Čuda prirode: Otkrijte svijet čudesnih fenomena

Čuda prirode nude mnoge divlje spektakle, ali malo se njih može usporediti s razornom moći i žestinom tornada u kojem centrifugalni vjetrovi katkad dosežu brzinu od 320 kilometara na sat.

Čuda prirode i svijet čudesnih fenomena
Usprkos obilju fotografija i filmova načinjenih video-kamerama, malo je svjedočanstava iz neposredne blizine kako izgleda tornado u samom svom središtu. Jedan izuzetno rijedak izvještaj promatrača unutarnjosti tornada zabilježen je 3. svibnja 1943. godine.

Čuda prirode nude velike spektakle

Mnogi misle kako je “Enciklopedija Britanika” uvrstila u čuda prirode odrednicu “Bermudski trokut” među svoje stranice kada je Charles Berlitz napisao istoimenu knjigu. Ali ne, slavna enciklopedija pretekla ga je za godinu dana. Bilo je to 1973. godine, a iduće godine Berlitz je objavio bestseler pod tim istim nazivom.

Autora su mnogi optuživali za pogrešne procjene, loše zaključivanje te senzacionalizam. Ali Berlitz je nastavio objavljivati popularne knjige o temama kao što su Atlantida, eksperiment “Filadelfija” i misteriji izgubljenih svjetova. Ma što netko misli o Berlitzu, on se ubraja među 15 najeminentnijih lingvista na svijetu, govori 25 jezika, unuk je slavnoga Maksimiliana Berlitza, osnivača Berlitzove škole jezika, a živo se zanima za arheologiju i podmorska istraživanja. Iz njegove knjige “Svijet čudesnih fenomena” donosimo nekoliko priča koje prkose logici i zdravom razumu.

Usprkos obilju fotografija i filmova snimljenih video-kamerama, malo je svjedočanstava iz neposredne blizine. Jedan izuzetno rijedak izvještaj promatrača unutarnjosti tornada zabilježen je poslije nevremena koje je bjesnilo u Teksasu, sjeverno od Dallasa, 3. svibnja 1943. godine.

Tornado iznutra

“Dno oboda bilo je oko šest metara iznad tla”, pričao je preneraženi Roy Holl, čiju je kuću tornado naprosto zbrisao. “Unutarnjost lijevka bila je šuplja. Sam njegov rub nije izgledao deblje od tri metra, i možda zahvaljujući svjetlosti u lijevku, činilo se da je neproziran. S unutarnje strane bio je gladak i savršen da je podsjećao na staklenu cijev.” Taj rub okretao se prema Hollovim očima zastrašujućom brzinom.

“Ležao sam oslonjen na lijevi lakat kako bih bolje zaštitio bebu, i digao sam pogled”, nastavio je on. “Možda mi je taj položaj omogućio da promatram nešto što je malo njih vidjelo i ostalo živo da ispriča. Gledao sam izravno u unutarnjost lijevka jednog jakog tornada.” Prema Hollovom opisu, on se pružao gotovo do visine od 300 metara i blago se njihao, a pritom lagano savijao prema jugoistoku. Lijevak je pri dnu imao promjer od oko 150 metara.

“Gledano odozdo on se širio i činilo se kako je djelomično napunjen sjajnim oblakom koji je svijetlio kao neon. Ovaj oblak bio je u samom lijevku i nije doticao rubove”, tvrdio je Holl.

Čuda prirode: Pijavica

Poznat je još samo jedan opis unutarnjosti tornada, a svjedok je bio farmer Will Keller iz Kanzasa. On je užasnut gledao kako je jedna strašna zračna pijavica prešla preko skloništa za nepogodu u koje se skrio 22. lipnja 1928. godine. Unutrašnjost njegovog tornada bila je osvijetljena munjama koje su sijevale s jedne strane lijevka na drugu. Na iskrzanom rubu dna lijevka formirala su se manja tornada i odlazili u kovitlacu kao da neki zračni Mobi Dick rađa male kitove. U unutrašnjosti također se nalazio osamljeni oblak, kao onaj koji je vidio Holl.

Ako su njihovi opisi točni, trebalo bi revidirati ono što je danas poznato o tornadima koji sigurno spadaju u velika čuda prirode, jer se dosadašnjim teorijama ne može objasniti tako složena unutarnja struktura, pogotovo ne s oblacima i munjama.

Četvrta smrt Musioke Mutute

Musioka Mututa iz Kitua u Keniji umro je u rujnu 1985. godine. Njegov brat Timoti tražio je da tijelo bude spušteno u grob tek dva dana nakon smrti, za svaki slučaj, i dodao: “Mi ne očekujemo još jedno čudo. Rekao mi je da ovoga puta odlazi zauvijek.”

Iako samo siromašni ovčar, Mututa je za svoje zemljake bio legenda – čovjek koji je varao smrt.

On je prvi put “umro” kao trogodišnjak. Dok su ga sahranjivali zaplakao je i brzo je izvučen iz groba.

U svojoj devetnaestoj godini je nestao. Šest dana kasnije, oni koji su tragali za njim, našli su u polju njegovo beživotno tijelo. Priređen je pogreb, a ljudi koji su ga pratili do vječne kuće, skamenili su se vidjevši kako se u jednom trenutku diže poklopac od kovčega. Mututa se opet “vratio u život”.

“Umro” je ponovno u svibnju 1985. godine poslije kraće bolesti. Liječnik je konstatirao smrt. Tijelo mu je bilo još u mrtvačnici kad se uspravio i zatražio čašu vode.

Mututa se zaklinjao kako je sva tri puta njegova duša letjela u nebo, gdje su mu anđeli objašnjavali kako je slučajno zamijenjen drugom osobom i tako ga vraćali na Zemlju. Četvrti put, u rujnu 1985. godine, očigledno, nije greškom dospio u raj!

Krv iz zidova

Detektivi iz odjela za ubojstva u Atlanti navikli su na krv. To ide u rok službe kao i pucnji, izbodena i pretučena tijela. Ali ni oni nisu bili spremni na krv bez tijela, posebno na krv koja teče iz zidova i pravi lokve na podu kuće jednog starog bračnog para iz Georgie, 79-godišnjeg Williama Winstona i njegove supruge Mini, mlađe dvije godine.

Mini Winston prva je primijetila krv kako šiklja iz kupaone “kao iz sifona”, kada je krenula okupati se u njihovoj kući, u rujnu 1987. godine. Par je obavijestio policiju odmah poslije ponoći, 9. rujna, jer su otkrili da krv curi iz zidova i poda u pet soba.

“Ja ne krvarim, rekao je William, ni moja žena ne krvari. A osim nas dvoje u kući nema nikoga.” Winston je te večeri legao u pola deset nakon što je zaključao vrata i aktivirao alarm uređaj. Ni on niti supruga nisu čuli provalnike, niti se alarm oglasio.

Detektivi iz odjela za ubojstva priznali su kako je policija našla obilje krvi po cijeloj kući, ali ne i tijelo, ljudsko ili životinjsko, čime bi se krv mogla objasniti. Državni kriminalistički laboratorij sutradan je potvrdio kako je krv ljudska. Predstavnik za tisak policije u Atlanti izjavio je kako odjel tretira cijeli slučaj kao “neobičan događaj” jer nema ni tijela, ni objašnjenja otkuda tolika krv. Slučaj ni do danas nije riješen.

Put u nevidljivo

Ova čudna priča imala je sasvim običan početak.

Dr. Herardo Vidal i njegova supruga iz Maipuna u Argentini, povezli su se 3. lipnja 1968. godine u Kaskomus na jedan obiteljski sastanak. Osim njih, drugim automobilom putovao je još jedan bračni par – njihovi rođaci koji su živjeli u susjedstvu.

Iste večeri, opet u dva automobila, sve četvero krenulo je kući. Međutim, kako Vidalovi nisu stigli u Maipu, zabrinuta rodbina odlučila je cijeli put ponovno prijeći u strahu da Vidalovi nisu postali žrtve neke prometne nesreće. Vozili su se 120 kilometara do Kaskomusa, ali nije bilo traga od Vidalovih i njihovog automobila. Po povratku u Maipu rođaci su počeli telefonom nazivati bolnice i raspitivati se za njih.

Senzacija

Četrdeset i osam sati kasnije g. Rapaliniu, u čijoj je kući bio održan obiteljski sastanak, stigao je telefonski poziv iz Meksiko Citya.

Telefonirao mu je dr. Vidal koji je rekao kako su on i njegova supruga dobro i da će doletjeti avionom u Buenos Aires. Molio je da ih rođaci dočekaju na aerodromu.

Prijatelji i rođaci bili su na aerodromu kada je bračni par izašao iz zrakoplova u istoj onoj odjeći koju je nosio na prijemu kod Rapalinia. Gospođa Vidal, vrlo potresena, prevezena je u jednu privatnu bolnicu, a tisak je njezino stanje opisao kao “težak živčani slom”.

Ono što je ispripovijedao dr. Vidal zvučalo je fantastično. Počelo je time što su na povratku kući naišli na gustu maglu. Nisu vidjeli prst pred sobom, a tada su se iznenada našli na svjetlosti dana…

Magla

Bili su na nekom nepoznatom putu. Kada je dr. Vidal izašao iz automobila ustvrdio je kako je s lima automobila nestala sva boja.

Zaustavili su jednog motociklistu da ga pitaju gdje se nalaze i čovjek im je rekao kako su nedaleko Meksiko Citya. Kasnije u argentinskom konzulatu, čuli su kako su prošla dva dana otkako su naišli na onu maglu.

Taj je događaj u Argentini izazvao senzaciju.

“Usprkos tome što ova priča podsjeća na plod nečije uobrazilje”, pisao je “La Razon”, “postoje neke činjenice koje se ne mogu zaobići. Prvo, da su Vidalovi stigli u Buenos Aires avionom iz Meksiko Citya, da je Vidalova supruga odmah prebačena u jednu kliniku, zatim intervencija argentinskog konzulata, ozbiljni napori policije u Maipunu da pronađu nestali bračni par, telefonski poziv iz Meksika obitelji Rapalini…”

Čak i najveći skeptici morali su zamisliti se.

Da li su vama privlačna razna čuda prirode? Recite nam u komentarima. Hvala!

Možda će vas zanimati i ovo: