Pjesme Edgara Allana Poea koje će vas opustiti

Pjesme Edgara Allana Poea koje će vas opustiti
Lijepa poezija – Edgar Allan Poe

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Edgara Allana Poea koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Edgar Allan Poe, rođen kao Edgar Poe, je bio američki pisac, pjesnik, urednik i književni kritičar iz doba američkog romantizma. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Dragutina Tadijanovića.

Najljepše pjesme Edgara Allana Poea

Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
– U carstvu kraj mora to bi –
Al’ više neg’ ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee –
I zbog toga nebeski krilati anđeli
Bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
– U carstvu kraj mora to bi –
Vjetar se spusti iz oblaka noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba
– Ni upola sretni k’o mi –
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš’o
I sledio Annabel Lee.

Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg’ mi –
I mudriji mnogo neg’ mi –
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, drage – života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Autor: Edgar Allan Poe

Gavran

Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden,
Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše –
Gotovo da sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše,
„Posjetilac“, ja promrmljah, „što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.“

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak što gasne, sablasti po podu riše.
im vruće za svanućem – uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše –
Tu imena nema više.

II

Od svilenog tužnog šuma, iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
„Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište –
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište –
Eto to je, ništa više.“

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
„Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo“ – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.

III

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik snove sniti što se meni sniše!
Al nevina bje tišina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
„Lenora“ prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
„Sigurno“, ja rekoh, „to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.“

IV

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti , sjede, ništa više.

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnosti dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
„Nek si ošišana ptica“, rekoh, „nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?“
Reče Gavran: „Nikad više.“

NE PROPUSTI  Pjesme Pavla Stanišića koje će vas opustiti

V

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora sva’ko, ne događa se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom „Nikad više“.

Gavran sâm na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne – više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: „Svi me drugi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.“
Tad će ptica: „Nikad više.“

VI

Muk se razbi, ja, zatečen – na odgovor spremno rečen –
„Nema sumnje“, rekoh, „to je sve mu znanje, ništa više
Riječ od tužna gazde čuta, koga nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U „Nikada – nikad više“.

Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem:
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh – kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica – kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: „Nikad više.“

VII

Sjeđah tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše.
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.

Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu.
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
„Bijedo“, kliknuh, „Bogu slava! Anđelima te spašava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!
Pij, o pij taj blagi nepente, nek Lenori spomen zbriše!“
Reče Gavran: „Nikad više“.

VIII

„Proroče, kog rodi prorok – vrag il ptica, ipak prorok!
Napasnik da l’ posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l’ da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l’ jada da me liše?“
Reče Gavran: „Nikad više“

„Proroče, kog rodi prorok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l’ ću u Edenu6
Grlit ženu posvećenu, L e n o r a je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.“
Reče Gavran: „Nikad više“.

IX

„Rastanak je to što kažeš“, kriknuh, „ptico ili vraže!
U oluji bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži što izusti!
U samoći mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun što srca siše!“
Reče Gavran: „Nikad više“.

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sijedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha što sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće nikad više!
Autor: Edgar Allan Poe

Najbolja poezija

Heleni

Heleno, ljepota mi je tvoja
nalik na drevne nikejske lađe,
što nošahu, preko mirisnog mora,
lutača kroz strah i beznađe
da rodnu obalu nađe.

Svikoše na lutnju očajnim morima
klasični lik tvoj, divne vlasi,
bijeh vođen najadskim ti akordima
slavi što drevnu Grčku krasi
i velelepnosti starog Rima.

Gle! u svjetlu dubokog prozora
od statue sad stojiš nijemlje!
U ruci alem-lampa dremlje,
ah! Psiho, iz dalekih prostora
te svete zemlje!
Autor: Edgar Allan Poe

Pjesme Edgara Allana Poea – Jezero

U mladosti kob je htjela kleta
da pohodim sred širokog svijeta
jedno mjesto meni od svih ljepše –
tako ljupka usamljenost bješe
tog jezera, sveg u crnom stijenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.

Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svijet, i njega ogrne,
i kad vjetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad – oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.

NE PROPUSTI  Zanimljive priče iz života: Gdje je moj život

Al‘ taj užas ne bjaše strava
već nekakva naslada drhtava –
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila –
niti Ljubav, makar tvoja bila.

Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htjede dati
svu utjehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.
Autor: Edgar Allan Poe

Nezaboravne pjesme Edgara Allana Poea

Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše iste
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: „Dalje!“
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prošle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
„Nikad već – nikad za te“
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
„Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.“

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.
Autor: Edgar Allan Poe

Najsretniji dan taj

Najsretniji dan taj – i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletjelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! Sad su sve to sjećanja daleka!
To prividi bjehu u danima milim –
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila –
smiri se, moj duše!

Najsretniji dan taj – i minute drage,
koje predosjećam – i kojih se sjećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osjećam.

Al‘ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživjeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.
Autor: Edgar Allan Poe

Dobra poezija

Posjeta mrtvih

Tvoja će duša da se nađe sama –
sama međ‘ svima na zemlji; – uzrok tama
skriva; bez ikog da propovijeda
u tvome času tajnog obreda.

Budi bez riječi u samoći,
što nije napuštenost – tu vlada
svijet duhova mrtvih, što zanoći
u životu ispred tebe, i njihov hir
sjenkom oviće tebe – sačuvaj mir.

Jer noć, mada jasna, nosi bole,
a zvijezde neće gledati dole
s mračnog neba na svojim vrsima
svjetlošću nalik Nadi datoj smrtnima,
al‘ crveni im krug, bez odsjaja,
pred tvojim srcem punim očaja
biće groznica praćena tjeskobom
koja se zauvijek vezala tek s tobom.

Al‘ napustiće te kao i zvijezda svaka
u svjetlosti jutarnjega zraka
što će te napustiti – i minut;
al‘ misao njenu ne možeš prekinut.

Lahor, dah Boga, slavi mir;
a svijajući brda šir,
tmurno, tmurno, laka tmica
simbol je i prethodnica.
Kako visi po granama
ta tajna nad tajnama.
Autor: Edgar Allan Poe

Sam

Od djetinjstva ja ne bjeh kao
drugi – ja gledati nisam znao
kao drugi – duša nije htjela
strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad
pio – u istom tonu mlad
budio nisam srca plam –
I sve sto voljeh – voljeh sam.

Tad se – u djetinjstvu – u zori,
burnog života moga stvori
u bezdanu dobra ili zla,
tajna što još me mami sva;
u bujici sto se pjeni,
u crvenoj gorskoj stijeni,
u suncu što kupa svojom
jesenjom me zlatnom bojom.

U munji što nebo prene,
i proleti pokraj mene;
u oluji, groma rici,
u oblaku što po slici
za me (nasred neba plavog)
liči na demona pravog.
Autor: Edgar Allan Poe

Koje su vama najljepše pjesme Edgara Allana Poea u ovoj objavi? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke njegove lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *