Pri proučavanju bliskih susreta, dobiva se dojam kao da postoji nekakva mentalna veza između “vatrene kugle” i ljudske svijesti. Neka vrsta kontakta na parapsihološkoj razini. Slučaj, koji se zbio 8. studenog 1970. u mjestu Elizabeth, država New Jersey (SAD), lijepa je ilustracija takvog ponašanja.
Mistične vatrene kugle
Što se dogodilo u Elizabethu?
Bilo je oko 19 sati po lokalnom vremenu. Obitelj je sjedila u kući, kad ju je iznenada “posjetila” mala crvena “svjetleća kugla”, promjera kovanice od pola dolara. Jedan od svjedoka tog događaja je izjavio kako je kugla prodrla u dnevni boravak kroz aluminijski dio vrata. Lebdeći 30 – tak centimetara iznad poda kružila je oko nogu drugog sudionika ovog bliskog susreta. Ovaj je pokušavao nogom gurnuti “kuglu” od sebe. Kugla je odletjela do trećeg sudionika događaja i tamo se “oprostila” tako što je jednostavno nestala.
Obitelj je pozvala policiju. Dobila je odgovor da će je posjetiti policajac Charles Ritschie. Za to vrijeme “kugla” je još lebdjela oko vrata garaže.
Izgleda da neki predmeti osobito privlače “loptaste munje“, pogotovo ako su načinjeni od metala. Brojne “vatrene kugle” su viđene kako se kotrljaju po telefonskim žicama ili po žicama visokog napona, ali isto tako po ogradama, rešetkama ili po drveću. Pri tome se često čuju zvukovi poput cijukanja, ali i udaranja o tvrdi predmet. Istovremeno kugle šire neugodan miris sumpora.
Oluje
Istina, većina “vatrenih kugli” javlja se za vrijeme oluje. No, mnoge su opažene i za lijepog vremena. Iz tih okolnosti proizlazi pitanje nisu li “kuglaste munje” rezultat električnih aktivnosti u atmosferi, ili pak nekih drugih, mnogo značajnijih fenomena.
Najveći broj dosad opaženih neidentificiranih letećih objekata, u koje je profesor Allen J. Hynek uvrstio i “noćne svjetlosne pojave”, otpada i na pojavu “kuglastih munja”. Upravo te “vatrene lopte” svjedoci često drže letećim tanjurima.
Bliski susret
O jednom takvom slučaju govori i bliski susret što se dogodio 11. listopada 1966. u Vanaqueu, država New Jersey. Policajac Benjamin Thompson, sa stažem od šest godina u policiji, primio je u 21 sat i 15 minuta od svog kolege iz susjednog kvarta radio poruku. U njoj je tvrdio da se gradu približava nepoznati leteći objekt. Thompson je odmah izašao na mjesto gdje je viđena nepoznata letjelica, a kasnije je u svoj izvještaj napisao:
“Objekt je visio koso iznad Stausee na visini od nekih 75 metara. Činio mi se velik barem kao neki osobni automobil, ako ne i veći. Kad sam izašao iz policijskog automobila, zaslijepila me svjetlost tako da više ništa nisam vidio. Mislio sam da gledam i neki reflektor bez snage da izbjegnem njegovu svjetlost. Iz objekta se nije čuo nikakav zvuk. Nakon tri minute uključio sam crveno signalno svjetlo na krovu mog automobila i počeo sam se polagano približavati užarenom objektu.
U istom trenutku i on se počeo kretati, ispuštajući gust oblak magle. Još sam uvijek bio zaslijepljen i sljedećih 20 minuta nisam mogao vidjeti ni vlastite ruke, a ni svjetla mog automobila. Ostao sam i bez glasa. Sljedeća dva tjedna mogao sam samo šaptati. Objekt je izgledao poput lopte za bejzbol, koja je na gornjoj polovici imala veliko ispupčenje. Letio je iznad površine vode da bi nevjerojatno brzo i to nekoliko puta za redom, promijenio smjer kretanja za 90 stupnjeva. A potom se okomito, strelovito brzo uzdigao u nebo.
“Munja” usmrtila znanstvenika
Jedan od prvih znanstvenika, koji su se bavili ispitivanjem gromova eksperimentalno, bio je dr. George Richman iz St. Petersburga, SAD. Kad je za vrijeme jake oluje spojio gromobran na svojoj kući direktno u laboratorij na mjerač jakosti struje, da bi ustanovio jačinu električnih naboja, jedan je grom udario u gromobran. Njegov je asistent zapisao kako je pritom nastala plavo – bijela svjetleća kugla koja je pogodila znanstvenika u glavu tako nesretno da ga je usmrtila.
Potaknuti brojnim izvješćima o pojavama “vatrenih kugli” – pogotovo u novije vrijeme – mnogi se znanstvenici trude ne bi li spoznali njihovu prirodu. Nikola Tesla je, na primjer, bio toliko opčinjen tim fenomenom, da se njime bavio u brojnim laboratorijskim ispitivanjima. Taj genijalni fizičar, koji je nakon svoje smrti ostavio zabilježen niz ideja i pronalazaka koji ni dan danas nisu do kraja objašnjeni. Cijeli je život radio naporno na bežičnom prijenosu električne energije, kako bi se ona mogla koristiti na svakom mjestu. Eksperimentirao je s jakim generatorima, velikim navojnicama i antenama, pri čemu su se, prema navodima njegovih suradnika, javljale svjetleće kugle.
Najnoviji pokušaji da se umjetno proizvedu “loptaste munje” nisu imali uspjeha. Ni u jednom eksperimentu nisu dobivene “kuglaste munje”, koje bi se slobodno kretale. Eksplodirale bi u najvećem broju slučajeva čim bi nastale. Izgleda da priroda stvara nešto što, barem za sada, čovjeku nije dostupno.
Preokupacija
Danas se proučavanjem “vatrenih kugli” pretežno bave fizičari čija je preokupacija kontrolirana atomska fuzija, dakle, dobivanje energije spajanjem atomskih jezgri. U engleskom nuklearnom centru u Culhamu, provode se takvi pokusi. H. Nauer je još pedesetih godina pokušao u tom laboratoriju proizvesti “vatrene kugle” od plazme i to tako što je između vrhova elektroda i površine vode stvarao električni naboj. Na površini vode stvarale su se kugle od plazme narančaste boje, no one ipak nisu ni slične “kuglastim munjama”.
James Dale Berry, sa Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu, autor knjige “Vatrene kugle i perlaste munje”, ponovio je eksperimente iz 70 – ih godina čiji je cilj bio da se utvrdi ne nastaju li možda “loptaste munje” sagorijevanjem ugljikovodika. Za eksperimente mu je poslužio propan u posudi od pleksiglasa u koju je bio postavljen električni kondenzator, pri čemu je između dviju bakrenih elektroda proizveo iskrenje. Pri sadržaju oko 1,4 posto propana manje od količine potrebne za normalno sagorijevanje, iznenada su se u posudi pojavile zelene “vatrene kugle” koje bi se brzo raspale.
“Vatrene kugle” nastaju ponekad iz nepoznatih razloga prilikom ispitivanja električnih postrojenja, i električnih uređaja. Godine 1974. iskušavao je prekidanje strujnog kruga na podmornici USS Cutlas u brodogradilištu američke mornarice i Filadelfiji. Kad je došlo do očekivanog kratkog spoja, između kontakata načinjenih od srebra, stvorio se luk od svjetla. S njega su se, s vremena na vrijeme, odvajale male “vatrene kugle” koje su svjetlucale zelenkastom svjetlošću i koje su lebdjele u blizini generatora.
Brojne teorije
Da bi se objasnio nastanak “kuglastih munja”, postavljene su brojne teorije, ali ni jedna ne zadovoljava u cijelosti. Tako se nastanak te pojave tumači kao sagorijevanje plina u obliku kugle, drugi opet misle da se radi o posebnim stanjima plazme, dok treći spominju i nuklearne procese koji bi mogli biti uzrokom “vatrenih munja”.
Znanstvenici, naime, nikako ne mogu objasniti kako se u tako malim kuglama, pa makar i za kratko vrijeme, može koncentrirati silna energija. Zahvaljujući slučaju, znanstvenici su bili u mogućnosti barem grubo procijeniti energetski naboj jedne takve “kugle”. Jednom se “loptasta munja” pojavila na rubu do vrha ispunjene bačve s vodom. Voda je odmah zakipjela. Potom je “kugla” prodrla u susjednu kuću gdje je jednostavno prerezala telefonski kabel. “Zločinac” nije bio veći od jedne naranče, tvrde svjedoci.
Grubi proračun, međutim, pokazuje da je “naranča” sadržavala u sebi više megaoluja energije, a to je energija koja je dovoljna da grijalicu snage jednog kilovata drži u pogonu više od jednog sata.
Neobjašnjivo je također kako to da “loptaste munje” prirodnog podrijetla žive i po nekoliko minuta, znatno dulje od umjetno dobivenih. Svjedoci, koji su bili u prilici promatrati “vatrene kugle” od njihova nastanka pa do raspada, tvrde da su njihov promjer, intenzitet svjetlosti i boja gotovo čitavo vrijeme konstantni.
Anomalije
“Kuglaste munje” izazivaju i fizikalne anomalije, pa i ta pojava privlači znanstvenike. Jedan od onih koji se bavio tim pitanjem jest i ruski fizičar Pjotr Kapica, koji je za svoje radove na području supravodljivosti dobio Nobelovu nagradu. Kapica pretpostavlja da prirodne munje proizvode radio – valove koji bivaju kanalizirani u prostoru između oblaka i zemlje. Kad elektromagnetsko polje na određenom mjestu poprimi dovoljnu jakost, dolazi do ionizacije zraka, a rezultat bi bile – “loptaste munje”, misli Kapica.
Ruski znanstvenici povezuju teorije o nastanku kuglastih munja sa svojim programom nuklearnih istraživanja, pri čemu, kao što je poznato, spajanje usijanih plinova – plazme – igra vrlo važnu ulogu.
Meteorolozi Moskovskog instituta za fizikalne probleme prihvatili su postavke Pjotra Kapice i svojim su instrumentima mjerili frekvencije za vrijeme oluja. Otkrili su polje frekvencija od oko 0,1 gigaherca (područja valova dužine jednog decimetra), kako je to Kapica i predvidio. No, ti su se signali održali tek nekoliko djelića sekunde i bili su preslabi da bi mogli objasniti enormne količine energije što se oslobađa prilikom raspada “kuglastih munja”.
Dva su engleska astrofizičara iz atomskog centra Culham, David Ashb i Colin Whitehead, pronašli su nakon nakon brojnih eksperimenata s protonima i radioaktivnim izotopima – a koji su ostali bez rezultata – jednostavno objašnjenje tajanstvene pojave. Njen je uzrok – antimaterija, tvrde oni.
Mišljenja
Ashby i Whitehead misle pri tome na sitne dijelove antimaterije koji poput mikrometeorita probijaju zemljinu atmosferu, pri čemu mehanizmi kvantne mehanike priječe njihovo trenutno uništenje. Oba fizičara pretpostavljaju da su djelići antimaterije negativno nabijeni, zbog oslobađanja protona i da su na neki nepoznati način za nevremena usmjereni prema površini Zemlje, pri čemu, zbog nestabilnosti dolazi do tzv. anihilacije, poništavanja materije i antimaterije. Taj se proces javlja u obliku – kuglaste munje, misle ta dva fizičara.
Ashby i Whitehead su izračunali da djelić antimaterije promjera samo pet mikrometara pri “sudaru” s materijom oslobađa energiju od čak 100 kilojoula. Dok se vanjski sloj antimaterije i materije polagano međusobno uništavaju, oslobođena energija usporava cjelokupan proces,. Tako se i objašnjava zašto je život “kuglastih munja” relativno dug.
Ali i za trenutnu eksploziju “loptastih munja” znanstvenici imaju spremno objašnjenje. U takvim slučajevima dolazi do punog izražaja nestabilnost vanjskog sloja materije, odnosno antimaterije.
Pokaže li se ova teorija ispravnom, imala bi dalekosežni utjecaj na teorijske temelje fizike i kozmologije. Možda upravo kuglaste munje, koje od pamtivijeka plaše Zemljane, kriju objašnjenje brojnih svemirskih zagonetki, a možda znače i mogućnost korištenja zasad neslućenih izvora energije.
