je dominantna verzija kulta Tamuz. On je premjestio simbol smrtnog tijela Tamuza u zviježđe “vjernog pastira neba”, a koje se nalazi istočno od zviježđa Bika. Ono danas, navjerojatnije, odgovara zviježđu Oriona. U to zviježđe su Egipćani smjestili “svog” Otkupitelja, koji je do nas došao zahvaljujući Plutarhu, pod svojim grčkim imenom Oziris.
Pripisivanjem Tamuza dvjema različitim skupinama – “Poljodjelcu”, odnosno “Pastiru” – pokazuje, prema nekim mišljenjima, da praevanđelje nije čitano s neba, nego je projicirano na nebeski zvjezdani svod.
Veza sa pravim evanđeljem
U brojnim pločicama s klinastim pismom, Tamuz se izričito poistovjećuje sa zviježđem “Vjernog pastira na nebu”. Mjesec Tamuz je isto tako, posve jasno, “mjesec u kojem pastiri slave Tamuza”. Da li je ta svečanost u vezi sa “pravim evanđeljem”, proizlazi iz značenja staro-sumerskog imena tog mjeseca: (ITI).SHU.NUMUN, što doslovno znači: Mjesec (III) (u kojem) sjeme (NUMUN) biva uhvaćeno (shu). Tamuz se izričito naziva “Sjeme” (NUMUN), što jasno upućuje na vezu sa “Sjemenom Žene” iz babilonskog pra-evanđelja.
Vrijeme posta na nebu
“Pastir” – Tamuz je umro – prema zvjezdanom ključu epa o Gilgamešu – godine 2340. prije Krista, točno na početku ljeta kad se Sunce našlo u ekliptici u ljetnom solsticiju. Ovo je vrijeme ostalo i u stoljećima nakon doba njegove smrti, iako se zviježđe “Vjernog pastira”, zahvaljujući pojavi takozvane lunarno-solarne precesije moglo vidjeti na istočnom horizontu sve kasnije, sve dok nije bilo prekriveno Sunčevim sjajem u trajanju od 40 dana. tada bi ponovno postalo vidljivo na istočnom horizontu rano ujutro, za vrijeme ljetnog solsticija.
Tako je došlo do tumačenja da je “Pastir” Tamuz nestao na 40 dana u zrakama Sunca otprilike 40 dana prije početka ljeta, što je tumačeno kao njegova smrt izazvana užarenim Suncem, da bi potom, izašavši iz užarenog Sunčeva sjaja postao ponovno vidljiv, upravo na dan Sunčeva solsticija, što je tumačeno kao njegovo uskrsnuće. Tih 40 dana se više nije plakalo, nego se tugovalo i postilo. Prema kultu, u tih 40 dana Majka Ištar je tražila svog voljenog sina Tamuza. U drugom tumačenju, boginju Ištar se može tumačiti i kao ljubavnicu Tamuzovu, što objašnjava veliku popularnost Tamuzovog kulta u narodu.
Promjena uskrsnuća Tamuza
Ujutro 15. Tamuza, na početku ljeta, odjednom se žalost pretvara u radost, jer je Tamuz – Spasitelj, pobjedonosno uskrsnuo, ponovno je postao vidljiv na istočnom horizontu. Ištar je ponovno pronašla svog “Ljubljenog”. Od 6. stoljeća prije Krista, dogodila se značajna promjena. Uskrsnuće Tamuza se prestalo slaviti u ljetu 15. Tamuza, već se svečanost pomaknula za tri mjeseca unaprijed, dakle, u proljeće, točnije na 15. Nissanu. A 40 dana prije toga počeli su tugovanje nad Tamuzovom smrti i post. Ovih 40 dana, očito odgovara vremenu kada je zviježđe posvećeno Tamuzu nevidljivo zbog sjaja Sunčevih zraka.
Međutim, sada Sunce više nije pokrivalo svojim sjajem ni zviježđe “Poljodjelca”, a ni zviježđe “Vjernog Pastira”. U to se vrijeme, naime, iznenada na tom mjestu pojavio mladi Ovan, “Jagnje”, koji se prostirao dalje prema istoku nego raniji “Poljodjelac”, tako da se od tada više ne može vidjeti na nebu zviježđe Bika, nego kao i danas, samo još njegova prva polovica, takozvani “Protome”.
Uskrsnuće Kristovo – Ekliptika i Janje
Što se zapravo dogodilo? U 6. stoljeću prije Krista bježali su Židovi iz Babilonskog sužanjstva. Tijekom 70 godina oni su slavili svake godine 14. Nissanu (hebrejski nisan) Svečanost prolaska u znak sjećanja na noć kad je Gospodin (Jahve) prošao iznad kuća sinova Izraelovih. Sljedeće noći, 15. Nissana, Izraelci su napustili Egipat. i u babilonskom sužanjstvu klali su Židovi “muško janje bez mane”, koje su jeli navečer 14. Nissana. Janje je za Židove, kao i za Babilonce, bilo simbol Spasitelja za kojim su toliko čeznuli. Već na kraju 4. stoljeća prije Krista, donosili su Babilonci svećenicima u hram nevino janje kao simbol Otkupitelja, koje je potom bilo žrtvovano na oltaru.
Izgleda da je židovska “Svečanost prolaska” ostavila snažan dojam na Babilonce. Oni su iz zviježđa “Poljodjelca” načinili mladog Ovna kao simbol Otkupitelja na nebu. Vjerojatno po zapovjedi samog Nabukodonozora. Jer, prema Danielovoj knjizi, Nabukodonozor je priznao boga Židova kao najvišeg boga (Daniel, 3, 28-30). Tome treba dodati i proljetnu točku, dakle sjecište nebeskog ekvatora i ekliptike (Sunčeve putanje). Zahvaljujući precesiji, ona je u to vrijeme prolazila upravo zviježđem Ovna, tako da je “Janje” na nebu bilo simbolizirano i križem njegova sjecišta.
Da će Otkupitelj biti pribijen na križ, naviještali su već odavno Židovski proroci. Dapače o tome govori i mesijanski psalam 22, koji se u Bibliji navodi kao Davidov 22. psalam (nastao oko godine 1000 prije Krista): “Oni su pribili moje ruke i moje noge”. I Izaija govori o pribijanju Otkupitelja na križ kad kaže: “I tako će biti pribit na križ, voljom nas smrtnika”. O raspeću govore već davno ranije i Babilonci. Naime, prastari simbol “Janjeta” bijaše križ upisan u krug. Da. Čak i sam Tamuz simbolički je prikazivan kroz duga stoljeća početnim slovom svog imena, koji je u semitskom predstavljen križem, a poznat je i kao “mistični tau”.
Simbol Otkupitelja
Kad je šest stoljeća kasnije, u godini 32. nakon Krista, kako čitamo u evanđeljima, razapet i pribijen na križ Isus iz Nazareta, da bi potom umro, manjkalo je još samo uskrsnuće Kristovo tri dana kasnije na blagdan sabbata. Na taj dan moraju Židovi koji se drže Mojsijeva zakona, prikazati “prvi klas”, odnosno odnijeti svećeniku ljetinu (Mojsije 23. 10.11), koja je simbol Otkupitelja kao “Prvog koji je ustao od mrtvih”.
Odnosno Krista kojeg sveti Pavao u svom slavnom odlomku o Kristovom uskrsnuću govori kao o “probuđenom iz mrtvih”. Sam Krist se uspoređuje sa zrnom žita, koje pada u zemlju i umire. Potom “klasanjem daje obilan urod”. (Ivan 12,24). I doista, Mjesec Nissan je prvobitno kod Židova nosio ime Abib, “Mjesec klasanja”. U tom je mjesecu počinjala žetva.
Ova činjenica, opet, neodoljivo podsjeća na rustikalan kult Tamuza. I u trećem tisućljeću prije Krista, stajala je na nebu “Žetva” sa sedam klasova žita pored “Poljodjelca”, a iznad zviježđa Bika. U stvari, radi se o slavnih sedam zvijezda koje su Grci kasnije nazvali Plejade, a koje se nalaze u vratu Bika.
Nebesko “klasanje”
No, u 32 godini nakon Krista, nebesko je “Klasanje” prolazilo nebom iznad Jeruzalema u ranim jutarnjim satima tek tri tjedna nakon vremena koje evanđelja navode kao uskrsnuće Kristovo. Ako točnije proučimo podatke, prema evanđelistima, Krist je uskrsnuo ne ujutro prvog dana u tjednu prije izlaska Sunca, nego već na večer tog dana. Pri tome treba uzeti u obzir da kod Židova dan počinje nakon zalaska Sunca. Kad je ujutro anđeo pomaknuo zapečaćeni kamen s groba u kojem je bilo položeno Kristovo tijelo, učinio je to zato da bi njegovi učenici mogli ući u grob i uvjeriti se da je prazan, kako bi povjerovali da je Krist doista uskrsnuo. Krist je, dakle, večer prije tog jutra ustao i svojim je tijelom prošao kroz stijenu groba, isto onako kako se javio učenicima, ušavši u prostoriju gdje su se oni skupili, a čija su vrata bila zaključana.
Sjećanje na uskrsnuće Kristovo
Kao sjećanje na uskrsnuće Kristovo, rani su se kršćani skupljali svaku večer prvog dana u tjednu, nakon što je sabbat prošao. Sve do četvrtog stoljeća nakon Krista, kršćani nisu poznavali uskrsnu svečanost sa službom božjom u vrijeme izlaska Sunca, a nakon 40-to dnevnog posta. Umjesto toga, skupljali su se svake godine 14. Nissana tijekom noći, da bi jeli večeru, “kao one noći u kojoj je bio izručen” (Korinčanima 11,23), a bilo je to 14. Nissana u godini 32. nakon Krista, kao sjećanje na njegovu smrt.
Za rane kršćane je babilonski kult Tamuza bio pobijeđen smrću i uskrsnućem Kristovim. Ipak, on je u obliku posve od znastvenika pogrešnog razumijevanja mitraizma, bio oštrim rivalom kršćanstva. Kult Mitre,koji se iz Male Azije proširio čitavim Rimskim carstvom, bio je ostatak starog rustikalnog kulta Tamuza.
Međutim, kad je mitraizam sam sebe ugušio krvlju svojih žrtava, kult Tamuza je uskrsnuo u kršćanskoj odjeći. Smrt i uskrsnuće Kristovo pomiješali su se s babilonskim kultom uskrsnuća. Tako mi i danas, na neki način, slavimo stari babilonski kult.
