Svaki povratak kući je težak. Zna to ona. Umorna od puta gleda zlatna polja i sunce na zalasku.
Odlazak je još teži!
Te noći pred povratak u domovinu, Vjera je sanjala majku. U snu je osjetila miris kave i majčin nježni dodir na svome licu.
„Ajde, zlato moje, moraš u školu!” šaptala je majka i rukom prošla preko njenih leđa.
Majka je jedna i samo ona može svoje dijete razumjeti i voljeti.
Suze su kapale iz Vjerinih očiju. To je vidio njen suprug, lagano ju je protresao i probudio.
„Nemoj plakati!” nježno će joj on i pomiluje njenu crnu kosu. Vjera osjeti svu snagu njegovu i zaštitu koju joj on pruža.
Povratak domu svome
Na kolodvoru i na putovanju osjećala je njegov poljubac i to joj je davalo snagu za povratak domu svome.
„Budi jaka, nemoj da vide da te je strah!” – odzvanjale su njegove riječi u njenim ušima.
Korača ona i prelazi puteljak ispred roditeljske kuće. Majka je na pragu, zastaje u nevjerici, čak i oči trlja.
„Dijete moje, Vjero moja!” – govori joj majka, ljubi njene obraze i miluje joj lijepu kosu.
Oko njih dvije u trenu se kupi obitelj i poljupci ju obasipaju. Njena torba se otvara i bratova djeca uzimaju darove.
Miris u kući budi lijepe, ali i ružne uspomene. Ramena joj se tresu od plača i lijepo i nježno lice prekrivaju suze.
„Vjero, zašto plačeš?” – pita majka. Zatvaraju se u sobu i pričaju skoro do zore.
Godine odvojenosti
Iskreno i pažljivo otvara ona svoje srce majci o svom životu i boljkama, a majka sluša i ljubi lice i kosu svoje kćeri.
Sve godine odvojenosti njih dvije su patile i krile čežnju, a sada je sve lakše.
Sa zorom dolazi olakšanje. Vjera uranja u san.
U snu trči livadom, u ruci joj tratinčice koje daje majci, majka ju škakljika i obje se valjaju po travi.
Miris kave i majčin dodir ju bude. Sjede njih dvije na pragu kuće i srču kavu.
Više nema nazad!
„Samo lijepe stvari želim“, kaže sebi ona. Moje srce treba odmor i ljubav.
Povratak u svoj drugi dom ovaj puta je lagan. Sve loše je ostalo i nestalo, a srce ove žene je slobodno i snažno.
Nju čeka on i njegov topli zagrljaj i jedna bijela ruža kao znak njegove vjernosti.
Slavica Jurčić
IZVOR: hrvatskiglas-berlin.eu
