Pjesme Antuna Gustava Matoša koje će vas opustiti

Pjesme Antuna Gustava Matoša koje će vas opustiti
Najljepša poezija – Antun Gustav Matoš

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Antuna Gustava Matoša koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Antun Gustav Matoš je bio hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Edgara Allana Poea.

Najljepše pjesme Antuna Gustava Matoša

Živa smrt

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
Moje bolno srce — jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:

— Godinu već dana, svake Božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć — jao! — gatalica presta
Pa ko rèpatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umre, mi, umre moje srce, ljudi!
Autor: Antun Gustav Matoš

Stara pjesma

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk, što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?
Usred kukavicâ čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Autor: Antun Gustav Matoš

Najbolja poezija

Sirotica

Pred mračnim hramom mršavo siroče,
Prozeblo, s okom već bez plamena,
Na mrazu zebe: – Smiluj mi se, Oče! –
U ljetnom rupcu oko ramena.

NE PROPUSTI  Životna istinita priča: Što to ima u srcima ljudskim

A Bog sa križa kanda sići hoće,
No kip je leden, sav od kamena,
A oči se martiru grozno koče
U agoniji kobnog amena.

Oj, prva muko nepoznate žene,
Ja ne vidjeh te nikad, al su mene
To cijelo veče suze palile –

Te dječje suze, što su, čedo ludo,
Pred mrtvom crkvom, čekajući čudo,
Tvoj šal i moje srce zalile.
Autor: Antun Gustav Matoš

Serenada

Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko — sama, i suze jer tvoje
Što krišom plačeš ko kajanje truju
I mòrē bûdnē, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. — Jer si
Mi drága, dušo, ko nada što vara
Ko sjetne pjesme i sjene što veze —
Ta žuta Luna i gitara stara.
Autor: Antun Gustav Matoš

Nezaboravne pjesme Antuna Gustava Matoša

Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strâsi –
Poginut ću noćas i za dragom poć.

– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče? –
– Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
– Ljubav boli, boli, kao život boli,

– Tȅško, tȅško onom koji jako voli. –
Nisi prȁvo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali mȕčī samo kad sam sâm – ko kamen.
Autor: Antun Gustav Matoš

NE PROPUSTI  Priče prevarenih žena koje pokazuju njihove životne sudbine

Pravda

U žutom strahu tone sud i sudnica,
A osuđenik, kobni sin Saturna,
U očaj zuri, Otelo bez koturna,
I veli: — Ljubljah, ubih: bješe bludnica.

Da žalim, nemam što, jer svijet je ludnica
I kasarna i buturnica tmurna,
A zločin čeka, crni zvuk nokturna,
Dok jekne novom ljudstvu sveta budnica. —

I jednog jutra, vješala gdje bulje,
Odvedoše ga, ter ga zemlji daše.
A njegov nevin sin sa žigom hulje

Još nije znao, kakvo sunce sjaše
Tog dana njemu sitnom, jer pogubiše
I njega jutros, kad mu oca ubiše.
Autor: Antun Gustav Matoš

Dobra poezija

Notturno

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visinâ;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Autor: Antun Gustav Matoš

Mladoj Hrvatskoj

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju viču mnozi.

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I bûdī u nama ono gdje su bozi.

U vijeku kada “misli” svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
Autor: Antun Gustav Matoš

Koje su vama najljepše pjesme Antuna Gustava Matoša u ovoj objavi? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe Matoševe stihove pjesama. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *