Zapitamo li se ikada iskreno – koliko brzo živimo? Život ide brzo, a ako živimo brzo, sve još brže prolazi i time puno toga bitnog propuštamo u životu. Pročitajte ispod zanimljivu priču koja će vas sigurno oduševiti i natjerati na razmišljanje.
Koliko brzo živimo – Čovjek i violina
Čovjek je stajao na stanici metroa u Washingtonu D.C i počeo da svira violinu. Bilo je hladno prosinačko jutro. Svirao je šest Bachovih komada oko 45 minuta. Za to vrijeme, pošto je bilo radno jutro, izračunato je da je bar tisuću ljudi prošlo kroz stanicu, najveci broj njih odlazeći na posao.
Nakon tri minute sredovječni čovjek je primijetio glazbenika koji svira. Usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme. Minut kasnije, violinist je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta netko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovjek pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala ali je dijete zastalo da čuje violinista. Majka ga je povukla i dijete je nastavilo da hoda neprestano se osvrčući. Takvu reakciju pokazalo je jos nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo glazbu. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina ali to niko nije primijetio. Niko nije pokazao bilo kakvu reakciju.
Nitko nije znao da je violinist bio Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih djela ikada skladanih, na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara. Dva dana prije sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom kazalištu gdje je karta koštala 100$.
Istinita priča
Ovo je stvarna priča. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Washington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.
Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:
– Da li primjećujemo ljepotu?
– Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
– Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
– Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih glazbenika svijeta koji svira najbolju ikad skladanu glazbu, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?
IZVOR: hazzoni.blogspot.com
PRENOSI: www.motivacioneprice.com
