U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Milana Begovića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Milan Begović je bio hrvatski književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Marka Marulića.
Najljepše pjesme Milana Begovića
Ti ne znaš naše sunce
Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –
Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –
Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –
Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.
Autor: Milan Begović
Soneti godišnjih doba
Proljetni
U slici plave, gole djevojčice
Proljeće hrli, zimne goneć danke,
kroz grmlje ruža i kroz tratinčice,
kroz propupčalo pruće i ogranke.
U ruci nosi liru: zuje žice,
na nježni dodir, srebrne i tanke.
Sav prostor ječi: kriče lastavice
i slavulj hiteć na prve sastanke.
Proljeti nova! Uzmi svoju liru,
pod onu dođi mendulu u cvatu,
gdje vjenčan vijenac bere Zoe moja,
i diraj žice: neka pjesma tvoja
s mendule kida cvijeće i mom zlatu
ovije glavu, kô da je u piru!
Ljetni
Uz rijeku leži, na travnome kraju
umorno Ljeto od kupanja i ćuti,
po travi vlažni prami mu rasuti,
a crne oči poput vatre sjaju
i preko žitnih poljana gledaju.
Na tamnoj sunce odsijeva mu puti;
dok naokolo elijanti žuti
okreću lice pram sunčanom sjaju.
O žarko Ljeto! Sad će Zoe moja
do rijeke saći: crnje su joj oči
od tvojih, kosa gušća nego tvoja,
kad kupanje ju poljepša i smoći;
a ljubav njena, u zanosu svome,
još jača je neg žar u suncu tvome.
Jesenji
U baštama pod plodovima granje
k zemlji se svija: kroz lišće se žari
jabuka zrela, uz debele panje
obilati se grožđa crne dari,
a šipak puca, dozrio za branje,
kroz pukotine zrnje mu krvari:
oh, takve usne moje milovanje
ima, kad ljubav dušu joj ražari!
– Dobro nam došla, Jeseni podatna!
Gledajuć polja ratar te pozdravlja
i srebrn-kosijer na berbu pripravlja.
Al kad ćeš meni doći, dobo zlatna?
Željno te čekam: i meni se hoće
ljubavi moje slatko brati voće.
Zimni
O lijepo li je stat uz vatru skupa,
kad ljuti vihor vani snijegom prši,
s golih stabala kada granje krši
i hladnom rukom o prozore lupa.
U nijemi mrak zmijovit plamen strši,
u zlatnom žaru naša lica kupa.
Kô bijeli lišaj uz planinske krši
uza me stojiš: lijepo li je skupa!
Ručice tvoje u mojima grijem,
na mome krilu počiva ti glava,
sanjareć sretna o danju toplijem,
o zlatnom klasju, cvijeću među njime:
i tvoja duša s milja uzdrhtava,
a vani kamen s ljute puca zime.
Autor: Milan Begović
Najbolja poezija
Ponoć
U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? –
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.
Autor: Milan Begović
Moja je čežnja bezimena
Moja je čežnja bezimena. Titan
u beskrajnosti svojoj i u moći.
Ekvinocij u tmurnoj, tamnoj noći,
kroz koju bjesni vjetar nedohitan.
Moja je čežnja bezimena. Sitan,
dragocijen biser, koji u samoći
mog srca leži. U svojoj čistoći
neoskvrnut, od ljudi neispitan.
Moja je čežnja bezimena. Varka
i bol i milje. Časom mač i plamen,
a časom čedna ruka ubogarka.
Sad opire se kao vranac mamen,
sad podaje se kô na drumu žena:
moja je čežnja bezimena…
Autor: Milan Begović
Zanimljive pjesme Milana Begovića
Jednoj koja nije više živa
Moj život je kô silna katedrala:
u njemu mnogo zanosnih stupova,
ikona dragih, himnâ i korala,
i ugaslih i živih plamenova.
Tu na pod hladni mnoga suza pala,
molitva mnoga pošla put svodova,
po koja radost tu je zadrhtala,
po koje srce svislo od bolova.
I ti si ušla u taj život: živa
sunčana želja, klik mladosti jasni.
Tvoj prizrak, vedar poput zračnog tkiva,
kroz prostor trepti u stotinu šara,
a srebrn akord iz orgulja strasnih
kô jeka onom kliku odgovara.
Autor: Milan Begović
Dunja
Pred starim domom mojijeh otaca
ponosna dunja svoju krošnju širi,
kroz njeno granje sunce zrake baca,
a zlatni plod joj oštrim dahom miri.
Iz dalji bleje čopori ovaca,
i plandujući pjevaju pastiri,
i ječi zvečaj konjskih praporaca.
Iz svog kućerka garov mudro viri
i žmirka na me. Al u meni gine
od čežnje srce, trudna misô bludi
kroz sjajne dane, kojih nije više –
a onaj zadah dunje, pun miline,
u duši mojoj spominjanje budi,
da i grud tvoja dahom tim miriše.
Autor: Milan Begović
Koje su vama najbolje pjesme Milana Begovića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
