Radnik i jadnik: Priče o životu

Radnik i jadnik: Priče o životu
Piše: Slavica Jurčić

Ako volite čitati zanimljive i istinite priče o životu, ova priča Radnik i jadnik će vas oduševiti i natjerati na razmišljanje o životnim putevima.

Radnik i jadnik

S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.

Moja sestra odlazi u Donju Stubicu na školovanje, a ja počinjem raditi u tekstilnoj tvornici na kraju grada.

Tata mi je malo sarkastično ponavljao i smješkao se govoreći: „Moj jadnik!“ On je bio zaposlen i znao je kako će meni biti.

Kada sam počela raditi, u toj tekstilnoj tvornici bilo je već preko 150 „starih“ radnica koje su tu radile još od prije rata.

Ne mogu reći da mi je bilo ružno. Naprotiv, bilo je puno lijepih i šaljivih trenutaka.

Moje prvo radno mjesto bio je rad s peglom i tako je ostalo do kraja moga boravka u tom kolektivu.

Prva plaća

Prva plaća bila je jadna. Njome sam kupila rifle i dezodorans. Tata mi je pomagao, a mama je pravila sendviče za posao.

Svako jutro bih prelazila prugu i čekala autobus na autobusnom kolodvoru. Tu bismo se mi „cure od konca“ pogledavale s mladim vojnicima koji su čekali autobus.

Nije to bilo kao u američkim filmovima, nego više stidljivo i ispod oka.

U autobusu je bilo ili prevruće ili prehladno, baš kao i u tvornici. Jednoga dana izmjerili smo u krojačnici kod stroja za prešanje čak 52 stupnja.

Zimi smo se mi na pegli nekako snalazile da se ugrijemo. Starije kolegice su se igrale i grijale.

Naime, pegle su imale zaštitu i nisu nas mogle opeći Ali vrela para mogla je opeći.

Jedna Mara kazala je drugoj, koja je radila na pegli, da joj malo peglom izmasira leđa. Ova joj zabunom pustila paru i opekla joj leđa.

NE PROPUSTI  Pjesme Đure Arnolda koje će vas opustiti

Šutjele su one do sutradan. Kad smo ujutro čekale autobus, ispričala nam je Mara da je bila kod doktora. On ju je upozorio na ponašanje: „Prije ste grijali noge pa ste se opekli. Kako ste to sada mogli s leđima napraviti?“

Radnik i jadnik – Štrajkovi

Sjećam se i prvih štrajkova. Plaće su kasnile i po tri mjeseca. Išle smo pred županiju, policija nas je čuvala.

Trajalo je to sve dok u mlađoj grupi, koja je bila tek zaposlena, nije ostalo samo oko 30 od 90 zaposlenica.

Neke su se udale i pobjegle, a neke su jednostavno odustale.

U toj tvornici odradila sam godinu i devet mjeseci radnoga staža. Otkaz sam dobila jer sam bila najmlađa, a tvornicu je preuzela banka.

Osjećala sam se tužno i jadno, ali bar je agonija završila. Imala sam devet mjeseci novčanu pomoć s biroa.

Tvornicu sam posjetila još samo jednom. Nje više nema. Tamo je sada salon namještaja.

Sjetila sam se vremena koje sam provela sa svojim kolegicama.

Ima ona izreka: „Tko nije doživio, taj ne može razumjeti!“ Tako i ja mislim.

Da nisam kao djevojka radila u tvornici tekstila, ne bih spoznala kako borba za opstanak može biti teška i kako trebamo cijeniti ono što imamo.

Izvor: Hrvatski glas Berlin

Da li vam se svidjela ova priča Radnik i jadnik i da li vi znate neke zanimljive životne priče? Možete nam reći u komentarima. Hvala

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.