Zanimljive priče iz života: Gdje je moj život

Piše: Dragica Šimić

Ako volite zanimljive priče iz života, ova priča će vas opustiti i natjerati na razmišljanje o iseljenicima iz domovine i sjećanjima na neka prošla vremena.

Zanimljive priče iz života – Nisam sretna

– Nisan sritna, rekla je.

– Nisam sretna zvuči puno blaže od „nesretna sam“, odgovorih ja.

Prošle smo kroz dvorište puno maslina, ljetna žega je bila na svom vrhuncu i ona je upravo ispratila svoje goste iz Australije, nekadašnje prijateljice koje svake godine dolaze godišnji odmor provesti u domovini, na Jadranu. Susrela sam ih na dolasku, upravo kad su se pozdravljali s Marijom.

Izgledali su kao vesela grupa turista, žene obučene u laganu odjeću svijetlih tonova, besprijekornih frizura, netom preplanulih lica sa vidljivim tragovima godina koje je nevješto skrivao skupi make up, u pratnji dobrodušnih starijih muškaraca. Smijale su se pozdravljajući se na odlasku, miješajući engleski jezik s dalmatinskim narječjem.

Sjele smo u duboki hlad.

A onda su riječi počele kliziti polako, tihe, odmjerene, kao ispovijed koja je dugo bila zatočena negdje u dubini duše čekajući pravi trenutak da izbije i oslobodi tijelo gorčine.

–Kada razmišljam o ditinjstvu sitin se svoga sela u Dalmatinskoj zagori, vidin mater nad ognjištem zaokupljenu samo jednom mišlju – Kako prehraniti obitelj; i sebe zagledanu s obala kako sanjan o nekom bojen svitu odakle ću materi i ocu donit malo blagostanja. Dičinja maštanja, bez imalo saznanja o životu i okrutnom svitu.

Emocije

U dvorištu je bilo tiho, cvrčak je utihnuo, samo se more počelo propinjati stvarajući one poznate jednolične šumove. Val bi se pokrenuo u daljini, bučno doplovio i rasprsnuo se o obalu. Tako je i Marijina priča dolazila u intervalima, raspršivala se u prostoru udarajući emotivnošću moje bubnjiće.

-Prvo san otišla u grad. Turizam se u Dalmaciji tek počeo razvijati i ja odo po svoj komadić krua.

U ruci je gužvala kuhinjsku krpu koju je zaboravila ostaviti unutra.

–Istovremeno sam i učila od starijih kolega, usavršavala se. Posla je bilo puno, plaće redovne ali ne i dostatne da pokriju troškove stanarine, hrane, odjeće. A trebalo je nešto poslati i roditeljima na selo. Osam godina u unajmljenom stanu bilo je predugo za ono dite sa sela koje je imalo drugačije snove.

A onda te zadnje godine… srila sam Marka. Doša je iz Australije da u Dalmaciji nadje ženu za život.

Zanimljive priče iz života – Ljubav je trajala kratko

Naša jubav je trajala kratko, samo jedno lito. Činija je sve da mi vrime s njim bude lipo i zanimljivo. Izlazili smo navečer poslin posla u šetnje, obilazili prva kina, sidili uz more i razgovarali o budućnosti sve dok nisam pristala na prosidbu. Otiša je početkom jeseni a ja sam ostala još pozavršavati svoje obaveze.

-Kad si mlad lakše se odlučiš na velike pothvate, zar ne?

-Aee, u pravu si, lipa moja. Mladost, ludost. Ali već početkom prolića nastali su moji prvi problemi sa odlaskom u Australiju. Morala sam se udati za Markovog strica da bi dobila putne isprave i garantno pismo. Teška srca san pristala. Ka i svaka divojka tila san se udati za mladića kojeg volin.

Ali ako će me to odvesti do čovika mog života…pomislila san tada.

Samo na kratko je podigla pogled s ruku koje su se još nemirno igrale sa krpom, presavijale ju i razmotavale ponovo po već upeglanim rubovima kao da slažu i dovode u red misli i sjećanja što su se naguravale u želji da što prije budu izrečene, otkrivene, izgurane iz duše.

NE PROPUSTI  Pjesme Andrije Palmovića koje će vas opustiti

–U to vrime putovanja brodom su već bila prošlost pa sam uštedjenim novcem platila avionsku kartu u jednom pravcu.

Nada za bolje

Uvik se nadaš bojem, očekuješ lipše pa te i razočaranje još jače zaboli kad shvatiš da je prid tobon nemilosrdna borba, da naučiš jezik, nađeš posa, pristojan stan i hranu. Znaš kako ono kažu “ Zemja tvrda a nebo visoko“.

– Znam Marija, odgovorim ja tek tako, da vidi da je slušam pažljivo i da mi je važan ovaj trenutak njene ispovijesti. Pogledam je suučesnički i kratko klimnem glavom a ona nastavi.

-I sve bi bilo dobro da Marko nije pija. Radili bi, borili se ka i drugi, ostvarili bi puno. Ispočetka je skriva a poslin…Kad san zatrudnila pomislija je valjda da me posiduje za vazda i da more sve ća oće. Kad je prvi puta dignija ruku na me u akoholu rekla sam mu da ću ga ostavit. Obeća je da će pristat i ja san mu virovala. A onda se ponovilo opet, i opet, sve dok susidi nisu pozvali policiju i socijalnu službu.

Tad sam otišla od njega zauvik. Nisam mogla drugačije, razumiš?

Uzdahnula je i pogledala me tužnih očiju. I ja sam učinila isto dajući joj do znanja da su njeni postupci ispravni. Zastala je na kratko zagledavši se negdje preko ograde u dvorište susjede Marice. Tamo su se Ivan i Lana igrali u malom bazenu prepirući se o tome ko je prvi vidio guštera na zidiću ispod palme.

-Moja Lidija nije imala tako sritno ditinjstvo. Bila je nesritno dite. Kad sam ostavila Marka živila sam kod prijateljice koja je čuvala Lidiju dok sam ja radila. Često su joj uskraćivali obroke, zaključivali joj vrata i ostavljali preplašenu i samu u dvorištu. Preostalo mi je jedino da se vratimo u Dalmaciju. Moja sestra se nije udavala i rekla je da će čuvati nećakinju. Razdvojile smo se.

Zanimljive priče iz života – Povratak

Dvije godine sam radila nekoliko poslova dnevno da bi skupila šolde za stan i kartu do domovine. Lidija je živila nekako uvik pritisnuta lošim uspomenama iz ditinjstva, više je ničin nisan mogla usrećiti. Kad je napunila osamnaest godina vratila se kući odlučna da pronađe za sebe misto di će biti sritnija. Ja sam ostala u Sydneyu.

A mora je neko i novce zaradit, my God.

Rekla je kao da se pravda što nije stalno bila uz Lidiju.

Na trenutak se zagledala u uređene prilaze vili, palme , čemprese i rascvalo cvijeće uz mramorne stube što su vodile u moderne apartmane kao da traži potvrdu da je činila u životu kako treba, kao da se htjela uvjeriti da je tim lijepim mjestom mogla izbrisai Lidijine loše uspomene.

-Od tada su stvari krenule na boje. Lidija je bila sritna u Dalmaciji. Upoznala je svog budućeg supruga, udala se, osnovala obitelj. A kad ti je dite sritno onda si i ti.

Stjecanje prijatelja

Ujutro sam radila u tvornici a popodne čistila jednoj židovskoj obitelji s kojon sam se zbližila i u njiima našla veliku podršku. Uključila sam se u hrvatski klub, stekla prijatelje. Po prvi puta u životu bila sam sritna i zadovoljna sobom, bila korisna i svom ditetu i materi i ćaći i sebi samoj. Tad sam ositila konačno da se isplatio teški rad u Australiji. Kad ti je dobro onda zavoliš i misto di živiš. Tamo vlada red i zakon, e.

NE PROPUSTI  Priče o lažima: Hemingwayeva mudrost

Dolazila sam svake druge godine u positu Lidiji i unukama. Vidin, lipo im je. I zet je dobar čovik, dotur.

Ali Lidija mi nije pristala spočitavati ditinjstvo prigovarajući da će i unuke sada odrasti bez bake. Poslin jednoga telefonskog razgovora kad smo vodile istu polemiku spakirala sam se, prodala stan. Mislila san odoh svojima, na svoje i život koji sam jedva podigla na noge spakirala sam u kofere i ponila sa sobon.

Moji dođu ponekad blagdanima. Odselili su u veći grad zbog škola. Lidija ima svoj život, unuke grade svoj i tako sam većinu vrimena sama. Kasno je da stvaram ovdi nova prijateljstva. Oni judi koje sam nekada znala više nema, ili su pomrli ili otišli i sami negdi daleko.

Sama, noćima ne spavam u ovim velikim sobama u kojima nema ništa od mojih dana. Sve je umitno, od novca sagrađeno a ja se uporno pitam di je moj život, di su moja prijateljstva i moja domovina? Ko sam ja i zašto ne mogu više biti sritna ovdi di sam ponikla?

Sama…da li je odgovor u toj riči, jer vratih se da budem s njima a sad ostadoh ovdi ka spomenik što čeka da mu se s vrimena na vrime položi vinac od ruža što brzo povene od nevera i kiša i brzo, brzo padne u zaborav.

Zanimljive priče iz života – San o boljem životu

Krpa je ležala na stolu presavijena i posložena uredno, gladila ju je polako i na njoj više nije bilo ni jednog nabora. More se utišalo kao da je cijelo vrijeme slušalo njenu ispovijest. Gušteri su se posakrivali u rupe ispod zida i Lana i Ivan su zaboravili oko čega su se prepirali.

– Je li tamo, daleko, ostao neko ko ti nedostaje, neko zbog koga se osjećaš tako usamljeno danas?

Prešutjela je moje zadnje pitanje ali njen pogled prikovan za daljine govorio je sve. Odšetala je polako do obale i stala. Na trenutak mi se učinilo da u njenom krhkom liku ponovo vidim onu djevojčicu što je nekada sanjala o boljem životu i što je tamo, na drugom kraju svijeta ostavila dio sebe za kojim tuguje.

– Marija, pogledaj. Sunce se upravo utapa u moru. Kako je lijepo! Priroda je to, sve ovozemaljsko i iskonsko je tako lijepo!

Marija je podigla pogled kao da prvi puta gleda zalazak sunca.

– Ee, a lipo je. Taka je naša Dalmacija. Lipo si to rekla.

Pogledala me i osmjehnula se na trenutak shvativši da joj pokušavam skrenuti pažnju na lijepe strane života.

A onda se opet zagledala u daleku točku na horizontu kao da negdje u daljini, tamo gdje su isčezle vesele prilike njenih prijateljica traži onaj izgubljeni dio sebe.

Izvor: Hrvatski glas Berlin

Da li vi imate neke zanimljive priče iz života? Možete nam reći u komentarima. Hvala

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *