Deja vu je riječ francuskog porijekla koja znači znači “već viđeno” i podrazumijeva isključenje, odnosno, sudar između objektivne nepoznanice i subjektivnog osjećaja da vam je nešto poznato.
Šta je to “već viđeno”? To je ono kada u jednom trenutku osjetite da ste ono što vam se maloprije desilo već jednom, prije toga doživjeli, da vam se ono što vam se upravo dešava već bilo desilo i da točno znate šta će se u narednom trenutku desiti. I onda kažete onu čuvenu: “Čovječe, pa meni se ovo već desilo, ovdje sam već bio, ovo smo već pričali!” Svima se desilo da iskuse taj osjećaj i da osobi pored sebe kažu: “E, ovo, baš ovo, već mi se desilo!”, ali malo je onih koji znaju da postoje četiri vrste ovog fenomena – “deja vecu” (već doživljeno), “deja senti” (već osjećano), “deja visite” (već posjećeno) i “deja entendu” (već čuto, oslušnuto).
S čime se povezuje deja vu
Ne baš često, ali sigurno, da osjetimo kako smo ono što upravo u datom trenutku govorimo ili radimo, već pričali ili radili, nekada, možda jučer, možda prije sto i kusur godina, nebitno. I onda, točno znamo šta će biti rečeno i učinjeno u sekundi koja slijedi. I sve je tu jasno, poznato, doživljeno, i lica, i predmeti, i okolnosti. Mnogi ovakvu senzaciju identificiraju sa “deja vu”, ne nalazeći razlog da zaranjaju u nijanse. Racionalisti, razumije se, imaju svoja objašnjenja – nije se to desilo tebi, nego si tako nešto slično vidio na televiziji, šta ti je, treba da se odmoriš, slabo spavaš posljednjih dana, smanji malo to pivo, i tako dalje.
Do sada je ovo bilo najbliže proučavano u vezi sa epilepsijom, jer se često dešava da pacijenti dožive ovu pojavu prije napada” kaže Kler Flerti-Kreg, neuropsihijatar i psiholog za savjetovanje i liječenje u medicinskom centru Hershey.
Pravi razlog zašto se ovo dešava i zdravim ljudima nije poznat, ali ono što sigurno znamo je da su uključeni isti dijelovi mozga u kojima se informacije koje primamo povezuju sa našim sjećanjem.
Upotreba pojma već viđeno
Pojam deja vu ušao je u upotrebu kada je francuski filozof i istraživač Emil Borjak skovao ovaj termin 1876. godine. Zagovornici psihičkih feonemena ubrzo su ovu pojavu povezali sa postojanjem prošlog života, dok su prvi psiholozi i psihijatri raspravljali o različitim teorijama, kako bi objasnili njegovo postojanje.
Sigmund Freud je deja vu pripisivao potisnutim željama, a jedno od narodnih vjerovanja kaže da je ono rezultat gomilanja životnog iskustva. Međutim, znanstvenici tvrde drugačije.
Desetine mogućih objašnjenja šta izaziva deja vu predstavljani su tijekom desetljeća, kaže Flerti Kreg, ali većina je postala neodrživa, jer su vremenom istraživači otkrivali sve više o ljudskom mozgu i kognitivnim procesima. Statistički gledano, deja vu se najčešće javlja u kasnoj adolescenciji, a učestalost njegovog pojavljivanja opada sa godinama.
“Dugo se održala teorija o vizualnom isključenju. Mislilo se da jedna hemisfera mozga prvo obrađuje vizualnu informaciju, a zatim da odložena informacija dolazi u drugu hemisferu mozga gdje ona izgleda kao sjećanje. Nedavna istraživanja sprovedena na slijepim osobama su osporila ovu teoriju”, kaže Flerti Kreg dodajući da postoji bar jedan slučaj kad je slijepa osoba doživjela deja vu uključujući samo čulo sluha, dodira i mirisa.
IZVOR: bwmistery.blogspot.com
